Knjiga Srđana Sekulića „Ostavinska rasprava Anastasa Kona” počinje rečenicom: „Priče luđaka i pisaca beskrajne su. U to sam se uvjerio više puta. Nailazio sam na ovome dunjaluku na insane koji pripovijedaju unedogled, dok im se usta ne osuše od silnoga brbljanja.” Ovakvim uvodom Sekulić čitaoca već usmjerava ka pravcima kojima će se kretati njegove priče obuhvaćene pomenutom knjigom; pisci, čudaci, pričalice, fantazeri, sanja­ri, svi su oni glavni junaci svijeta u koji ćemo biti uvučeni. A svijet takvih pripovjedača nužno otva­ra prostor jednog nepouzdanog pripovijedanja gdje su granice mogućeg i nemogućeg blago zanjihane. Neko se nježno čudo nastanilo u svijetu i ono čini zavodljivu okosnicu pričanja. Svaka priča počiva na mogućnosti da se desi iskorak iz stvarnog i on se u manjoj ili većoj mjeri kroz priče i dešava, te postaje okosnicom same priče. Autor nas ostavlja u namjernoj nedoumici – da li je to baš tako kako je ispričano, ili nas njegov junak zavodi sopstve­nom fantazijom.

Tanja Stupar Trifunović