Brodovi, bogovi i mali požari u rukama

Maja Mihajlović

Majina poezija je iskrena i hrabra. Kakva drugačija može biti, kad iskrenost i hrabrost idu ruku pod ruku? Njeni stihovi nisu samo status na društvenim mrežama koji algoritam pojede za par dana, to nije statusna poezija, već ona izvorna, duboka, nad kojom se potrebno zamisliti. Zapravo, jedina koja se može pisati u svijetu stranosti, odvojenosti od sebe, drugih, od Boga, od istinske prirode. Kroz obične, svakodnevne slike provejavaju duboka, iskonska pitanja o sebi, smislu postojanja, Bogu, svijetu, čežnji, ljubavi i odsustvu svega pobrojanog. Pjesnikinja se ne igra riječima jer ne slaže puzzle, riječi u njenim pjesmama dobijaju svoju istinsku prirodu, u kojima je zapravo njihova draž, to su riječi koje možete osjetiti, na koži i pod kožom. Nigdje ovdje pjesme ne bježe u banalnost, ne odgađaju suštinu i ne nude zabludu. Nude jednu vrstu utjehe koja je meni nalik na toplo ćebe pod koje se sklupčate kad je okolo sve led, taj mali nukleus, ono istinsko sunce koje neki nazivaju „duša“, u koje se sklupčate kao fetus. To nisu promišljene pjesme, koje spajaju sladunjave metafore u nizove koji nas ne odvode nigdje do samo pred uobraženo divljenje pjesnikovom umijeću, one su same po sebi umjeće preživljavanja, život u svojoj iskonskoj veličini koja može imati mrak jedne ogoljene pustoši svemira taman toliko koliko može imati i majskog sunca u sebi. Ove pjesme to čine baš kako treba – udaraju direktno u glavu i stižu direktno do srca.

Stevo Grabovac o knjizi „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”

Prvih dvadesetak strana možete pročitati ovdje.