Dobro došli!
Telefon: +387 65 544 969
Kad svaka stranica odiše životom

Piše: Momčilo Spasojević

„Strašna sila njegovog talenta sadržana je u tome što on ništa ne izmišlja.“

Maksim Gorki

Osvrćući se na mlade vojvođanske književnike, početkom pedesetih godina prošlog vijeka, Boško Novaković piše: „Opšti utisak ovog književnog podmlatka nije povoljan. Kao celina ovaj mladi vojvođanski naraštaj još pliva u vodama tuđih izraza. Mada su savremeni po tematici, ovi mladi pisci retko daju osveženje novim shvatanjima, originalnim pristupanjem već utvrđenom koloseku obrade. Preteže podražavanje poznatih obrazaca, traženje čvršćeg oslonca, neujednačenost u istom radu.“ Izuzetak je Aleksandr Tišma, koji je, kako piše Novaković, „pisac od mogućnosti“, ali je i kod njega „prisutan uticaj Ive Andrića“.

Nijedna od navedenih zamjerki ne bi mogla da se odnosi na savremenog mladog vojvođanskog pisca Stefana Janjića u čijem je romanu „Ništa se nije desilo“ prisutna originalnost počev od naslova preko izraza, tematike, leksike do strukture djela. Svaka stranica njegove knjige odiše životom, koji iskri i manifestuje se izuzetnom dinamikom.

U knjizi „Ništa se nije desilo“ nema ni trunke pretencioznosti. Ali mudrosti ima sasvim dovoljno da se o njoj razmišlja i kada joj se nakon čitanja sklope korice. Dobija se želja za novim čitanjem i javlja se nevjerica da ju je napisao neko ko je tek na početku svoje književne karijere. Stefan Janjić kao da se drži Čehovljevog principa: „Potrebni su novi oblici. Novi oblici su potrebni, a ako ih nema – onda ništa ne treba.“ On zna da oboji riječi i rečenice, da nađe neobičnu, rijetku riječ odnosno značenje onome što želi da saopšti. Kod njega baterijska lampa se „oglasila lenjim, sjajnim zrakom“; kašalj je „brašnjasti“, „a umetnost zahteva od nas da ponešto i prećutimo“; baka je „zaljubljena u lepotu stabilnih, ostarelih predmeta“, a što je starija, „sve su joj draže te sitnice. Grčevito se drži za njih, kao za sam život“, a brisanje prašine naziva „plitkom arheologijom“.

U romanu „Ništa se nije desilo“ zaista se ništa posebno ne događa i gotovo da u njemu nema radnje, a štivo se, ipak, čita sa velikim zanimanjem i zadovoljstvom. Sagledan u svom poetskom totalitetu, idejnoj i estetskoj funkciji ono odmah gubi sitnorealističku prolaznu namjenu i pretvara se u univerzalnu vrijednost, koja se manifestuje u nekim aspektima svakodnevnog egzistiranja pojedinca, porodice ili društva u cjelini. Svakodnevni svijet u ovom romanu, oslobođen faktografske realnosti, otkriva nam obilje poetskih asocijacija koje naviru i koje se potvrđuju kao istine neraskidivo povezane sa suštinom opšteljudskog i savremenog egzistiranja.

Njegovo široko obrazovanje (kolekcionar bespotrebnih znanja, kako bi sam kazao) je očigledno i bez imalo sumnje kao i dar za zapažanjem sitnica koje ga okružuju i s kojim je neprekidno u kontaktu. Njegov književni materijal mu je na dohvatu ruke:

„Nalazio sam da je besmisleno o stvarima svakodnevnim govoriti, o sitnoj jednoj kupovini ili nazebu, pa me prethodni zapisi navodiše na pomisao da je moj život preko svake mere običan i ni po čemu poseban“, kaže junak romana Nikola Nenadović u svome dnevniku.

Stefan Janjić je sjajan stilist. On od svakodnevne banalnosti i „otpadaka dana“, gradi svoj roman za koji su svi elementi uzeti iz zbilje i stilizira ih u smislu Prustove filozofije i estetike. Na primjer, suptilno zapaža da dok majka miksa krompir „čestice pirea usled velikog pritiska razleću se po kuhinjskim pločicama, po staklima naočara i licu.“

Stefan Janjić (foto Tajana Dedić Starović)

Analitički prodori u refleksivni svijet čovjeka, poetske meditacije o banalnim događajima i predmetima, uporne estetske preokupacije i originalne asocijacije, osnovne su značajke ovog romana u kome Stefan Janjić iskazuje sve svoje pripovjedačke vrline i neosporan talenat.

Svježa rečenica, iz stranice u stranicu, otkriva nam izuzetno senzibilnog pisca, koji je superioran nad tzv. realističkim pripovijedanjem. Jedan kratak navod će to najbolje ilustrovati:

„Frižider je, srećom, ispražnjen, pokriven kariranom mušemom na kojoj ćute dve flaše rakije (jedna načeta), litar vina u flaši bez etikete, flaša domaćeg soka zatvorena celofanom i gumicom za tegle.“

U osnovi, fabula ovog romana je ispovijest studenta medicine koji priča o svojoj, ne baš idealnoj, vojvođanskoj porodici te ostavštini novinara Nikole Nenadovića, u čiji se stan u Beogradu uselio kao podstanar. U arhivi pokojnog novinara, između ostalog, naišao je na isječke iz „Telala“, bošnjačkog glasila, iz kojih je Nenadović preuzimao tekstove za svoju rubriku „Crni odjeci“, ratnu hroniku – „zastrašujući dnevnik smrti i stradanja“ – u „Beogradskim“, koja je izlazila od jula 1992. do aprila 1995. Prethodno je 32 godine radio na prijemnom odjeljenju za čitulje. U „Crnim odjecima“ je objavljeno 2.106. tekstova, od čega su životne priče poginulih činile barem trećinu materijala. „Beogradske“ su, u potpunosti ili djelimično, preuzele barem 247 priča iz „Telala“: latinica je zamijenjena ćirilicom, ijekavica ekavicom, a izvjesna kreativnost ostvarena je samo u kontekstu prilagođavanja imena i toponima.

Prvi od tih članaka izašao je u avgustu 1992. godine, u kome se govori o ratnim sukobima u Bijeljini, te kako su neprijateljski vojnici nogom obili vrata zaključanog stana Radmile N. i tražili zlato, novac i dragocijenosti, a ona je imala samo bižuteriju „ali joj zločinci nisu poverovali“.

Članak je objavljen u „Telalu“ od 3. februara 1992. godine, a u „Beogradskim“ 14. avgusta 1992. godine. Taj članak je priredio N. Nenadović sa 28 ispravki i u njemu je Amela postala Radmila N.

Međutim, Vidak je posumnjao da Amelina priča nije usamljena, te da su i nekim drugim žrtvama data tuđa imena i odlučio je da se bori kako bi „ukradene biografije vratio njihovim vlasnicima“. Ispostavilo se da Amelina priča zaista nije bila jedina: Džemal Ajnadžić, student arhitekture, poginuo je u okolini Zvornika. U „Beogradskim“ je, deset dana kasnije, nazvan Milan Antonijević. Ispostavilo se da je novinar N. Nenadović svoje članke uzimao iz „Telala“ i falsifikovao ih, tako što je muslimanska imena prepravljao u srpska i ostali dio teksta prilagođavao tako da žrtve budu Srbi.

Narator ironično prenosi objašnjenja glavnog urednika: „Početkom devedesetih došlo je „do određenih prilagođavanja“ u ‘Beogradskim’, do određenih promena, kako bismo odgovorili izazovima tog doba i da zaštitimo interese našeg naroda… To je… To je osnova, to je osnovni preduslov kvalitetnog novinarstva“. Od redakcije „Beogradskih“, odnosno urednika Koste Radaka, Vidak je dobio pismo u vezi s molbom koju je poslao, a u kome mu savjetuje da bi „bilo pametnije da se bavi medicinom i da mu želi mnogo uspjeha u daljem toku studija…“

Tematska preokupacija romana „Ništa se nije desilo“ svojom poetskom vrijednošću i misaonim potencijalom, pretvara se u savjest našeg vremena s kojom se borimo za trenutke vlastite ljudskosti. Kada govori o knjizi mađarskog pisca Geze Čata „s flekom od kafe“, on koristi priliku da čitaoca upozna sa izvanredno poučnom pričom: „Grupa dece danima sluša novinske reportaže o vešanjima. Na jednom tavanu nalaze konopac i počinju da se igraju suđenja. Svaka je presuda bila smrtna. Vešaju mačke, pse, sitnije životinje, a na kraju i Emu. S krova se njihalo njeno izduženo telo u crvenoj haljinici na tufne.“ Ova je jedna od onih priča za koju bismo mogli kazati da je „kolektivno dobro“. Nisu manje zanimljive ni neke starozavjetne zagonetke: Komšija Radovan, čiji je brat bio sveštenik, postavio je Vidaku starozavetnu zagonetku: „Je li, mali: da se sad pred tobom pojave Adam i Eva, prvi ljudi na svetu, kako bi ih po telu prepoznao?“ Nisam znao. Po pupku, jer ga ne bi imali!“ „A kako bi ih prepoznao po duši?“ tako je glasilo drugo pitanje. Tek to nisam znao. „Bili bi to veoma tužni ljudi“, glasio je odgovor. „Tužni, jer nisu imali detinjstvo“. Janjićev smioni izraz ima za osnovu zdravu rečenicu u kojoj nema izmišljanja i kovanja riječi. Sve je tu u ishodištu i u krajnjem dometu isključivo literarno: Čaršaf je „mirisao starovremenski lepo. Moja baka ga je prala na ruke. Služeći se crvenim lavorom.“

Uvjereni smo da nije pretjerano tvrditi da roman „Ništa se nije desilo“ doseže sam vrh najvećih dometa srpskog savremenog romana. U njemu nema ničega što bismo mogli naslutiti kao rutinsko. Riječ je o jednom od najautentičnijih književnih djela ove vrste nastalih kod nas u posljednjih desetak godina i stoga zaslužuje punu pažnju čitalačke publike. Ko pročita ovu knjigu, uvjeriće se da nijedna od izrečnih tvrdnji nije pretjerana. To je knjiga koju svakako treba čitati. Izdavaču Imprimatur d.o.o. iz Banjaluke, upućujemo pohvale što je omogućio čitaocima da uživaju u njemu.

Momčilo Spasojević je profesor srpskog jezika i književnosti u penziji i bivši direktor Narodne biblioteke „Ivo Andrić“ Čelinac. Ovaj tekst je prvobitno objavljen u „Čelinačkim novinama“. Roman „Ništa se nije desilo“ Stefana Janjića može se naći u svim knjižarama Kultura u Banjaluci, Tuzli, Bijeljini i Sarajevu, u sarajevskim knjižarama Buybook, Connectum Klub knjige, kao i na sajtu izdavača.

Dodaj komentar