Dobro došli!
Telefon: +387 66 916 202
Riječ prevodioca: Boris Maksimović o romanu „Mjera vremena”

O prevodu romana Mjera vremena

Ne sjećam se tačno kako sam nabasao na romane Đanrika Karofilja. Mislim da mi je na fakultetu neko od profesora iz Barija spomenuo ovog advokata, takođe iz Barija, koji piše jako lijepe romane koje oni zovu „giallo”, što će reći žuti. Nekada davno je bila jedna žuta edicija jeftinih detektivskih romana u Italiji i zbog toga sve krimiće od tada oni zovu žuti. Ja sam tada pročitao knjigu „Le perfezioni provvisorie” i oduševio se. Njegov pitki stil, osjećaj za detalj, za građenje radnje, za stvaranje napetosti, za opisivanje likova.

Onda sam 2012. bio u Bariju i u stanu nekom igrom slučaja našao njegovu knjigu „Una notte a Bari”, koja nije krimić, već priča o trojici prijatelja koji se nakon dugo vremena sastaju, sabiraju uspomene i otkrivaju šta ih je to razdvojilo. Kada sam se 2016. ponovo našao u Bariju, nisam mogao da ne odem u knjižaru Feltrineli, koju on često spominje u svojim romanima, i uzmem još jednu njegovu knjigu. Nije to slučajnost, Karofiljovi romani prepuni su kulturnih referenci i stalno se govori o knjigama, filmovima, stripovima, fotografijama… Govoreći o romanu „Tristram Šendi”, on na jednom mjestu kaže: „Digresije su moja strast, na svim poljima, i to čitanje za mene je bilo vrtlog užitaka.”

Ovo je jedna krajnje autopoetička izjava i možemo slobodno reći da su u njegovim romanima digresije bitne koliko i glavni tok radnje. Na primjer, kad opisuje jednog taksistu koji uvijek ima kamaru knjiga na suvozačevom sjedištu, jer ima velike pauze, a voli da čita. Ili kad opisuje jednog gimnazijskog profesora koji je čitav život mrzio svoj posao, a onda je otišavši u penziju otvorio noćnu knjižaru-kafić, koja radi od 22.00 do 6.00. Naime, čovjek pati od hronične nesanice i to je period kad zaista može da radi, a knjižara mu je i u tom periodu skoro pa puna.

Nekad tokom 2017. godine, želeći da ljudima približim Đanrika Karofilja i njegovog najpoznatijeg junaka, na svom Instagram profilu napisao sam sljedeću preporuku: „Glavni lik ovog i još par njegovih romana jeste Gvido Gverijeri, jedan advokat koji se nekako uvijek uhvati u zamku da za svoje klijente mora da se bavi i nečim što liči na detektivski posao. Gverijeri je jedna krajnje simpatična pojava, neoženjen, ali ne kurvar, kao što to često ispadne u ovakvim knjigama i filmovima, već više neko koga sudbina baš neće. On je neko ko vječito ide sam u kino. Da ne dužim više, knjiga mi se baš svidjela. Nažalost, kod nas nije prevođena, koliko znam, ali čim moja mala izdavačka kuća zaživi, obećavam da ću lično prevesti neke od njegovih knjiga pa da i vi možete uživati u njima.”

Uz mnogo rada i malo sreće uspjeli smo da dobijemo prava za jedan njegov roman i tako je 2020. godine u izdanju „Imprimatura” i prevodu potpisnika ovih redova objavljen roman „Privremena savršenstva”, a nakon njega i „Mjera vremena”, roman koji je bio u užem izboru za Stregu, najprestižniju italijansku književnu nagradu.

Karofiljo nije jedan od onih autora koji piše tako da se namjerno trudi da zakomplikuje sopstveno djelo. Ne, on piše jednostavno, prijemčivo, pitko, ukratko, piše za ljude. I ljudi to prepoznaju, ne samo u Italiji, gdje je jedan od najtiražnijih autora, već i širom svijeta. Njegove knjige su prevedene na preko dvadeset jezika i prodate u preko šest miliona primjeraka. Ali problem s kojim svaki prevodilac njegovih knjiga neizbježno mora da se suoči jeste pravna terminologija i uopšte način funkcionisanja pravosudnog aparata. Karofiljo je pravnik po struci, radio je kao javni tužilac kom su specijalnost bile istrage organizovanog kriminala, a od 2008. do 2013. bio je i senator u italijanskom parlamentu.

Pri prevođenju romana „Privremena savršenstva” moj brat Bojan Maksimović bio je taj koji mi je pomogao da ispravim neke greške koje sam neizbježno morao da napravim, budući da sam pravni laik od glave do pete. No kad je došlo vrijeme za redakturu romana „Mjera vremena”, moj brat je bio zauzet pripremanjem pravosudnog ispita, a svako ko u porodici ili među prijateljima ima nekog pravnika, zna šta to znači. Kao za inat, za razliku od romana „Privremena savršenstva”,  koji je skoro pa klasični detektivski roman i gdje tog pravnog žargona i nema previše, „Mjera vremena” je pravni triler, a to znači da se skoro sva radnja ovog romana vrti oko jednog sudskog procesa sa svim njegovim jezičkim specifičnostima (Karofiljo se inače smatra osnivačem ovog žanra u Italiji). U ovom slučaju to je drugostepeno suđenje za ubistvo.

Problemi su višestruki pri prevođenju pravne terminologije. Najlakši su oni kad za jednu riječ treba naći njen odgovarajući ekvivalent u drugom jeziku. Često ni to nije lako da se pronađe, ali, od svih nivoa težine, recimo da je taj početni. No pravi problem nastaje u tački gdje se pravosudni sistemi razilaze, recimo, tamo gdje u jednom sistemu nešto ima, a u drugom nema. Pravosuđa se s vremenom mijenjaju, stupaju na snagu reforme, a s njima i neke funkcije ili procedure odlaze u istoriju. Sve to je trebalo nekako riješiti.

A onda je tu i stilski aspekt. Italijanski pravni jezik zaslužuje poseban tekst. Taj spoj viskoparnosti, kitnjastosti i arhaičnosti zaista nije nešto što se lako da prenijeti, da ne govorimo o pravnom žargonu, koji je posebna priča. Ukratko, prevod ovog romana je bio jedno veliko minsko polje kroz koje sam nikako ne bih mogao da prođem. Neprocjenjivu pomoć na ovom putu pružio mi je moj prijatelj Đorđe Knežević, bez kojeg ne mogu ni zamisliti kako bi ovo sve ispalo na kraju. Njegovo iskustvo, sistematičnost, poznavanje materije, strpljenje, ali i neopisiva ljubav ka pravu neizmjerno su pomogli da ovaj roman ugleda svjetlost dana i ja mu se ovom prilikom još jednom zahvaljujem.

Gdje pronaći knjigu?

Roman Mjera vremena potražite na našoj internet knjižari. Uskoro i u odabranim knjižarama širom BiH i Srbije.

Dodaj komentar