Dobro došli !
Telefon: +387 65 544 969
Jadi mladog izdavača (1)

Bila je sredina avgusta 2014. kad sam konačno prelomio i dao svoj prvi otkaz na svom prvom poslu. Radio sam kao lektor u dnevnim novinama Press RS i negdje otprilike nakon godinu i osam mjeseci sam shvatio da mi je previše radnih nedjelja do 19:00, da imam drugih želja u životu i da stvarno ne mogu više. Osjećao sam se skršeno, iscrpljeno i prazno. Kad se prvi put pojavila, ta ideja izgledala mi je previše radikalno. Sjedi, šuti i radi svoj posao, govorio sam sebi dugo vremena. Ali onda je ta ideja sazrela i na kraju je odluka došla tako prirodno da u njoj nije bilo ni trunke prelomnosti kao što može izgledati na prvi pogled.

„E sad ću ja lijepo da napravim svoju izdavačku kuću i od toga ću da živim“, rekao sam tad sebi, kao da je to nešto što može da se uradi za par mjeseci. Magarcu je more do koljena, kaže narodna izreka. Ali problem je bio što mene ta ideja nije napuštala. A s druge strane, i zašto bi? Kod nas u BiH zapravo i nema izdavačkih kuća. To nije samo ekonomski problem, to je kulturološka katastrofa. U RS ima „Besjeda“ Nenada Novakovića, ima Zavod za udžbenike i nastavna sredstva RS i ima dosta udruženja i visokoškolskih ustanova koje, istina, nešto objavljuju, ali im izdavaštvo nije primarna djelatnost. U Federaciji tu su „Buybook“, koji je trenutno, najaktivnija bh. izdavačka kuća, ima „Šahinpašić“ i… Zapravo, ne mogu više nikoga da se sjetim. Bilo je prije dosta njih, ali su u međuvremenu nestale, kao na primjer divna jedna kuća koja se zvala „Ajfelov most“. Da li zbog toga što nisu dovoljno dobro radile i zato što kod nas ovakve stvari jednostavno ne mogu da uspiju, to u ove dvije godine nisam uspio da otkrijem. Većina pokazatelja kaže da je ovo drugo u pitanju, da u državi u kojoj po nekim istraživanjima 48% ljudi ništa ne čita, ništa, ama baš ništa, ni knjige, ni novine, ni uputstvo sa preparata za čišćenje WC šolje kad sjednu na tu istu WC šolju. „Pa koji kurac onda radiš to što radiš?!“, s punim pravom će pitati mojih troje čitalaca. Pa… Mogao bih ovdje štošta napisati, ali suština je u tome da ja stvarno volim da pravim knjige, da ljudima koji su u tami svoje sobe pisali nešto više za sebe nego za druge pomognem da to ukoriče, da to pisanije nađe svoj put do polica u knjižarama i da to nešto učinim dostupnim široj publici. Istinski osjećam da je to moj poziv kao što, na primjer, jedan moj drug želi da pravi puteve i 100% je siguran da je to njegov životni poziv. „Ali to i dalje ne znači da ćeš ti imati ikakvog uspjeha u tom poslu ako su toliki pametniji propali prije tebe i zašto izbjegavaš odgovor na pitanje!“, opet će s punim pravom pitati moja tri čitaoca. Ovdje već ostajem bez argumenata. Sve što mogu da kažem je da ja vjerujem da to mogu raditi bolje od drugih i kao dokaz mogu da ponudim, recimo, svoju knjigu „Hadžiluk plemenitom snu“, koju sam rasprodao, odštampao drugo izdanje prošle godine, dobrim dijelom i njega rasprodao, pomogao mnogim ljudima da objave svoje knjige, organizovao im cijele turneje, pokrenuo časopis „Talas“, koji je za jako malo vremena pobrao jako mnogo pažnje i donio nešto novo na bh. medijsku scenu. Ali suština bi bila u tome da ja zapravo hoću da prilagodim ovaj svijet sebi. Ja izdavačku kuću hoću da napravim da bih oblikovao ljudske čitalačke navike, a kod onih koji ih nemaju — da ih stvorim. Ovo zvuči strašno megalomanski kad se napiše i tek tu postaje evidentno da meni ne zapravo ne treba dati rješenje o registraciji izdavačke kuće već dijagnozu koja će me smjestiti na psihijatriju.

„Razuman čovjek prilagođava sebe svijetu. Nerazuman ustrajava u pokušajima da svijet prilagodi sebi. Zbog toga, sav progres zavisi od nerazumnog čovjeka“, napisao je davno Džordž Bernard Šo. Ovo zvuči prilično lijepo, ali pošto ja i dalje nisam imao nikakvog konkretnog uspjeha na ovom polju teza o tome da ja donosim nekakav progres u startu pada u vodu i jedini zaključak koji se može izvući jeste da sam nerazuman. Razlog više da pratite ove blogove, uostalom.

Mislio sam ovdje o svemu pomalo da pišem, ali najviše o tome kakve se sve bizarnosti čovjeku mogu desiti pri pokušajima da na svijet izda neku knjigu. Ne biste mi vjerovali kakve gluposti su mi se izdešavale u ove dvije godine. Nisam čestito ni krenuo, a mislim da već mogu napisati omanju knjigu Marfijevih izdavačkih zakona. Na primjer, o tome kako smo kolega i ja uspjeli da obezbijedimo novac za štampu jedne knjige, a onda je pala banka u kojoj je taj novac bio. Tu su, naravno, nevolje sa državnom administracijom, komplikovane procedure registracije gdje imate osjećaj kao da registrujete firmu za deponovanje nuklearnog otpada, a ne izdavačku kuću. I posebno lijep osjećaj, kad imate neku nedoumicu vezanu konkretno za izdavaštvo i procedure vezane za njega, a niko vam ne može pomoći jer niko ne zna nekoga ko se time aktivno bavi, kao da je riječ o istraživanju matičnih ćelija, a ne o izdavanju knjiga.

Neće ovo, naravno, biti samo ventil za moje frustracije, biće tu i savjeta koji će ljudima koji žele da izdaju nešto svoje pomoći da to što lakše, jeftinije i brže odrade. Biće i iskustava vezanih za to s kim treba, a s kim možda i ne treba sarađivati, zbog tog, tog, tog i tog. Biće preporuka i savjeta kako najlakše promovisati knjigu u ovom vremenu gdje u većini elektronskih medija i ne postoji prostor posvećen knjigama. Ukratko, biće svega jer je Imprimatur d.o.o. konačno registrovan prije par dana. Nadam se da će vam biti zanimljivo.

P.S.

Znam da naslov „Jadi mladog izdavača“ nije bog zna šta. Nisam ni ja više tako mlad, niti ću samo o jadima pričati, a da ne spominjem to što se Geteov junak na kraju ubio. Ali dok ne smislim nešto bolje ili dok mi vi ne predložite, što bih još više volio, ostaje ovo.

Dodaj komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Style switcher RESET
Body styles
Color scheme
Background pattern