-
Čovjek vuk
U zabačenom selu Selvanto, na ivici šume, sjenke kriju mračne tajne, a šapat o Čovjeku vuku putuje od usta do usta. Kada nastupe nesreće i beživotna tijela krenu da se pojavljuju, strah i predanja počinju da se prepliću, ali iza mita krije se mnogo mračnija istina. Don Alirio, lokalni učitelj, prije nekoliko godina vidio je nešto što ga je zauvijek promijenilo. Dok se politička elita Selvanta upušta u igre odmjeravanja moći, a crkva skriva svoje grijehe, Alirija progoni sjećanje na strašnu noć kada je nestala jedanaestogodišnja Sabina Ordonjez. Šta se zaista krije u srcu Selvanta? Da li je Čovjek vuk čudovište – ili odraz najmračnijih istina ovog sela?
***
Mihaela Šumić u svom romanu precizno – kao rijetko ko – gotovo dirljivo i lijepo portretiše zlo u čovjeku. Ono ostavlja tragove, poigrava se razumom, uzima obličje mitološkog, hrani se strahovima i predrasudama, iskače pred čitaoca kao Čovjek vuk, spreman da u svakog od nas zarije svoje očnjake. Njen izmaštani Selvanto, u koji nastanjuje glavnog junaka Alirija i njegovu borbu sa zlom, možemo zamisliti kao neki daleki grad u Latinskoj Americi, ali to može biti i bilo koji naš grad gdje stvari funkcionišu slično; prikriveno nasilje, nerazriješene smrti, korumpirani političari i uplašeni ljudi prepušteni stihiji i „višim silama” u koje vjeruju usljed vlastite bespomoćnosti.
Tanja Stupar Trifunović
Prvih dvadesetak strana možete pročitati ovdje.
-
Herbarij svete smrti
U svojoj prvoj proznoj knjizi, Mihaela Šumić vodi čitaoca na put od njujorških barova, boemskih kafana u predgrađu Buenos Ajresa i hotelskih soba u Rimu, preko Dubrovnika na prelazu iz 16. u 17. vijek, pa sve do primorskih gradića u Meksiku, u kojima je sadašnji trenutak neizostavno određen vremenom prije dolaska Evropljana. Svijet koji se otkriva u dvanaest priča ove pomno promišljene, mračne, ali krajnje dirljive i snažne zbirke, čiji su redovi ujedno i svjedočanstvo o moći i dalekosežnosti drevnih vjerovanja, jeste svijet ispunjen višegeneracijskim osvetama, neobjašnjivim događajima, isprepletenim vezama ljubavi, nasilja, smrti i slobode, svijet obilježen i nježnošću i surovošću.
REGIONALNA KNJIŽEVNA NAGRADA „ŠTEFICA CVEK”
Iz obrazloženja: Šumić vešto koristi različite književne obrasce, od postmodernističke naracije, preko magičnog realizma pod snažnim uticajem latinoameričke i španske proze, pa do trilera i misterije. Herbarij svete smrti sveža je, autentična i uzbudljiva zbirka priča kakva se retko sreće u regionu.
Borisav Matić
Prvih petnaest strana pročitajte ovdje.
-
Imenik Laure Carvalho
Mihaela Šumić spada u red onih književnica i književnika koji žele pobjeći iz zamke autorstva, ostavljajući time dodatni prostor slobode svojim junakinjama i junacima i njihovim glasovima. Njene junakinje su i te kako specifične i nije im bezrazložno ostavila pomenuti prostor; čak i sama Laura je ovdje, kao i autorka, neka vrsta posrednika, medijuma, tek prenosnik mnoštva ženskih glasova koji kroz nju konačno govore svoje prećutane priče. Tu je uredno posložena po abecednom redu historija ženskog svjedočenja svijeta koje je imaginarna Laura „prikupila” slušajući one koje niko nije htio čuti; marginalizovane, nesrećne, psihički oboljele, zlostavljane, zanemarene, žene izopštene iz društva, žrtvovane, zatvorene u institucije. Laura im posuđuje svoje uho, tijelo, najzad i svoju ljubav i potpunu predanost. Laura Carvalho je otjelotvorena mogućnost slušanja i saosjećanja koja se pojavljuje da svaku od njih sasluša i potom iščezne jer u stvarnom svijetu ona kao takva nije moguća. A „Imenik Laure Carvalho” je neobično sačinjena knjiga pjesama kojom Mihaela Šumić još jednom potvrđuje snagu svoje mašte i talenta.
Tanja Stupar Trifunović
Prvih petnaest strana pročitajte ovdje.
-
-20%
Imprimaturove pjesnikinje
Adorno je, odavno znamo, strašno pogriješio – pisanje poezije ne može biti varvarstvo, no samo nužnost! A u intimi trenutka suočiti se sa stihovima ravno je suočavanju sa samim sobom. Imprimaturove pjesnikinje pišu meditativnu poeziju, koja suptilno prepliće svakodnevicu i fantazije, začudnost i običnost trenutka. Maja Mihajlović, Emina Elezović i Mihaela Šumić pjevaju sve ono što pažljiviji čitalac već prepoznaje u samome sebi: utjehu, nježnost, nadahnuće, bijes i pobunu. Pjesma im samo daje konačan oblik. Ako ti se svakodnevica bez poezije čini tmurnijom, ili ako na tvoju sreću poznaješ nekog takvog, “Imprimaturove pjesnikinje” su ono što tražiš.
Više o knjigama slijedi u nastavku, a ispod te čeka i nekoliko pjesama iz našeg izbora.
Iza vrata // Zbirka koja oživljava poetsku magiju svakodnevnog, knjiga kojom je autorka širom otvorila vrata sebe, svojih strahova, ljubavi, prošlosti, budućnosti i preispitivanja. Pjesme u kojima se lako pronaći i izgubiti.
Srce zapušteno kao malinjak // Knjiga ispunjena tugom i ljepotom koje se iščitavaju iz svakodnevnih rituala. Već od prve strane ove knjige, čitalac se poziva u lirski svijet u kojem se lično i intimno prepliću sa opštim i univerzalnim, svijet koji se gotovo uvijek lagano njiše tamo negdje između utješnosti i melanholije.
Brodovi, bogovi i mali požari u rukama // Debitantska zbirka mlade pjesnikinje Maje Mihajlović kroz čije pjesme, pod okriljem običnih, svakodnevnih slika, provijavaju duboka, iskonska pitanja o sebi, smislu postojanja, Bogu, svijetu, čežnji, ljubavi i odsustvu svega pobrojanog.
Imenik Laure Carvalho // Laura Carvalho je fiktivni lik čiji su poetski zapisi u stilu toka misli nastali u imeniku koji je pronađen u njenom stanu za vrijeme istrage njenog nestanka. Mihaela Šumić nam na samom početku svoje nove zbirke donosi nekoliko osnovnih informacija o životu Laure Carvalho. Ono što slijedi jeste abecedno raspoređen imenik sačinjen od pjesama u kojima nailazimo na različite ženske glasove.
Nekoliko sitnih uboda // Pjesme u kojima ćete se susresti sa astečkim i majanskim bogovima, junacima i junakinjama meksičkih serija, slikama iz Sikstinske kapele, ženama sa Karavađovih slika, junacima iz animea, rimskim boginjama i brojnim bliskim, svakodnevnim božanstvima koje autorka oživljava pred nama.
-
Nekoliko sitnih uboda
Ovo nije jednostavna poezija. „Nekoliko sitnih uboda” su sve osim sitni. Sintagma iz naslova jasna je aluzija na istoimenu sliku Fride Kalo (Frida je bila inspirisana člankom u novinama o ubici koji je komentarišući ubistvo svoje žene, koju je višestruko izbo nožem, rekao: „To je bilo samo nekoliko sitnih uboda.”). Autorka uzima ovu rečenicu, već prenapregnutu simbolikom, i stavljajući je u naslov knjige (treba napomenuti da naslov savršeno odgovara zbirci), daje joj dodatna značenja koja korespondiraju sa ranijima. Ubistvom, smrću i bolom. Frida i junakinje Mihaelinih pjesama su one u kojima je nešto ubijeno i to nešto se ispoljava kroz bolna svjedočenja, kod jedne u slikama, a kod druge u pjesmama. One obje poznaju i prepoznaju stvarnost punu nasilja i ne bježe od toga da je posvjedoče.
Tanja Stupar Trifunović
NAGRADA „ČUČKOVA KNJIGA” ZA NAJBOLJU PRVU KNJIGU OBJAVLJENU U 2020.
Prve 24 strane pročitajte ovdje.