Dobro došli!
Telefon: +387 66 916 202
Noviteti: Vasilije Glomazić „Antiklimaks“

Najkoncizniji način da se „Antiklimaks“ u najopštijem opiše čitaocu jeste ovaj: to je slobodna šetnja kognitivnim disonancama Slobodana Karla, samoprozvanog pisca „inteligentnih” trilera, koji gotovo egzibicionistički i bez zadrške prikazuje čitaocu sve ono što je savršeno normalnom čovjeku u savršeno normalnim okolnostima teško i pomisliti, a kamoli priznati – da na Gausovoj krivoj nije ni prišao onom ekstremu gdje usamljeno stoji sva genijalština civilizacije. Ne postoji bolniji i pošteniji put otkrivanja zrelosti od suočavanja sa sopstvenom prosječnošću, kada taštinu naglo smjenjuje zakopana i dobro utabana nesigurnost, a iz narcisoidne ljušture izroni samoprezir. Na riječima: „Svako telo izbačeno iz ravnotežnog položaja mora hitno da vidi šta će sa sobom” nastaje roman kao beskrajno iskren zapis o sopstvenoj neadekvatnosti koja se kroz čestu autoironizaciju spušta do čitaoca i ostavlja ga u neizvjesnosti – i to ne toliko u otkrivanju radnje,  koliko u otkrivanju samog lika.

Slobodan Karl je dakle pisac, ništa više i ništa manje od prosječnog skribomana, sa jasnom sviješću o potencijalu i nemogućnosti da se taj potencijal napokon ostvari, odnosno da mu se doraste. I osim toga što je primoran da radi kao turistički vodič i što tragično osjeća udaljenost od jedne savršene priče koja će mu obezbijediti mjesto u književnom kanonu, njegovu suštinsku unutrašnju sukobljenost autor prikazuje kroz relaciju sa drugima, kroz reminiscencije na roditelje, kroz prijatelje, porodicu i, u krajnjem, kroz književne klike i avetinjske kritičare koji njegovu svijest o prosječnosti čine još očiglednijom. Tu ne postoji diskrepanca mišljenja, Karlova slika o sopstvenom umijeću je istovjetna povratnoj informaciji onih pred kojima se kao pisac ogoljuje. Njegova tragičnost i nije u tome, ne treba je tu ni tražiti, no u posljednjoj nadi da postoji i talenat i volja da bude drugačije. To stalno potvrđivanje neuspjeha, zajedno sa očajničkom željom da se bude izvanredan, prikazuje junakov sukob dramatičnijim nego što čitaocu možda djeluje. Karlov problem je prevashodno identitetskog tipa. Istina, humor je svakako neizostavni element kojim autor ovaj identitetski sukob pravi čitaocu podnošljivijim, lakšim, ali je i taj humor katkad u službi mehanizma odbrane od one tačke raspada gdje, ironično, bilo kakva transformacija lika i započinje. Tako od samog početka pratimo razvojni put junaka koji kulminira ne intelektualnim prosvjetljenjem, već emocionalnim otkrivanjem sebe. Iz tog razloga je u cijeloj priči, pored osvjetljavanja odnosa sa sredinom, možda prisustvo roditelja i najznačajnije, jer su isključivo oni spona s onim što Slobodana Karla muči na duboko osjećajnom i egzistencijalnom nivou. Riječi kao što su: „Prvi znak razumevanja je želja za smrću, kaže Kafka, i to nije apokrif. Ja nikad nisam razumeo niti ikad poželeo svoju smrt. Samo sam hteo da nikad nisam postojao, ali mi niko nije dao pravo da se izjasnim. I zato pišem” nisu kazane na početku romana, u tom slučaju bi djelovale krajnje nemotivisano, ali u trenutku kada se osvijetli odnos s roditeljima, one postaju iščekivana tačka preloma kada se umjesto cikličnog razmišljanja o sopstvenoj nesposobnosti, Slobodan Karl suočava sa počecima.

A da ovaj roman nije “samo” psihološka studija posrnulog i umjereno narcisoidnog pisca, potvrđuje i Slobodanov odnos sa Dušanom – koji bi u klasičnom smislu bio tipični antagonista (mada je teško odrediti gdje u tom smislu završava Slobodan, a počinje Dušan) – modernim mecenom s plemenitim namjerama, snom svakog pisca 21. vijeka, čija je funkcija da Slobodanov unutrašnji sukob izmjesti u prostor trilera, u kom se čitaocu do zadnjih stranica otkrivaju namjere i motivacije altruističnih spasitelja, ukoliko je taj potpuni altruizam uopšte moguć. Tako „Antiklimaks“ jednim dijelom ulazi u prostor žanrovske književnosti, i to samo u tolikoj mjeri da se očuva značaj priče kao pokretačke snage svakog romana. Spoj misaonosti i događaja (ma kako nevjerovatni bili) daje svakom čitaocu na izbor da pronalazi ono što od književnosti uopšte zahtjeva. Jezikom, subverzivnim humorom i autoironijom možda i ponajviše pogađa senzibilitet mlađih generacija, ali to ne može i ne smije baciti sjenu na ozbiljnost misaonosti „Antiklimaksa“, koja se, da budemo iskreni, rijetko pronalazi u savremenoj regionalnoj književnosti. A kada bismo uzeli kao tačnu Sartrovu pretpostavku da cilj književnosti nije kazivati izvjesne stvari, već stvari kazivati na izvjestan način, onda je jasno koliko je Vasilije Glomazić kao autor ovoga i te kako svjestan. „Antiklimaks“ je na kraju užasno hrabar poduhvat koji je i za iskusne pisce vrlo lako mogao biti promašaj, a u ovom slučaju ipak nije.

Marija Pejić

 
Gdje pronaći knjigu?

Roman Antiklimaks možete poručiti preko naše internet knjižare ovdje. Takođe, knjigu možete potražiti u odabranim knjižarama širom BiH i Srbije.

Izdvajamo iz medija:

Nemanja Rujević: Zagrizao i sažvakao

 

Dodaj komentar