Jovana Marojević je rođena 1985. godine u Nikšiću. Objavila je zbirku poezije „Uberi me” (Čačak, 2017), s kojom je osvojila nagradu „Mladi Dis” za rukopis prve pjesničke zbirke. Uslijedile su dvije poeme: „Materice: poema obscura” (Arto, Podgorica, 2019) i „Stid: poema materna” (Gradac, Čačak, 2024). „Knjiga za djecu” njen je prvi prozni rukopis. Docentkinja je pedagogije i radi na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Majka je dva dječaka.
Razgovarala: Marija Pejić
Knjiga za djecu od samog naslova kao da želi da provocira – u najužem smislu, to je knjiga koja nikako ne bi smjela da se pročita nijednom djetetu, a opet se čini neophodnom upravo zato što, prije svega, govori o porijeklu, u njegovom organskom i animističkom smislu. Kada si nam poslala rukopis, naslov je već bio spreman i, prema ličnom utisku, dovoljno stamen da se u njega ne dira. Zašto ti je bilo važno da to bude Knjiga za djecu?
Cijeli tekst knjige, uključujući i naslov, nastajao je organski, bez predumišljaja ijedne vrste (čak i bez svijesti o tome da će to možda biti nešto što zovemo knjiga, da postoje neki ljudi koji će to možda čitati, da postoje nečija očekivanja, da postoje moja očekivanja…), a u tom oslobođenom prostoru neki izbori se naprosto osjećaju kao pravi i istiniti. Tako je bilo i sa naslovom.
S druge strane, bilo mi je važno da se u naslovu na neki način referiram na djecu; jer iako, istina, nije štivo za djecu, svaka rečenica je napisana sa snažnom mišlju o njima – o junakinji djetetu, o njenoj djeci, o njenoj majci kao nečijem djetetu, o djeci u sanatorijumu, o nepoznatoj djeci na ulicama ili trgovima, o djeci sa majkama, o djeci bez majki, o djeci kao porijeklu samom – o djetetu kao obliku postojanja. Utoliko ovaj naslov uopšte nema namjeru da zavede, naprotiv – ja ga osjećam kao jedini istinit imenitelj za priču koju sam ispričala. Ovo jeste knjiga o djeci; tema koja preokupira junakinju je tema djece. Najznačajniji segmenti u knjizi za mene su oni koji polemišu ne o doživljajima (iz) djetinjstva (bilo teškim, bilo zabavnim) – nego o prekrasnoj i tužnoj ideji rađanja djece; ne o fenomenu djetinjstva, već o fenomenu djetetnosti roda – čemu ta faza ontogeneze, šta ona ima da nam poruči, zašto nam je baš takva data, faza smrtne krhkosti, jer svako ljudsko mladunče je nedonošče. O tome čak i egzaktna nauka ima šta da kaže – u poređenju sa mladunčadima drugih sisara, ljudske bebe se rađaju između devet i osamnaest mjeseci prije vremena…
Junakinja kaže: „Kad mislim na djecu mislim na Boga i jedino tada mislim na Boga”; njoj je muka od pogleda na djecu, ne zato što su takva i tada neizdrživa, nego zato što je pomisao na to da će djeca biti odrasli, onakvi kao ona, ovakvi kao svi mi – zastrašujuća; te njihove prazne oči u trenutku rođenja, i jeziva činjenica da takvi, prazni, zavise od slabih i slomljenih odraslih, nas; ta tragična misao o djeci u njenom umu dovedena je do krajnje tačke pitanjem: „Kad bi djeca znala, da li bi se ubila?” Za mene, ovo je ključno pitanje koje muči junakinju i ključno pitanje Knjige za djecu. Otuda je i naslov, nekako, pravi.
Ovaj naslov uopšte nema namjeru da zavede, naprotiv – ja ga osjećam kao jedini istinit imenitelj za priču koju sam ispričala.
Ovo je tvoj prozni prvijenac. Prethodnih godina objavljene su tvoje dvije poeme, 2019. i 2024. godine, za koje bih se usudila da kažem da dijele i teme i motive koje više ili manje nalazimo u Knjizi za djecu. Da li ti djeluje da je roman zaseban podvig, „tikva bez korijena”, ili je u pitanju eksperiment, igra formi? Imaš li utisak da, bez obzira na izbor teme, sve vrijeme pišeš samo jednu knjigu?
Poema Stid: poema materna jeste neka vrsta poetskog predloška za ovu knjigu; igra se istim slikama, istim ulogama, odnosima, događajima, slikama, bojama i mirisima, čak – onoliko koliko se igra mojim ličnim iskustvima. [Bilo da su ta iskustva u domenu moje materijalne ili fantastičke stvarnosti; jer, zaista, ko može reći da je, na primjer, nepobitna činjenica da sam iskusila rani gubitak majke, kao i junakinja, imalo stvarnije iskustvo od fantastičkog prikaza prenošenja kuće sa jednog na drugo parče livade, da bi se i zemlja i kuća i majka u njoj izliječili – iskustva koje se izvjesno nije dogodilo u mojoj prostorno-vremenskoj realnosti, a opet, meni-autoru sadržanoj u njoj-liku, jeste!].
Međutim Knjiga za djecu nije napisana sa prostom namjerom da u drugoj formi progovorim o istim temama; nisam književno obrazovana, ne poznajem načelne mogućnosti ili ograničenja ove ili one forme izražavanja, pa u tom smislu neko istraživanje nove forme po sebi nije bio razlog odluke za pisanje proze. Rekla bih, zapravo, da se dogodilo sljedeće: da sam, od prve zbirke pjesama, tražila svoj ritam, svoju jedinicu mjere u izražavanju. A ta jedinica se, očigledno, tehnički gledano, produžavala. Od prvog izraza u stihu, preko dužeg, ali ipak poetskog pričanja-pjevanja u poemama, sve do ove prozne knjige. A u njoj, čini mi se, imam tendenciju ka produženim rečenicama, zapravo ka rečenicama koje, u najvećoj mogućoj mjeri, odgovaraju toku misli jedne osobe – koji je rijetko kada isprekidan u jasnim sekvencama, prije nego što se spusti u tonu i završi tačkom; a mnogo češće dugo, dugo teče, prije zaustavljanja. U slučaju žene u sanatorijumu, dodatno, njene misli je bilo naročito prirodno pisati u tim raspuštenim rečenicama koje nekad nastanjuju i cijele stranice knjige.
Proza je, između ostalog, u konkretnom slučaju ove knjige i tema već načetih u poemi, došla kao izbor i iz duboke potrebe da tu istu priču ispričam manje eterično i simbolično, a više zemljano: kao da smo okupljeni oko vatre i slušamo pripovjedača koji priča – a ne aludira. Činilo mi se da ove teme – najkrupnijim riječima: teme majčinstva, tjelesnosti, djetetnosti, ludila, pra-tuge, ostavljenosti – trebaju tu vrstu pričanja, manje u naznakama i apstraktnom a više u tijelu i materijalnom, a tako, izgleda, vidim razliku između pjevanja i pričanja. Iako mislim da nisam uspjela sasvim da pobjegnem od poetizovanog jezika, i mitskog sloja, koji je ipak ostao ugrađen u temelje ove priče.
Na pitanje da li imam utisak da pišem jednu knjigu, bez obzira na temu – da, imam upravo takav utisak, i odustala sam od borbe protiv njega. Čini mi se da razumijem to na sljedeći način: pisac sa sobom nosi određenu atmosferu koja isijava bez obzira na njegov jezik, ton, ritam, temu, motive ili likove; kod nekih pisaca upravo ona dominira (kad čitam Bernharda, na primjer, osjećam da čitam istu knjigu u svim knjigama), kod nekih ne. Koliko spolja mogu da obuhvatim svoje pisanje – čini mi se da ja ne pišem ni temom, ni jezikom, već više od svega atmosferom. Te tako mislim da će to uvijek kod mene biti jedna te ista priča-atmosfera. Ako me pitaš kakva – ne znam; nešto najbliže, možda, mučnom zagušenom zujanju materice.
Teme majčinstva, tjelesnosti, djetetnosti, ludila, pra-tuge, ostavljenosti – trebaju tu vrstu pričanja, manje u naznakama i apstraktnom a više u tijelu i materijalnom.
Cijeli roman je tako čulan, vizuelno raskošan, da je gotovo nemoguće ne primijetiti motiv plave boje, modrine, koja mijenja svoju dubinu (pruska plava, Verter-plava, kobaltnoplava, teget plava), ali ipak zadržava istu, represivnu gustoću. Čini mi se da je atmosfera prethodila sinopsisu.
Atmosfera je nesumnjivo prethodila sinopsisu. Ali da ponovim i budem precizna, nikakav sinopsis za ovu knjigu nije postojao. Knjiga je doslovno mozaički složena kao slagalica, premještanjem cjelina ovdje ili tamo, onda kad sam mislila da imam napisane sve djeliće-paragrafe teksta koji pripadaju istoj atmosferi; listovi su bili raspoređeni po podu, i našli su svoje mjesto. Naravno da postoji neka unutarnja organizacija, nekolika gravitaciona polja oko kojih se tekst okreće (četiri veće tematske cjeline), ali ta organizacija nipošto nije bila zadata unaprijed; naprotiv – tekst se sklopio unazad.
Volim knjige u koje uđem kao u prostor u kome je skoro pa svejedno šta se od početka do kraja događa, ali koje odmah zadaju i drže ton, taj ton, tu boju, dakle atmosferu – nastavljam. U slučaju Knjige za djecu, to nekom može biti ona pomalo teška plava boja, u svim nijansama – boja dubine, boja pločica, boja vode u kadama, boja duše, boja žene, boja djeteta, boja okruglog i nepreglednog, okeana, boja koja obuhvata, boja samog dna. Ona se javlja da dopriča ono što junakinja ne izgovori ili što ne čujemo da misli, ona se javlja kao poseban, veliki narator koji potvrđuje priču. I zato mi je bila važna. Ta boja i takva atmosfera. Jer, istina je da zbilja junakinji ove priče niko ne može u cijelosti da vjeruje.
U središtu romana je bezimena junakinja za koju čitalac saznaje da dane provodi u sanatorijumu, i da je sve što slijedi ishod njenog unutrašnjeg toka misli podstaknutog seansama sa psihijatrom, toka koji je ponekad histrioničan, a ponekad sablasno meditativan. Zašto ti je bilo važno da ženu – bilo koju ženu – smjestiš među zidove psihijatrijske klinike?
Moja prva misao na ovo pitanje je: zar nismo svi katkad poželjeli da odemo u sanatorijum, na mjesto brige o duši, i da se sami tamo prijavimo, kao junakinja Knjige za djecu? Zar nismo svi katkad poželjeli da naprosto prekinemo sa stvarnošću; da uđemo u prostor koji nas potpuno lišava svog stvarnog života, prostor koji je siguran, i u kome, nadasve, zaista nadasve, neko brine o nama. Kao o djeci. Sanatorijum u knjizi nema funkciju da istakne bolest junakinje – ne, ima funkciju da ukaže na potrebu ljudi za ozdravljenjem od života. Junakinja ovdje u jednom trenutku eksplicitno izjavljuje kako voli to mjesto, voli!, i možda i ne želi iz njega da izađe nikad. Istovremeno, ona nije luda u bilo kakvom klasičnom smislu psihijatrijske dijagnoze; u prvom pasusu knjige ona otkriva da u njenom kartonu piše bez dijagnoze; kasnije, u njenom raslabljenom sjećanju razumijemo da je ona sama došla u tu ustanovu, na svojim nogama je ušla u sanatorijum.
I baš to je klizav teren koji zapravo otvara pitanje kome je mjesto u sanatorijumu; šta je uopšte ičija dijagnoza i šta nekog čini kandidatom za ovu ili onu šifru u nomenklaturi bolesti. Jedino sami znamo stepen svog zdravlja, preciznije, stepen sopstvene sposobnosti da živimo.
U nekom potpuno smislu, kad se javila ideja o sanatorijumu, shvatila sam da je to idealno okruženje za ono što sam primarno željela da se čuje u tekstu – a to je njen što čistiji glas, neizmijenjen učešćem u nekom dijalogu ili okružen replikama drugih ljudi, na primjer. Zato je sve što čujemo u tekstu ili direktan proizvod njenih odgovora na pitanja ljekara ili psihijatara (njihova pitanja ne čujemo) ili pak neki skoro fantastičan (u smislu da to zapravo nije moguće) prikaz njenih golih, golih misli, riječ po riječ, dok sjedi na krevetu ili leži u kadi sa ledom, i misli.
Sanatorijum (a možda i svaka ustanova za liječenje) je mjesto na kome se najednom sjetimo samih sebe (makar i čisto tjelesnih sebe), budući lišeni elemenata svog realnog života koji često stoji između nas i nas, isprečuje se tom susretu – u takvom kontekstu se i ona dugo, detaljno i često konfuzno sjeća sebe, pa smo tako i mi izloženi neprekidnom toku njenih misli.
Ako tako razumijemo sanatorijum – u najširem značenju kao mjesto brige o nečijoj duši i mjesto odmora od sebe-stavljenog-u-funkciju-realnog-života – on je savremenom čovjeku, odlutalom od tipičnog razvoja za svoju vrstu (o čemu, opet, nauka ima šta da kaže), najprirodnije mjesto za boravak. A pošto me pitaš za ženu – ženi, možda, još i više; utoliko što je ženska rana dublja u ženi koja je (naročito danas) primorana da se više udalji od svog bića.
Tako možemo da razumijemo da ovo i nije priča o bolesnoj ženi – zaista nije. Priča je o onima kojima je teško da žive.
Sanatorijum je ovdje estetizovan, često zavodljiv. Skoro da prijateljuje s instinktom koji nas priziva nazad u meki prostor materice. Rekla bih da je prije poslužio da materijalizuješ unutrašnji nagon, nego da oneobičiš žensko iskustvo (ili da nas skandalizuješ).
Nikako da skandalizujem, a ni da oneobičim žensko iskustvo, tako je. Iako, u strogom smislu, ovo jeste priča o ženskom iskustvu, tačnije o iskustvu žene – za mene je ovo više knjiga o iskustvu čovjeka kome je teško da živi. (Ne čovjeka čiji je život težak, ne. Jer tu mjeru niko spolja i ne može da ponudi.) Čovjeka koji bi da se vrati u matericu. Sanatorijum ovdje zato i jeste materica – plava materica; i zato moja junakinja ne želi da izađe iz njega, a isto tvrdi i za druge ludake. Prekrasno si i tačno primijetila – moglo bi se potpuno reći da je ovdje sanatorijum povratak u matericu, kao potreba za krajnjim-prvim iskustvom dobrog, zaštićenog i namirenog života ljudskog bića, koji je, trenom izlaska iz majčine utrobe, svakom čovjeku oduzet. Tako vjerujem. Zato je sanatorijum u knjizi pun vode, pun kada i bazena, plavih pločica koje se presijavaju kao pučina; nadasve dubok, miran i obuhvatan, kao mirno dno okeana.
U jednoj od naših prepiski junakinju si nazvala žena-dijete, i taj opis mi se tad učinio prikladnijim od bilo kog drugog, slojevitijeg. U kom smislu je ona ostala nedovršena? Šta je tačno djetinje u njenom bolu? U tvom repertoaru značenja dječje nije isto što i nevino.
Ta žena jeste dijete, u smislu u kom svako od nas i jeste dijete. Ne na način nekakve infantilnosti, nedovršenosti, nedozrelosti i slično. Ne na takav način. Na način da djetinjstvo nikad ne prolazi. Mi živimo naš život sada, ja, ovdje i sada, dok odgovaram na ova pitanja, živim svoj život potpuno natopljena iskustvom svog djetinjstva, neodbranjiva od njega, ja ga vučem za sobom uvijek i svuda. U tom smislu svi smo uvijek simultano i odrasli i djeca, ljudi-djeca.
Pritom ovdje ne mislim samo na to kako traumatska iskustva iz djetinjstva nastavljaju da žive u nama, našim tijelima – jer trauma ostaje zaglavljena u tijelu – kao što je gubitak majke i, još više, njemu prethodeći osjećaj ostavljenosti od žive majke, ostao zaglavljen u odraslom tijelu žene, moje junakinje. Da dodam – ona zaista ima djetinji bol, to je tačno: ona ne može da živi životom i odraslog čovjeka (bivšeg) i napuštenog djeteta – to niko ne može, mada se mnogi prave. U njoj to dijete i dalje vrišti i traži sve što dijete traži – sve!
Da… ne postoji takva stvar kao nevinost djetinjstva. To je, da ponovim, i ključna tegoba ove žene (a ako hoćeš, i moja; linija je mutna) – to da jednostavno nema mogućnosti za potpuno dobar život čovjeka. Ovo se ne zove pesimizam. Život je prekrasan. Ali potpuno dobar život je nemoguć. Život je prekrasan i tragičan. To misli moja junakinja. Zato se u knjizi kroz jedan naglašen primjer razmatra to pitanje nevinosti djetinjstva – kroz pitanje dječjeg samozadovljavanja, tu nepobitnu orijentisanost tijelo-ugađanju, niskom, i još nižem porivu, a tek si stigao, bijel i nevin, takvim si se činio, i otkud sad ti sa rukama među nogama? Vjerujem (a i ona; linija je opet mutna) da u djetetu živi, i to veoma rano osviješćena, klica neizbježne tragike života.
Bol svakako jeste jedna od tema ove knjige, ali ipak osjećam da je u korijenu svega, možda i najuzaludniji od svih, pokušaj da se pronikne u stid. Stid je „mesnat i širok” i seže prije djevojaštva, seksualnosti, prije traume i iskustva smrti, duboko u psihu djeteta, do pupka. Razumijeva li junakinja stid do njegovog korijena? Zašto je stid tako potentan?
Zato što je stid jedna od rijetkih emocija koja ima snažan potencijal da nas, patološki doziran, deformiše. Razboli, dakle.
To se dogodilo sa junakinjom Knjige za djecu. Da li ga ona razumije do njegovog korijena – čitaoci će imati pravedniji odgovor od mog. Ja sam joj suviše blizu.
Stid je dobro osjećanje, kad je izmjeren tako da malo podesi zaigranu iglu na našem moralnom kompasu. I stid je poguban, kad je pušten unutra prerano.
Jedna od osjetljivijih tema u koje zadireš je prisilno samozadovoljavanje – mehanizam odbrane junakinje-djevojčice, težnja da se biće sažme u trenutak potpune prisutnosti (u kom, posljedično, ništa drugo, „stvarno”, ne postoji). Da li je seksualnost ovdje odgovor na traumu, ili sila koja se ispoljava uprkos traumi (pa je u tom smislu okrutne prirode)? Postoji li za tebe tabu tema?
Skoro da bih rekla da je riječ seksualnost neodgovarajuća za ono što je dio patologije moje junakinje. Ona samozadovoljavanje otkriva rano, i mada je ono razvojno tipično, ona ga, razvojno netipično, ne prevazilazi. Naprotiv; fizičko samozadovoljavanje ona transponuje na psihološki plan i u njemu ostaje trajno zaglavljena kao dobrovoljna zarobljenica, ne sopstvenog užitka, nego napajanja, namirenja potrebe, i to potrebe duše djeteta – da jednostavno bude bezuslovno voljeno. Nju trajno mori bezljubav, i to je dijagnoza koju sama sebi daje, i ona je tačnija od bilo kakvog ljekarskog uvida. Ona samozadovoljavanje čak i objašnjava kao praktično potpuno psihološki proces sopstvenog roditeljevanja (pomognut tjelesnim prizivanjem na zemlju kroz taj trenutak čulnog užitka); neka vrsta uroborskog incesta sa sobom, igre čiji je smisao da budeš napojen i podojen – jer te majka nije dojila; zagrljen, zbrinut i mažen – jer te majka nije zbrinula.
Seksualnost je, dakle, neodgovarajuća riječ. Vjerovatno upravo iz te njene pomjerene konceptualizacije samozadovoljavanja proizlazi i činjenica da to za mene nije bila nikakva tabu tema. Ona je dio duboke patologije jedne ljudske duše, pa je u tom smislu to praktično duhovna pojava.
Vjerujem da postoje neke teme o kojima je teže umjetnički govoriti, na način da se čitalac zaista ne povrijedi, a potom ostavi na ledini sam sa ranom, da se ne napusti. Ali isto tako vjerujem da je moguće da se izvede takvo što – da nešto strašno ili neprimjereno, od čega želimo da odvratimo pogled, postane prostor za prijeko potrebnu transformaciju. Vjerujem da bez obzira na njima inherentan rizik, neke teme otvaraju prostor za širi i bogatiji doživljaj svijeta, za širenje duše čitaoca, pa i po cijenu trenutnih ogrebotina. Ne mislim da književnost treba da bude didaktička; ali mislim da može i treba da nas čini boljima. A to je nekad moguće jedino uz majstorsko pričanje opasnih i zabranjenih priča.
Ne mislim da književnost treba da bude didaktička; ali mislim da može i treba da nas čini boljima. A to je nekad moguće jedino uz majstorsko pričanje opasnih i zabranjenih priča.
Zašto svaka od ovih tema nužno vodi do majčinstva? Da li misliš da „porijeklo majke” (iz naziva jednog od poglavlja) ponajbliže određuje postojanje žene?
Mislim da je pitanje o porijeklu, na nivou individualnog ljudskog života, pandan pitanju o porijeklu sebe u svemu, i svega u nečemu svedržećem; mislim da se pitanje porijekla u pojedincu podiže i odigrava kao nesvjesna manifestacija mikro-potrage za praskozorjem svega. I ta se potraga nikad ne završava. A gdje je drugo ono na Zemlji nego u majci, odredilištu. Mislim da porijeklo majke ponajbliže određuje porijeklo čovjeka, da. Mislim da je transgeneracijsko nasljeđe neizbježno. Mislim da nas ono neotključivo zaključava, čak i onda kad smo na vrhuncu duhovnog uzdizanja. Mislim da nešto prethodno uvijek ostaje u ćelijama, u tijelu, neiskorjenjivo. Kao (majčin) stid, na primjer.
U konkretnom slučaju moje junakinje – stvar postaje teža činjenicom da ona upravo ne zna porijeklo svoje majke, ne poznaje svoju majku, ne zna kad i koliko izmišlja, a čega se stvarno sjeća, ne zna od koga je, da bi znala kakva bi sama mogla biti – a to je posebna vrsta bačenosti.
Mislim da nešto prethodno uvijek ostaje u ćelijama, u tijelu, neiskorjenjivo.
Jednom prilikom si iskazala strah da bi ovaj roman nekom mogao da bude suviše „prljav”. U njemu se često prožima senzacija sluzi, težine, zemlje, skrame koja ne može da se opere, opsesija za pročišćenjem. Šta je to što tekst čini „prljavim”? Postoji li nešto od čega bi čitaoca htjela da zaštitiš?
Mislim da je važno da pisac ima neki referentni okvir svog razumijevanja smisla književnosti – jednostavno sažetog u pitanju čemu književnost/umjetnost treba da služi. Nemam artikulisan odgovor na ovo pitanje; ali mi se čini da, najmanje što mora jeste da, makar privremeno, lomi iznutra, pomjera neke ploče naše unutarnje pangee, otvara polje rizika, čini da osjećamo nelagodu, jer nelagoda ima pedagoški potencijal. Istovremeno mislim da vrhunska književnost mora da ide i korak dalje – da daje nadu, da ne napušta.
Da konkretno odgovorim na tvoje pitanje – mislim da Knjiga za djecu taj drugi korak ne postiže. Da u tom smisli nije potpuno dobra, kao dobar čovjek za čijom svjetlošću možete da idete i da je se nikad ne zasitite. Na to sam mislila i kad sam rekla da je prljava – da žalim što to nije dobra knjiga, dobra kao dobar čovjek, dobra kao nada; što, prosto, ne govori o dobrom; što nije puna dobrih likova; što neke scene u njoj izazivaju kognitivni, emotivni i moralni konflikt kod čitaoca; iako sam svjesna da su morale biti baš takve jer je katkad takva moja junakinja, a katkad je takav i cio rod; što na koncu, moja junakinja ne izlazi iz sanatorijuma, i što se, makar i luda, ne vraća svojim dječacima.
No, kako se knjiga završava slikom trga na kome su okupljene majke i djeca, majke djeci pričaju priče, a djeca sve razumiju i vide – ne mogu reći da tu u konačnom ne leži nada. Na mikro-planu, u kontekstu savremenog roditeljstva, ovo je sve rjeđa slika odnosa majke i djeteta, i treba joj se nadati. Ali, izvan toga, u kontekstu razvoja vrste, takođe – mislim da je ovaj susret ta dva oblika postojanja – majke i djeteta – neophodan za suštinsko ozdravljenje roda. Trenutak kada svi odrasli budu roditelji svoj djeci – biće dobar trenutak na Zemlji.
Uvjerena sam da je Knjiga za djecu jedan beskrajno značajan roman, kako za savremenog čitaoca, tako i za regionalnu savremenu književnost (i da će, u krajnjem, vrijeme pokazati zašto). Smatraš li, nakon svega, da si uspjela u svom naumu?
Hvala ti za ovako lijep komentar o knjizi. Beskrajno hvala.
Nisam imala naum sa ovom knjigom, nikakav. Samo sam je pisala. A pisala sam kako, zamišljam, svi pisci pišu – kao knjigu koju bi sami željeli da čitaju. I eto to mogu da potvrdim – kad ponekad zasiječem neku stranicu knjige – to jeste atmosfera u kojoj volim da budem; zasad, još uvijek, jeste. Možda više od toga i ne treba očekivati od sebe.
Ali ako ova knjiga skida ranicu sa nekih pitanja – smijemo li tako dugo i pomno da zaboravljamo djecu – i ako nas, dok o tome mislimo, malo boli – to je dobro. Ne žalim.
Kada bi morala da pronađeš pandan ovom romanu, bilo u književnosti ili umjetnosti uopšte, šta bi izabrala? Za koga osjećaš da ti je srodan?
Jun Fose. Tomas Bernhard. Filip Glas. Ne mislim da stvaram imalo nalik njima – ali bih upravo takvu muziku voljela da umijem da pišem.
