Opis
„Đakomo Džojs” ispoveda ljubav prema jednoj od svojih učenica u odnosu na koju je najčešće inferioran: na skliskom tlu pripovesti, pripovedač sklon ironiji i sarkazmu, neprestano posrće (…) Međutim, što više (pro)čitavamo ovu naizgled unisonu „ljubavnu poemu, studiju o ljubavi”, erotsko pismo upućeno, ne nepoznatom, već pre tajanstvenom adresatu, voajeristička zagledanost u svoj predmet žudnje sve nam se više čini kao pogled usmeren prema ogledalu sopstvenog starenja i smrtnosti, kao susret sa svojim dvojnikom, sa odrazom svoga smrtnog lika iz ogledala – zaprepašćenost voajera koji, najednom, shvati da je i sam posmatran.
„Đakomo Džojs” sklupčao se u pukotinu jedva čujne distinkcije, između kriptičnosti i hermetičnosti; ovo delo mediteranskog nadahnuća, omaž Trstu – jer nijedno Džojsovo delo nije smešteno izvan Dablina – istovremeno je prigušeno nefikcijsko: stvarne ličnosti, kao što su uostalom i model(i) Džojsove učenice (kojima je predavao engleski jezik na Berlicovoj školi), susreću se sa književnim, intertekstualnim duhovima, kao i sa sablastima Džojsove sopstvene prošlosti. Čini se da sujeverni Džojs – činom pisanja – izvodi kakav magijski ritual da ne dozvoli tim senama da probiju na svetlo dana njegove sopstvene svesti (čak savesti): možda da zaključa sopstvene strahove u rukopis? Kao da je Džojs naslutio onu Nabokovljevu misao da proza autobiografske naravi mora da udvostruči oprez kako ne bi „uznemirila mrtve ili uvredila žive”.
Voki Erceg
Recenzije
Još nema recenzija.