Dobro došli!
Telefon: +387 65 544 969
Nežno mogersko kasalo

Priče kazuju da je Garsija Markes kupio kompletno treće izdanje romana Pedro Paramo Huana Rulfa da bi ga poklanjao prijateljima, uz uslov da se ponovo nađu i pričaju o njemu. S tom devizom sam godinama na raznim stranama kupovao Himenesovu andaluzijsku elegiju Sivac i ja. Kupovao je i poklanjao mnogima. 

Prvi primjerak sam pronašao u kutiji u kojoj su se nalazile knjige koje su knjižarski dileri prodavali za dvije ili tri marke na Trgu Krajine. Bilo je tu svakakvog amelja koji nije vrijedio ni po lije luka, a među njima je ležao i odmarao se Sivac. Nakon tri ili četiri mjeseca pronašao sam ga i na prašnjavim policama odavno zatvorene Agore. Potom i u Ramajani, sakrio se između drugog i trećeg toma Lorkinih izabranih djela. Nekoliko primjeraka sam kupio na Beogradskom sajmu knjiga, kod antikvara, a ponešto je imao da mi ponudi i nedjeljni buvljak na Velikoj pijaci. Računica je neprecizna, ali vjerujem da sam kupio desetak primjeraka. Svaki put sam ostajao s jednim, onim prvim, kupljenim „iz kutije”, jer sam Himenesa, kao Markes nekada Rulfa, poklanjao onima do čijih mi je biblioteka stalo. 

U traganju za knjigom tragao sam i za činjenicama: kada je Sivac objavljen, koliko izdanja ima, ima li „nežno kasalo” spomenik u Mogeru, da li je Himenes knjigu napisao prije ili nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, da li je tačno da je jedino Servantesov Don Kihot preveden na više jezika ili je to još jedna nimalo srećna trgovačka reklama? Odgovori su izmicali, a onda je, 2014. godine, stigla pozivnica za „Ćorovićeve susrete proznih pisaca” u Bileći. Bio sam gotov da ljubazno odbijem poziv pravdajući se novinarskim radnim vremenom, ali je ubrzo objavljeno da će susreti biti posvećeni stvaralaštvu Milovana Danojlića i da će i sam Danojlić „pasti” u Bileću. 

Valjalo mi je na put, jer je Danojlić, sa Sanjom Grahek, preveo Sivca. Njihov prevod je objavljen 1982. godine, u izdanju Narodne knjige. Vjerovao sam da ću od pjesnika i prevodioca čuti ponešto o Himenesovom magarcu što mi je godinama izmicalo. Ali Danojlić mi je rekao uglavnom sve ono što je zapisao u kratkoj bilješci na kraju knjige, a onda je na astal gotovo nezainteresovano spustio nevjerovatnu informaciju: prevod Sivca je godinama nudio izdavačima u Srbiji, mahom beogradskim, ali niko nije želio da ponovo štampa ovu Himenesovu elegiju. Stvar čudnija ukoliko se zna da je prevod ustupao bez naknade. Niko nije htio sa Sivcem ulicama Mogera, do Obalske ulice, natovaren majoranom i žutim ljiljanima…

Ni sam ne znam kako sam predložio Borisu Maksimoviću da Imprimatur objavi Sivca. Činilo mi se da je taj zalogaj pretvrd za mladu izdavačku kuću kojoj su tek nicali prvi zubi. Ali vrijedilo je pustiti strijelu. Danojlić nam je ustupio prevod, uz molbu da mu pošaljemo primjerak knjige. Boris je ubrzo dobio usmenu saglasnost fondacije koja je nosila Himenesovo ime, ali smo pisani trag čekali poduže. Sve je bilo spremno i ne zna se ko je bio srećniji: Boris, koji će nakon svega dvije ili tri godine izdavačkog posla objaviti knjigu nobelovca, ili ja, što ću dobiti priliku da napišem nekoliko rečenica o „nežnom mogerskom kasalu”…

***

Danojlić u kratkoj bilješci navodi da Sivac i ja zauzima posebno mjesto u Himenesovom opusu. Knjiga je, piše Danojlić, prvi put objavljena 1914. godine i postala je klasično djelo španske književnosti. Sačinjena je, nastavlja dalje prevodilac, od 138 fragmenata, a ostvarena kao unutrašnji lirski monolog, kao niz ispovijesti koje pjesnik povjerava svom voljenom magarcu, Sivcu. Na kraju bilješke se nalazi zanimljiv podatak: Sivac i ja se preštampava u najrazličitijim kolekcijama, od ugledne biblioteke Biće i vreme do školske lektire i ilustrovanih izdanja za najmlađe.

Sivac je istovremeno i bezbrižna dječja igra i sumorno pitanje koje se valja ulicama vrelog Mogera. To je ujedno kao pamuk laka knjiga i kao okupacija teška ispovijest. Kroz nju tuče bezbrižni glas koji slavi život i djetinju trku, dok se u „ljubičastom mraku” naziru smrti „blaženih niščih” i teške sudbine ubogih andaluzijskih težaka. Ona, na koncu, slavi život i sve ono što život sobom nosi, ma koliko to lijepo i kratkotrajno i ružno i dugovjeko bilo. 

Himenes će sa svojim Sivcem obići Moger i njegovu okolinu. Na tom putu srešće čudake i zanesenjake, lude i smjerne, odrpane i nadmene. I dječak i Sivac vole uboge i bijedne, jer su oni istinski čuvari svijeta i poezije. U nekoliko navrata dječak i Sivac zastaće da bi pogledali kakvog maloumnog dječaka u Ulici San Hose ili sirotu ludu iz Ulice Sunca, kojoj je knjiga i posvećena. U tim sudbinama Himenes je, kao i Dostojevski, vidio jedan viši oblik postojanja, bezmalo podvižništvo, prkosnu borbu protiv strašnoga života. Himenesovi nišči i jurodivi umiru prosto i bez suza: maloumnog dječaka odnosi „pogubni crni vetar”, Ćaknutu Anilju ubija munja, sušičavu djevojčicu jede opaka bolest. 

Darbon, Sivčev doktor, jedan je od mogerskih ubožnika. U nekoliko navrata je liječio Himenesovog saputnika. Pjesnik ga opisuje polako, toplo, nježno: krupan je kao bivol, crven kao lubenica. Vavolji hljebne loptice, jer je pogubio sve zube. Sivac kad naiđe, kao dete se razneži. Darbon je, drugim riječima, prijatna seoska slika, uobičajeni pejzaž na koji su stanovnici Mogera svikli. Ali iza njegovih snažnih pljeskanja i djetinjastih teturanja krije se čehovljevska tuga koju Himenes sabija u svega dvije rečenice: Potom, smirivši se, pogleda u pravcu starog groblja: Devojčice moja, sirotica moja mala… U toj rečenici, kojoj prethode neobuzdani smijeh i plač, Himenes otkriva dušu nemoćnog veterinara: njegov jezik je skroman, a bol ogromna i u jednostavnosti tog jezika upravo se naslućuje i količina njegovog bola. 

Kratki biografski podaci o Himenesovom životu govore da je pjesnik Sivca pisao u periodu od 1907. do 1916. godine, kada je i živio u Mogeru. Priroda Mogera i njegove okoline savršeni su lirski eksterijer za velike drame malog Himenesovog čovjeka. Lice mogerske prirode je dvogubo: predio u smiraju nagovještava apsolutnu ljepotu koja jeste poezija, dok vatra u brdima ili razorna oluja ne dozvoljavaju da privid toga apsoluta postane vječan. Himenesov pejzaž je katalog izuzetnih impresija kroz koji se prelamaju mnoga pjesnikova razmišljanja o ljepoti, prolaznosti, prirodi, surovosti. Povremeno će Himenes uobličiti i poneku kritičku misao koja se odnosi na nemar anonimnih neimara koji razaraju sklad pjesnikovog zavičaja: 

Pogledaj, Sivi, šta nemar učini od reke između rudokopa. Ovog popodneva, crvena voda jedva ovde-onde skupi nešto zalazećeg sunca u svoj ljubičasti i žuti glib; koritom joj još samo čamci-igračke mogu ploviti. Jad i beda! A nekad su velike lađe trgovaca vinom, trabakuli, leuti, jedrenjaci – Vuk, Mlada Eloiza, Sveti Kajetano, brod mog oca kojim je upravljao siroti Kintero, pa Zvezda, brod mog strica kojim je upravljao Pikon – ukrašavali nebo San Huana radosnim ukrštanjem svojih jarbola – najviši jarboli su deci zaustavljali dah u grlu! – ili su plovili u Malagu, u Kadis, na Gibraltar, natovareni silnim vinom…

Dječak koji sa Sivcem gleda procesiju koja završava vješanjem kartonskih i inih drugih Judâ svome će magarcu u pola glasa saopštiti još oštriju riječ u odnosu na onu koja je upućena onima koji su podlokali i razvalili obale njegove rijeke: 

… U današnje vreme, Sivi moj, Juda se pojavljuje u obličju narodnog poslanika, ili učiteljice, ili lekara, poreznika, sreskog načelnika, babice; mnogi čovek je, jutros, na Veliku subotu, u svojoj mržnji podetinjio, pa puca iz kukavičke puške, i sav se predaje besmislenom, nerazumljivom prolećnom glumatanju.  

Himenesova ljubav prema prirodi Andaluzije je široka, prostrana, kao ruska stepa. Španski pjesnik je skromni stvaralac koji i u običnom vedrom jutru prepoznaje postojanje višega reda i koji i samom bogu zahvaljuje na takvim zorama. Istinski pjesnik i istinski slikar, Himenes za takva jutra veli kao da se nalazi „u unutrašnjosti kakvog velikog, svetlosnog saća, u srcu ogromne, tople, jarkocrvene ruže”. Nemoguće je pobrojati sva moguća značenja koja se ovim poređenjem otvaraju. Kada je Himenesova poezija u pitanju, to je često i nepotrebno. Veći je, snažniji i neuporedivo ljepši podvig uživati u vanserijskoj melodiji njegovog jezika, u punoći pjesnikovih riječi. „Svako djelo vrijedi tačno onoliko koliko poetskog sadrži u sebi”, veli Vladan Desnica u Zapisima o umjetnosti, a Himenesova andaluzijska elegija je možda i ponajbolji dokaz ove Desničine poetičke teoreme.   

U 32. pjevanju Himenes u nekoliko rečenica opisuje Cigane na koje su Sivac i on „udarili”. Čovjek, žena, dječak, djevojčica i majmun – to je kompletan kapital kojim pjesnik raspolaže. Slika uobičajena, svakodnevna, ali Himenes u svega tri ili četiri pasusa običnu, gotovo trivijalnu scenu pretvara u poeziju prvoga reda i u omalenu studiju posvećenu ciganskom životu. Za mladu ženu Himenes veli da je „živ kip od blata” koji „rukama, crnim kao dno šerpe, čupa korov oko sebe”. Poređenje Cigankinih ruku sa dnom šerpe nije tek puka pjesnička dosjetka, već nagovještavanje sveprisutne gladi. Himenes slikom prazne šerpe pojačava neprestanu borbu vječnih lutalica za „komadom kruva i lončetom vodice ladne”. Djevojčica „ugljenom po zidu iscrtava skaredne alegorije” i time Himenes potvrđuje stereotipnu skasku o ciganskim djevojčurcima koji prerano postaju žene. Deran, veli pjesnik, mokri sebi u pupak: uistinu jedna duhovita, komična slika koja razbija jad i čemer ciganskog života. Čovjek udara u def, a majmun privezan na lanac igra se u jarku birajući uglačane belutke. I kada je sve to opisao, kada je svakom članu ove sumorno-komične družine posvetio rečenicu ili dvije, Himenes ovako govori Sivcu: 

To ti je, Sivi moj, Cigin porodični ideal… Čovek, kao hrast, koji se češe; žena, kao čokot, po zemlji se proteže; dvoje najmlađih, muško i žensko, da bi se vrsta nastavila, i majmun, malen i slabašan kao svet, koji ih sve prehranjuje, trebeći se od vaški…

I dječak i Sivac vole mogerskog čovjeka i andaluzijsku prirodu. Ipak, i Himenes i njegov magarac bez ostatka učestvuju u sudbinama drugih životinja. Oblikujući svoj umjetnički svijet na osnovu melodije Sivčevog glasa i u skladu sa ritmom njegovog koraka, Himenes razvija apsolutnu empatiju prema mogerskoj farmi na kojoj žive i umiru mnogobrojne životinje. Osjetljivi dječak očima iskusnog pjesnika posmatra kako „četvorica u šarenim majicama” crnom ždrepcu kliještima oduzimaju žalosnu i zanosnu ljepotu; bio je dovoljan tek jedan potez surovog svijeta da vječno naruši sklad gordog pastuva koji je, kako kaže Himenes, sav bio kao britva. Tu je i slika zlovoljnog čuvara koji ubija šugavog psa u nadi da će tim pucnjem rastjerati i vlastitu mrzovolju, ali iza pucnja ostali su tek ljudska surovost i nasilna smrt. Himenes kroz te smrti, poput Hanekea bezmalo vijek kasnije, govori o banalnosti zla, o surovosti i nasilju koji ni u čemu nemaju utemeljenje, koji ni u čemu nemaju opravdanje. 

U priči o Lordu, malenom fox-terijeru, Himenes će suočiti pogled psa koji je zbog bjesnila vezan uz stablo narandže na poljani iza Tvrđave i sopstvene muke koja će ga kasnije goniti kroz život. Ostavljeni pas se preobražava u „bolnu silinu osećanja”, u prizor nestvaran i snažan, u prizor koji silinom toga bola razara postojeći poredak. Himenes veli da mu se pogled svezanog Lorda i kasnije u životu vraćao kao „nezalečena rana” i to je samo još jedan prilog na literarnom spisku djetinjih muka koje su se onima koji su tom pogledu svjedočili vraćale i u kasnijim vremenima. Himenes će donijeti i mogersku verziju Jesenjinove „Balade o keruši”, koja je po snazi i surovosti jednaka pjesmi ruskog klasika. Lovac Lobato daje štence mljekarici Salud da bi ona od njih napravila čorbu koja bi, prema savjetima don Luisa, trebalo da pomogne njenom umirućem životu. Keruša je, naravno, tražila štence; i ona je, kao i Jesenjinova kuja, tužno zavijala, vjerovatno na mjesec. Štence je pronašla i jedno po jedno vratila odakle su i odnijeti. Himenes tim povratkom završava kratku priču vjerujući da je surovosti bilo i previše i da bi kerušina ljubav mogla da se isplati u literaturi ako već nije mogla u životu. 

Himenes piše i o borbi pijetlova, o borbama bikova, o bijelim leptirima, o vrapcima. Tu je i alegorijska slika vezanog psa koji pjesnika podsjeća na početak jeseni, potom i razigrana priča o grčkoj kornjači koja se tiho i mudro skriva od surovog svijeta ljudi, potom i magarac Almirante, Sivčev prethodnik, koji je pjesnika „naučio plemenitosti”. Almirante je žrtva porodične trgovine, ali ujedno i prvi susret sa preduzimljivim svijetom odraslih koji ne računa na djetinju osjetljivost. Himenes u zapisu o Almiranteu kaže da je tek vrijeme uspjelo da ga iz njegove glave izagna, ali istovremeno, indirektno, priznaje da poezija čuva čak i ono što vrijeme potire. 

Ako je Himenesova ljubav prema mogerskoj farmi beskrajna, onda je njegova ljubav prema Sivcu beskonačna. Sivac je njegovo djetinjstvo, Sivac je njegov zavičaj, Sivac je njegova avantura, Sivac je njegova poezija. Forma i suština. Čelik i „mesečevo srebro”. Dvije suprotnosti koje se sustižu u jednom. Himenes ne govori Sivcu, on s njim razgovara. To je susret dva prostora – jednog aktivnog i raspričanog, drugog trpeljivog i nemuštog. Sivac je piščeva „i škola i fakultet”; u beskrajnim lutanjima mogerskim atarima njih dvojica će naučiti mnogo o svijetu, o ljudima, o prirodi. I sam pisac u jednom trenutku kaže da će Sivcu bolje biti s njim nego u školi; umjesto da uči nepotrebnu nauku pisanja debelih i tankih slova, bolje će mu i korisnije biti da savlada gradivo iz cvijeća i zvijezda, da spoznajući svijet koji gleda spozna i samoga sebe. 

Pjesnik zna da je život tek hod ka smrti i on Sivcu povjerava tajni plan: njegovo voljeno magare odmaraće se pod velikim borom koji je svojevrsna osa oko koje se kalemi Himenesov svijet. Pjesnik/dječak neće dozvoliti da Sivčeva smrt bude upisana u tefter životinjskih umiranja kao još jedna crtica koja vremenom blijedi i gubi na značaju. Ne samo da pjesnik/dječak neće Sivca baciti u neku smradnu jamu gdje se odlažu seoske crkotine već će na njegovim sapima ispisati najljepše rečenice posvećene magarcu u književnosti. 

Slika magarca je, kaže Krstić, istorija diskvalifikacije. Magarac je „najnepoželjniji karakter”, od starih Grka do naših dana. Od ukočenosti magareće pameti do „magareće klupe” kao strašnog mjesta na koje se šalju oni „umnoj patnji nestasali” – tek magarcu je nepravedno učinjena ogromna nepravda koju tek vrhunska poezija pokušava da poništi. Jer magarac je u književnosti uvijek bio svjedok suštinskih događaja, svjedok veličanstvenih preobražaja, svjedok nevjerovatnih pobjeda i stravičnih poraza. Apulejev put do oboženja odvijao se u tijelu magarca; na ovoj životinji koja, kako kaže Himenes, uči plemenitosti, Hrist je ujahao u Jerusalim; na magarcu je Sančo Pansa pratio Alonsa Kihana širom Manče; Gruban Malić je u istoriju književnosti ujahao na magarcu. Svi oni su magarcu dali epizodnu ulogu, gotovo ulogu statiste, ali ulogu dovoljnu da potvrdi neobičnu prirodu ove neobične životinje. Himenes je u svom magarcu, njegovoj prijateljskoj poslušnosti i nesebičnoj pratnji, naslutio istinsku avanturu koja ne podrazumijeva akciju, brzinu i juriš. 

Magarac je za Himenesa „dobar, plemenit, pronicljiv”. On pokušava, u nekoliko efektnih rečenica, da obriše stereotipne opise koji stoje uz magarca i koji onaj čelik i mjesečevo srebro pretvaraju u rđu i sjenku koju na njegovu grivu baca uljana lampa. Himenes Sivca naziva „livadskim Markom Aurelijem” i ne postoji nijedna životinja u svekolikoj svjetskoj književnosti koja je od svoga pisca dobila ljepši kompliment. Himenes je kratkim potezom magarca iz „magareće klupe” premjestio za katedru! Metafora nije isuviše snažna, jer za pjesnika je Sivac i „uman, prijatelj starca i deteta, potoka i leptira, sunca i psa, cveta i meseca, trpeljiv i rasudan, setan i drag”. Magarac dostojan Marka Aurelija, magarac dostojan pjesnika Himenesa. 

Preturio sam preko ruku mnogo stranica posvećenih magarcu. Čitao sam Apuleja, jevanđelja, Servantesa, Tristana i Izoldu, Jesen patrijarha, Fuentesa, Bulatovića. Tragao sam za kratkom i preciznom definicijom koja bi mogla da mi na najbolji način opiše magarca. Nisam je pronalazio. A onda je Himenes, u jednom od posljednjih pjevanja svoje elegije, nakon Sivčeve smrti i nakon sahrane u Borku, zapisao: 

Sivi, nežno kasalo, magarence moje, toliko si puta proneo moju dušu – jedino nju, dušu moju! – ovim zabitim stazama obraslim u gospinu pogaču, guščiju travu i kukuvaču…

To je, rekoh sebi, ono što si tražio. Magarac na svojim snažnim i odanim leđima nosi naše duše kroz zabite staze obrasle u gospinu pogaču, guščiju travu i kukuvaču. Ni manjeg junaka, ni većeg posla.

Goran Dakić

Dodaj komentar