Dobro došli!
Telefon: +387 65 544 969
Jadi mladog izdavača (4)

Jedan od najvećih problema kad je riječ o izdavaštvu u Bosni i Hercegovini jeste problem nedostatka odgovarajuće distribucije. U Srbiji, primjera radi, postoji firma koje se zove Makart, kojoj se možete obratiti ako želite da na određenoj teritoriji kapilarno distribuirate svoja izdanja. Kod nas takve firme/institucije nema i samim tim je poslovanje nevjerovatno otežano. Zbog čega? Distribucija je ključna karika između izdavača i tržišta. Prosto, ako nemate tu kariku vi zapravo nemate ni pristup tržištu. Postoji mnogo razloga zašto kod nas nema jedne takve firme: velika geografska razuđenost teritorije, nedostatak prodajnih mjesta (dobar dio mjesta u BiH uopšte nema knjižaru), maleno tržište i generalno mala kupovna moć stanovništva kad je riječ o knjigama. Ima još dosta razloga, ali sve se svodi na isto. Baviti se izdavaštvom bez distribucije isto je kao da pokušavate saditi cvijeće na kamenu.

„Distribucija je ključna karika između izdavača i tržišta. Prosto, ako nemate tu kariku vi zapravo nemate ni pristup tržištu.Baviti se izdavaštvom bez distribucije isto je kao da pokušavate saditi cvijeće na kamenu.“

Logično pitanje koje se samo nameće jeste: „Pa kako onda vi uopšte radite?“ Ili: „Kako do sada niste pomrli od gladi?“ Svako se sa ovim problemom bori na razne načine, a ja ću ovdje navesti naše.

  • Prije svega, neke knjižare imaju svoju distribuciju. Na primjer, Kultura, koja ima tri knjižare u Banjaluci, jednu u Tuzli i dvije u Sarajevu. Kultura nam je od osnivanja bila najbolji partner, iako u zadnje vrijeme i oni imaju svojih problema (višak posla na manjak radnika), ali sve u svemu bez njih bi i ovakva situacija bila još gora. Sva naša izdanja možete naći u svim njihovim knjižarama. Naravno, šest knjižara nije dovoljno pa smo morali da pronađemo druge opcije.
  • Jedna od ključnih stvari pri smanjenju zavisnosti od knjižara ili nedostatka knjižara jeste funkcionalna internet prodavnica. Nama je duša na nos izašla, a krv krenula tamo gdje ne treba dok smo prikupili sve potrebne dokumente i ispunili sve moguće i nemoguće uslove nužne da imamo funkcionalan web-shop koji će biti uvezan sa računom firme i koji neće blokirati uplate kao što nam je prošli radio. Izgradnja internet prodavnice i sve peripetije vezane za nju biće tema jednog od narednih blogova iz ove edicije, a taj će blog biti namijenjen svima onima koje muči ovaj problem kako bi se bar malo manje mučili. U svakom slučaju, sada na adresi imprimatur.ba/shop možete sigurno kupiti sva naša izdanja, prodavnica će uredno obračunati poštarinu na osnovu težine paketa (za jednu knjigu unutar BiH to je samo 1,2 KM), a knjige obično stignu za dan-dva. Možete i ostavljati komentare, i ocjenjivati knjige, i filtrirati izdanja po cijenama, ma možete svašta nešto raditi.
  • Nakon Kulture logičan sljedeći korak bio je da kontaktiramo Zavod za udžbenike i nastavna sredstva RS, jer oni imaju 18 knjižara u svom lancu i imaju sopstvenu distribuciju. Nakon godinu dana od slanja ponude uspjeli smo da pustimo dvije knjige u prodaju preko četiri njihove knjižare. To su zbirke putopisa Hadžiluk plemenitom snu moje malenkosti i „Paket aranžman? Ne, hvala!“ Aleksandra Kuzmanovića i Đorđa Pivničkog. Ove knjige se mogu naći u knjižarama Zavoda u Banjaluci, Doboju, Istočnom Sarajevu i Bijeljini. Nije nam pošlo za rukom da proširimo saradnju na veći broj izdanja i veći broj knjižara iz njihovog lanca.
  • Pošto nismo uspjeli da probijemo zaštitni zid Zavoda koji ih štiti od spoljnog svijeta morali smo da nađemo neki drugi način da približimo naša izdanja čitaocima. S tom namjerom smo se obratili Poštama Srpske, konkretno Službi za unapređenje poštanskih kapaciteta na čijem čelu je jedna divna žena koja se zove Cica Jovanović. Nakon samo jednog telefonskog poziva i nakon samo jednog sastanka koji je trajao ne više od 35 minuta postigli smo dogovor i sada se naša izdanja mogu kupiti u preko 60 poslovnica Pošta Srpske. I shit you not. Ne samo da smo za manje od pola sata riješili problem koji nismo uspjeli riješiti tokom godinu dana sa Zavodom, već smo udesetostručili broj prodajnih mjesta. Sada se „Heroji po šiframa“ Dajane Tadić, „Elem“ Darka Momića Čkalje, „Mandarinske patke“ Milanke Blagojević, „Bio sam samo broj“ Roberta Rikardija i „Kuhanje“ Slađane Nine Perković  mogu naći, kao što smo rekli, u preko 60 poslovnica Pošta Srpske. Pogledajte ovaj video da vidite da li je vaša lokalna poslovnica među njima.
  • Jednostavno, Pošte imaju pokrivenost teritorije kakvu nikada nijedan lanac knjižara neće moći da ima, a to je za ovu našu grbavu i razuđenu teritoriju od suštinske važnosti. Naravno, nije ni ovo idealno rješenje, Pošte nisu knjižara i nikada neće ni biti, ljudi idu u Pošte da kupe knjigu samo ako znaju da se ona baš tamo može naći i vi se morate prilično namučiti dok tu informaciju ne dostavite do vaših čitalaca, ali sve u svemu zahvaljujući njima smo dobrim dijelom riješili jedan od naših najvećih problema. I moram da kažem da sam sam veoma, veoma zadovoljan njihovom profesionalošću i saradnjom generalno.
  • Pošto smo riješili problem pokrivenosti u RS ostaje nam Federacija. Kao što smo rekli već na početku, preko Kulture mi već sada prodajemo naša izdanja u Tuzli i Sarajevu, ali to nije dovoljno niti je Kultura najpopularniji lanac u Federaciju. Najveći lanac knjižara u Federaciji jeste Svjetlostkomerc i oni imaju 18 knjižara u devet bh.  gradova. Oni imaju svoju distribuciju i dobru pokrivenost teritorije, ali su nam se na skorašnju ponudu za saradnju ljubazno zahvalili tako da su nam ta vrata ostala zatvorena.
  • Šta još ostaje? Amazon? Ne samo da iz BiH ne možete sarađivati sa njim, već čak ne dostavljaju svoje knjige u BiH. Ali zato je tu Kobo, na kojem možete kupiti elektronsko izdanje „Kuhanja“ kao i „Hadžiluk plemenitom snu“.
  • Izvoz u Srbiju još uvijek nismo počeli da radimo. Za to još treba da izganjamo par papira (carinski broj, ZER), kao i da dostavimo neke postojeće (rješenje o upisu u sudski registar, moju ličnu kartu, karton deponovanih potpisa, JIB, potvrdu iz banke o glavnom računu, ugovor o zakupu prostora, uzorak urina, izjavu gdje sam bio i šta sam radio u periodu od 1941. do 1945, laboratorijske nalaze koji svjedoče da nisam prenosnik polno prenosivih bolesti, uvjerenje iz policije i suda da naša firma nije umiješana u međunarodnu trgovinu oružjem), da platimo par taksi i još štošta drugo. Treba dobro da se namučimo i naplaćamo samo da bismo ušli na tržište Srbije, a tek tu počinju muke.

Ali, kako se obično kaže, niko nas nije tjerao, sami smo to tražili i ne smijemo da se žalimo. I zaista, bavimo se najljepšim poslom na svijetu, ovi prethodno problemi će biti prevaziđeni, bilo ih je još više tokom proteklih godina i riješili smo ih, tako da je sada situacija znatno bolja nego kad smo kretali. A ako želite da nam pomognete na tome putu najbolji način je da kupite neko od naših izdanja, da se pretplatite na naš newsletter ili jednostavno da šerujete ovaj tekst kako bi ga vidio neki potencijalni saveznik u borbi za svijet u kojem izdavaštvo neće biti nešto čime se bave samo entuzijasti (čitaj: ludaci) već ozbiljan posao od kojeg može i treba da se živi.

Boris Maksimović

Dodaj komentar