Povod za intervju sa Kamij Bordas je roman Zajednički prostor, sada dostupan i čitaocima na srpskom jeziku, širom Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.
Razgovarala: Davorka Jurčević-Čerkez
Kako biste ukratko predstavili ovu knjigu čitaocu koji tek treba da je otkrije?
Nisam je zapravo čitala od objavljivanja 2012. i samo je se nejasno sjećam, tako da će biti teško! Bio je to moj drugi roman, a ono čega se sjećam jeste da je dijelom napisan „u suprotnosti” s prvim, koji je bio vrlo usredotočen na pripovjedačicu, njezine probleme i obitelj… U sljedećoj knjizi htjela sam učiniti nešto drugačije, uvesti više fantastike, nekoliko pripovjedača, također i više dinamike. To je knjiga usredotočena na kuću (koja govori: svi imaju pravo na glas u Zajedničkom prostoru) i njezine različite stanare tijekom godina.
Napisali ste je sa 24 godine, kao drugi roman u svom opusu. Knjiga obiluje humorom i ironijom koja se dobiva s protokom životnog vremena. Kako objašnjavate tu svoju zrelost?
Ujak mi je uvijek govorio da sam rođena kao odrasla osoba, da sam čak i kao dijete djelovala kao da sam na rubu krize srednjih godina! Naravno, pretjerivao je, ali mislim da u tome ipak ima istine. Najmlađa sam od četvero djece i uvijek sam nastojala sustići braću i sestre. Željela sam slušati glazbu koju su oni slušali ili sudjelovati u raspravama koje su njih zanimale. Uvijek sam se žurila odrasti. Dakako, sada mi je zbog toga žao! Pokušavajući ubrzati stvari, možda sam zaboravila uživati u djetinjstvu. Također sam izgubila oca kad sam bila tinejdžerica, što je iz temelja uzdrmalo moj pogled na vrijeme i život.
Vaš najdraži utisak koji ste dobili od čitalaca (a da je u vezi s ovom knjigom)?
Često su mi govorili da je knjiga duhovita, puna crnog humora. Kad sam bila mlađa, gotovo me bilo sram kad su mi ljudi govorili da imam komičan stil pisanja, jer sam željela biti „ozbiljan” pisac. Ali tijekom godina shvatila sam da su i „ozbiljni” pisci često zabavni.
Sada pišete na engleskom jeziku. Je li moguće izraziti se do kraja na jeziku koji nije materinski i kako objašnjavate tu vrstu lingvističke spretnosti?
Španjolski sam naučila kao dijete. To je bio jezik mog djeda, na kojem je govorio sa svojom djecom (mojom majkom i ujacima), i mislim da mi je to sigurno pomoglo da poslije prilično brzo naučim engleski. Nakon što je mozak napravio mjesta za drugi jezik, lakše može napraviti mjesta za treći. Oduvijek su me fascinirali jezici, način na koji ponekad tako različito opisuju isto ljudsko iskustvo. Postoji onaj Goetheov citat koji volim: „Tko ne zna strane jezike, ne zna ništa o vlastitom.” Paradoksalno, govor i pisanje na engleskom približili su me francuskom jeziku, jer sada mogu uočiti njegove posebnosti koje prije ne bih percipirala kao takve. Ali razlog zašto pišem na engleskom je taj što je to jezik na kojem volim raditi. Na neki način, mogu ga učiniti svojim potpunije nego francuski, koji mi je bio „dan”. S engleskim miješam svoje kombinacije, ispisujem „svoj” engleski. Postoji nešto zaista uzbudljivo i ludičko u pronalaženju „svog” engleskog.
Također, prevodite vlastite knjige napisane na engleskom na francuski jezik. Mislite li da imate veću slobodu od običnih prevoditelja, jer možete mijenjati tekst po volji?
Apsolutno. Često se kaže da se u prijevodu može poštovati ili pismo ili duh, ali očito je da dobar prijevod stalno varira između to dvoje. Kad prevodim svoj rad, točno znam je li važnije prevesti rečenicu zbog onoga što precizno govori ili je važnije sačuvati njezin ritam, kadencu, ponekad po cijenu žrtvovanja neke slike ili šale.
Zašto ova knjiga nije prevedena na engleski?
Ne znam!
Predajete kreativno pisanje u SAD-u. Može li se zaista naučiti pisati?
Ne mislim da se može naučiti od nule, ali ako u temelju postoji talent i želja, možete pomoći mladom piscu da se brže razvija, usmjeriti ga prema njegovim jakim stranama i pokazati mu gdje skreće s puta. Pisanje je toliko usamljen pothvat da vam sama činjenica da imate predanog učitelja koji istinski obraća pažnju na vaš rad, kada imate 20 ili 25 godina, može povećati samopouzdanje. Nekoliko mojih učenika objavilo je radove posljednjih godina i od početka su bili vrlo talentirani mladi ljudi. Ne znam jesam li ih išta „naučila” (morali biste pitati njih!), ali svakako sam ih pokušala potaknuti da razvijaju svoje talente, da se ne obeshrabre zbog toga što mjesecima nisu ništa vrijedno napisali i tome slično. Pokušavam ih naučiti strpljenju, jer je to ono što je bitno u ovoj profesiji.
Autori uglavnom imaju početni razrađeni koncept pisanja, ali Vi ne. Pišete rečenicu po rečenicu. Imate li barem početnu ideju na koju se usmjeravate?
Općenito govoreći, oprezna sam prema „dobrim idejama” za roman. Čini mi se da one često na kraju ograničavaju i sužavaju raspon mogućnosti na način da roman s dobrom idejom na kraju luta po tračnicama razvijajući jednu temu ili argument… Kad počnem knjigu, obično nemam apsolutno nikakvu ideju kamo ide; pustim da me vodi. Počinjem sa slikom, rečenicom ili likom i pratim nit malo-pomalo, kako bih vidjela odakle dolazi glas, što pokušava reći i tako dalje. To je izuzetno spor proces!
Možete li izdvojiti svoje djelo koje vam je najdraže?
Zaista uživam u pisanju kratkih priča. Nekoliko sam ih objavila u New Yorkeru, a upravo su objavljene u zbirci u SAD-u. Od svih svojih priča, preporučila bih „The Presentation on Egypt”, „One Sun Only” ili „Colorin Colorado”.
Koji su pisci utjecali na Vas i što Vas je uopće potaknulo na ovakvu vrstu stvaralaštva kao što je pisanje?
Nikad nisam studirala književnost i nisam baš neki tekstualni analitičar. Čitam prvenstveno iz zadovoljstva. Mnogo je autora koje volim i redovito čitam (Cormac McCarthy, Don DeLillo, Philip Roth, Roberto Bolaño, Nabokov), ali ne bih rekla da su izravno utjecali na mene. Ne mislim da bi netko tko čita moje knjige pomislio: „Hej, pročitala je ‘Krvavi meridijan’!”
Imate li u planu sljedeću knjigu? Na čemu radite?
Radim na romanu koji sam započela prije više od deset godina… U međuvremenu sam napisala dosta toga, ali ovo je projekt kojem se stalno vraćam… Nadam se da će ovaj put biti sve kako treba, jer je to roman koji me opsjeda već dugo!
