Dobro došli!
Telefon: +387 65 544 969
Kako sam preveo „Zakonik čovjeka od dima“

Piše: Boris Maksimović

 

Ja sam i u svijet književnog prevođenja, kao i u skoro sve ostalo u svom životu, ušao skoro pa slučajno. Nakon što čovjek diplomira pred njim se, ako već nema neki unaprijed obezbijeđen posao, ukaže ogromna praznina, kao da te neko iz aviona baci usred otvorenog mora. Sve do tada si imao put koji je pred tobom. Ovaj ispit, onaj seminarski, uslov, naredna godina i tako sve do diplomiranja, a onda kad to sve prođeš suočiš se sa jednim istovremeno i jednostavnim i komplikovanim pitanjem – šta sad? Meni je u tom trenutku slamku spasa ponudio moj profesor Danilo Kapaso, tadašnji šef Odsjeka za italijanski jezik književnost  i srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banjaluci. Rekao mi je da ima jedan roman koji je po njemu najljepši italijanski roman dvadesetog vijeka, a da nije prevođen nikada ni u bivšoj Jugoslaviji ni u jednoj od država koje su nastale nakon njenog raspada. To me je zainteresovalo, ne samo zbog toga što sam tražio bilo šta konkretno da radim u tom trenutku, već i zato što ja stvarno volim da prevodim i uživam u tome.

Mislim da je prevođenje jedna od najplemenitijih stvari kojima se ljudi mogu baviti i nekako sam posebno ponosan što za sebe mogu reći da sam prevodilac. Nikad me nije pretjerano zanimala teorija prevođenja, bilo mi je to previše apstraktno i zamarajuće, ali šta god kokretno da se nudilo ja sam bio tu. Dolazi italijanski ambasador da otvori naučni skup i traži se volonter koji će da prevodi – evo, ja ću. Dolazi neki novinar sa RAI televizije i treba prevodilac – tu sam. I onda kad mi je profesor ponudio da prevedem ovaj roman nisam se mnogo premišljao. Rekao mi je samo da bi trebalo to sve da bude gotovo za manje od šest mjeseci kako bismo ga stigli objaviti i promovisati tokom Dana italijanske kulture. Rekao sam u redu i krenuo odmah s prevođenjem. Nisam uopšte imao pojma koliko će mi trebati za jedan takav roman jer nikad nisam radio ništa tako obimno, ali sam imao tada mnogo više slobodnog vremena nego danas, mnogo više nego što sam želio, da budem iskren. Prevodio sam ujutru, prevodio sam po danu, prevodio sam naveče, prevodio sam i u gluvo doba noći kad ne bih mogao da zaspim, pa sam onda prevodio da se uspavam, da ne zaboravim jezik, da iznesem taj projekat do kraja kako bih imao stavku više u CV-ju, prevodio sam zato što volim da prevodim, prevodio sam zato što nisam imao drugog izbora u tom trenutku, prevodio sam, na kraju krajeva, kao što je Forest Gamp trčao.

Italo Kalvino je jednom zapisao da je samo prevođenje najbolji način čitanja nekog djela i to je jedna velika istina. Jedino kad prevodiš obraćaš pažnju na svaku riječ i svaku nijansu koju ta riječ može da označava. Čitati možeš i površno, dok ti oči mehanički prelaze preko teksta, a ti razmišljaš o nečemu što ti se dogodilo tog dana, ali prevoditi možeš samo ako si maksimalno fokusiran na to što radiš. U tom specifičnom periodu, kada sam pokušavao da shvatim šta želim, a šta mogu da uradim od svog života, svijet tog romana pružio mi je neku vrstu utočišta.

U romanu „Il codice di Perela“ ili „Zakonik čovjeka od dima“, kako sam ga malo slobodnije preveo, glavni junak Perela, čovjek od dima, dolazi u neko prostorno i vremenski nedefinisano kraljevstvo koje dosta podsjeća na evropske monarhije osamnaestog vijeka. Svi isprva počinju da ga obožavaju jer ipak se radi o čovjeku od dima koji očegledno nije od ovoga svijeta. Na kraju ga dovode na dvor, gdje mu se prvo predstavljaju dvorske dame, a onda mu kralj daje da piše novi zakonik kraljevstva jer zna da će on to obaviti najbolje kao biće savršenije od svih njih. Svako ko išta znači u tom kraljevstvu dolazi mu na noge – bankari, pjesnici, slikari, dvorske dame koje mu na jako slikovit način pričaju o sebi i svojim muževima. Ipak, u jednom trenutku to obožavanje se, zahvaljujući neobičnom spletu događaja, pretvara u mržnju i narod želi da ga javno smakne. Njegova priča podsjeća na onu Isusa Hrista i to ne samo zbog tog motiva, već i zbog čitavog niza drugih simbola. Perela ima 33 godine u trenutku kad dolazi u to kraljevstvo, prije nego što ga rulja privede on ima jedan trenutak kontemplacije koji podsjeća na situaciju u Getsimanskom vrtu, na kraju ga vode na planinu Kalejo što na italijanskom dosta podsjeća na Monte Kalvario ili Golgotu po naški.

Svijet ovog romana bio mi je istovremeno i fascinantan i krajnje zbunjujući. Jer ovo nije baš običan roman. Prije bi se moglo reći da je antiroman. Skoro čitav je napisan u dijalozima, toliko da veoma podsjeća na dramski tekst. I ne može se baš lako žanrovski svrstati. Iako jeste satiričan nije baš klasična satira. Iako je pisan u formi dijaloga nije baš dramski tekst. Ima obilje filozofskih i religijskih referenci, ali je ovo ipak nešto jako pitko napisano. Kako god pokušaš da ga klasifikuješ nešto će se ispriječiti. Najjednostavnije i najpoštenije bilo bi reći – ovo je bajka za odrasle. Nešto kao „Carevo novo ruho“. Jezik je bogat i raskošan, rečenice su elegantne, stil izuzetno prefinjen. Palaceski i kada piše o seksualnim neusklađenostima muževa i žena u braku, o impotenciji, o višku ili manjku želje, o prevarama, on to radi na jedan krajnje uglađen, a opet jasan način tako da vam čitanje predstavlja zadovoljstvo u najčistijem obliku.

Fotografija: Borislav Brezo

Nije to bilo uvijek najlakše za prevođenje. Ipak se radi o romanu koji je prvi put objavljen 1911. godine i u njemu se nalazi mnogo arhaičnih oblika koji se danas ne koriste u italijanskom. Bilo je nekih riječi koje porijeklo vuku iz francuskog, a koje se odnose na neke dijelove dvorske odjeće za koje jednostavno nemamo odgovarajući prevod. Ipak, najveći problem nisu bile pojedinačne riječi, već neke čudne jezičke situacije u kojima nije problem jedna riječ, već je nejasan cijeli prostorni ambijent u kojem se likovi kreću i kako god da ga prevedeš imaš osjećaj da nešto nedostaje. Ni samo ime glavnog junaka nije bilo moguće prevesti jer predstavlja kombinaciju prvih slogova imena žena koje su živjele u kući iz čijeg je dimnjaka on izašao. Te žene se zovu Pena, Rete i Lama, a njihova imena na italijanskom znače kazna, mreža i oštrica. Da ga preimenujem i nazovem Ošmreka, Kamreoš ili Mreoška nije mi baš bilo prihvatljivo, a opet „Perelin zakonik“ mi je zvučalo nekako nedovoljno jasno pa sam se zbog toga odlučio za varijantu „Zakonik čovjeka od dima“, jer već naslovom sugeriše o čemu se radi u romanu, a i dovoljno je sugestivno da bar malo zagolica maštu. Bilo je tu stvari koje ni ja ni profesor Kapaso nismo znali ni šta znače ni kako da prevedemo pa smo u par navrata pisali u Italiju profesoru Karmelu Kardučiju, velikom poznavaocu futurizma.

Možda i najveće izmjene napravio sam u domenu sintakse. Palaceskijeva sintaksa, kad bi se u potpunosti vjerno prevela na srpski, zvučala bi izuzetno neharmonično, istrzano i donekle iritantno. U određenoj mjeri ona ignoriše i neka pravila italijanskog jezika kad je riječ o upotrebi veznika između zavisnih klauza, ali na srpskom to sve zvuči još izraženije i zbog toga sam mjestimično znao da ubacim sastavne veznike tamo gdje ih u originalu nije bilo. Time se nije uticalo na značenje teksta, a našim čitaocima je tekst postao mnogo prijemčiviji.

Bilo je još tu mnogo šta drugo za šta u ovom tekstu nema dovoljno prostora, ali nakon nekih mjesec i po rada i to je bilo gotovo. Mislio sam da će mi za pevod ovog romana trebati nekih pola godine, ali sam toliko radio u tom periodu da je sve išlo mnogo, mnogo brže. S prevođenjem sam počeo 24. januara 2012. u 16:34, a završio 9. marta 2012. u 18:01. Bilo bi divno da sad ovdje mogu napisati da je roman objavljen nedugo nakon toga, ali stvari su se malo zakomplikovale u međuvremenu, toliko da je prevod ovog romana konačno objavljen tek krajem januara 2019. Nije malo, istina, ali bilo je i gorih slučajeva od mog. O tome kako kako je prevod čekao sedam godina na objavljivanje više neki drugi put, možda u nekom od nastavaka „Jada mladog izdavača“.

 

Roman „Zakonik čovjeka od dima“ Alda Palaceskija može se naći u svim knjižarama „Kultura“, u antikvarijatu „Ramajana“, kao i preko naše internet knjižare.

 

Dodaj komentar