Knjižara

Priče Pavla Aleksića su kratke, izbrušene i prepune neke tihe tuge. U njima kao da je vrijeme stalo, a likovi ostali da se snalaze u tom otuđenom svijetu bez budućnosti. Njegove priče govore o nemogućnosti da čovjek nađe mjesto za sebe, o nemogućnosti dva bića da ostvare komunikaciju, o nemogućnosti da ostanemo i još većoj nemogućnosti da se vratimo. One govore o Americi, o Srbiji i onom beskonačnom prostoru koji se stvara kad čovjek nije ni ovdje ni tamo.

„Prije kabura – mrak” u 24 kratke priče osvjetljava cijeli jedan spektar ljudskih naravi i sklonosti: to su ćutljivi pravednici, plemeniti, beskičmenjaci, nasilnici, ravnodušni zlikovci, saborci, ljudi na posljednjoj granici zdravog razuma. U ovoj zbirci svaki nevoljni tik, trzaj kapka ili tijela o međuljudskim odnosima govori više od egzaltiranog dijaloga ili  iznenađujućih obrta. I ma koliko im nedostajala velika djela prometejskih razmjera, Zaim, Hasan, Asim, Meho mesar, doktor Crnac ipak dobijaju prostor u kom sav ljudski duh uz mnogo humora oživljava u svakodnevnim, skoro trivijalnim potresima, u kojima su oni sami toliko realistično prikazani da se sa sigurnošću može tvrditi kako je njihovo i postojanje i djelanje ne toliko izmaštano koliko posvjedočeno. A lakoća jezika i izraza kojima se to posvjedočeno prenosi – pored zadržavanja čitalačke pažnje na najvažnijim, teško opažajućim detaljima – jeste najveća vrijednost takvih priča. Ipak, ne može i ne smije se zanemariti pritajena melanholija iza tog humora, neka vrsta razočarenja koje lebdi nad svakim optimističnim, obećavajućim početkom. Zato i postoji prije svačijeg kabura mrak, bio u pozadini ili ne, kojim niko ne uspijeva da manevriše stalno ili da mu se svaki put sakrije. Osjećajnost ove zbirke je u tami koja se nakratko – u pojedinim trenucima apsurda i smijeha – zaboravlja.

Marija Pejić

Teško je opisati način na koji Radmila Karlaš piše, jer to zaista nije nešto što se sreće svakog dana. Njene priče se dešavaju u nekom nedefinisanom vremenu koje može biti ovo naše, ali isto tako može biti i prije pedeset ili sto godina, jer su lišene svega što bi moglo biti opterećujuće u smislu konkretnog vremenskog određenja, a fokusirane na ono suštinsko. U njima su samo ljudi, njihovi međusobni  odnosi i sile koje na njih utiču, a koje ne moraju da budu od ovoga svijeta. I to je nešto od čega vas ponekad prođe jeza, jer su te priče ponekad na granici fantastike, ali to nije ni epska, ni naučna, ni nekakva fantastika iz horor književnosti, već nešto što udara u samu srž naše kolektivne imaginacije i ne prestaje dok ne završimo sa čitanjem, a nekad i nakon toga. Radmilin jezik je izuzetno izbrušen i pitak, njeni opisi su jasni i sve o čemu piše s lakoćom zamišljamo pred našim očima. I zbog toga sve što čitamo ostavlja na nas još jači utisak.