Dobro došli!
Telefon: +387 65 544 969
Najava novog izdanja: Roman „Sivac i ja“ Huana Ramona Himenesa

Danas s vama želimo da podijelimo nekoliko crtica iz života jedne knjige koja nam je postala neopisivo draga od prvog trenutka kad smo krenuli s njenim čitanjem. Riječ je o knjizi Sivac i ja Huana Ramona Himenesa, koja je prvi put objavljena 1914. godine, dakle prije malo više od 100 godina. Kod nas se prvi put javlja 1982. godine, u prevodu Sanje Grahek i Milovana Danojlića, ali nakon tog izdanja – dalji put joj gotovo staje.

Misija Imprimatura nije samo da omogući novim i talentovanim glasovima da stupe na književnu scenu već i da nekim davno objavljenim i nepravedno zaboravljenim djelima udahne novi život. A ova knjiga je savršen primjer za to. Ne postoji nijedan dobar razlog zbog čega ovo remek-djelo svjetske knjževnosti od prvobitnog objavljivanja na našem jeziku, prije skoro četrdeset godina, nije doživjelo nova izdanja, a naš cilj je da tu nepravdu bar jednim dijelom ispravimo. Zato bismo vam ukrali još koji minut vremena, kako bismo vas upoznali s našim narednim izdanjem, u čijoj pripremi smo beskrajno uživali.

***

Lirski roman Sivac i ja španskog nobelovca Huana Ramona Himenesa je gotovo nestvarno slikovit portret života u jednom nama prostorno možda udaljenom, ali po osjećajnosti i te kako bliskom andaluzijskom mjestašcetu Mogeru. Fragmentima ove priče o pjesniku i njegovom sitnom i mekanom magarcu Sivcu, autor nas vodi na lirsko putovanje kroz uličice i trgove Mogera, upoznajući nas sa dječjim igrama, živopisnim stanovnicima i njihovim sudbinama, osunčanim andaluzijskim popodnevima. Našavši u svom Sivcu najvjernijeg saputnika i povjerenika, pjesnik nam, kroz priče koje njemu povjerava, niže ispovijesti o malim životnim radostima, najdubljim strahovima, najčistijim ljepotama i pokušajima da se razumiju i život i smrt. Svakim novim fragmentom, prijateljstvo pjesnika i njegovog nježnog magarenceta samo se produbljuje i otvara sve više mjesta i za svakog čitaoca koji se odluči na ovu lirsku avanturu, oivičenu ljubičastim smokvama i lagašnim bijelim leptirima na žutim ljiljanima.

***

Huan Ramon Himenes (1881–1958), španski pjesnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1956. godine, rođen je u gradiću Moger, u Andaluziji. Školovao se u Sevilji, a jedan period svog života proveo je u Madridu. Boravio je i u Americi, gdje se oženio Senobijom (Zenobia), spisateljicom, pjesnikinjom i prevoditeljicom. Po zavođenju Frankovog režima, odlazi u izgnanstvo, boraveći na Kubi i u Portoriku, gdje je umro 1958. godine, na istoj klinici gdje je dvije godine ranije umrla i njegova supruga, samo tri dana nakon što je Himenes dobio Nobelovu nagradu. Tijela su im prenesena u Španiju i oboje su sahranjeni u Himenesovom rodnom gradu Mogeru. Himenesovo stvaralaštvo razvijalo se pod uticajem francuskih simbolista, za čije se djelovanje zainteresovao prilikom boravka u psihijatrijskoj bolnici u Francuskoj, gdje je dospio 1901. godine, nakon očeve smrti, zatim pod uticajem španske lirike 16. vijeka, da bi se na kraju usmjerio ka jednostavnosti i čistoti izraza označenim kao čista ili gola poezija (poesia desnuda).

***

O Himenesovom djelu Sivac i ja, Milovan Danojlić, jedan od prevodilaca, napisao je sljedeće:
Posebno mesto u Himenesovom opusu zauzima delo Sivac i ja (Platero y yo). Knjiga je sačinjena od 138 fragmenata, a ostvarena kao unutrašnji lirski monolog, kao niz ispovesti koje pesnik poverava svom voljenom magarcu, Sivcu. Prvi put objavljena godine 1914, ova knjiga je postala klasično delo španske književnosti. Prevedena je na mnoge jezike sveta. U Španiji i zemljama Južne Amerike podjednako je omiljena među decom i odraslima.

***

Pretprodaja ovog romana kreće u nedjelju na našem njuzleteru, što znači da ćete ga moći naručiti uz 40% popusta. Ukoliko već niste prijavljeni na naš njuzleter, pretplatite se preko ovog linka i očekujte mejl od nas u nedjelju oko 18.00.
Do nedjelje, u nastavku vam donosimo i jedan fragment iz ovog sjajnog djela.

***

I
Sivac je sitan, dlakav, nežan; a pod rukom mek, mek: reklo bi se vata sama, nigde kostiju. Jedino su mu oči, dva mrka ćilibara, tvrde kao stakleni skarabeji.
Pustim ga, on na livadu, pa vrhom njuškice, blago, miluje cvetove, crvene, plavičaste i žute… Zovnem ga, tiho: „Sivi!“, i evo ga, prilazi sitnim topotom, koji liči na smeh. Dolazi kao neka vanzemaljska klepetuša…
Jede koliko mu dam. Voli mandarine, i tamljaniku, koja kao smola sja; ljubičaste smokve, i onu njihovu mednu kaplju…
Nežan je i umiljat kao dečačić, kao devojčica…; a iznutra jak, izdržljiv, kamen-stanac! Nedeljom, dok na njemu prolazim pokrajnim uličicama, čisto odeveni i dokoni seljaci zastaju, gledaju ga:
– Ko da je od čelika.
Jeste, ima u njemu čelika. Čelika, ali i mesečevog srebra.

Dodaj komentar