Uskoro iz Imprimatura stiže nešto malo drugačije od onoga što smo do sada objavljivali! Naime, radi se o ediciji Metamorfoze, u okviru koje ćemo objavljivati publicistiku. Ali ne bilo kakvu publicistiku! Edicija Metamorfoze u sebi će sadržati knjige koje imaju za cilj da analiziraju pravce u kojima se mijenja svijet oko nas. Ovo ne znači nužno da ćemo objavljivati naslove iz oblasti sociologije, mada ni od njih ne bježimo, ali ove knjige nisu namijenjene samo i i isključivo ljudima iz akademske zajednice ili onima koji su strukom vezani za oblast iz koje knjiga potiče već svim radoznalim ljudima koji žele nešto više da saznaju o načinima na koje čovjek i društvo mijenjaju jedno drugo. Prva knjiga u okviru ove edicije zove se „Šta je zapravo kreativnost?” i njena autorka je Milica Drobac Pavićević.
***
Milica Drobac Pavićević (1979) profesorica je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci. Doktorsku disertaciju pod nazivom „Psihološki efekti vježbe i transfera u razvoju kreativnosti kod intelektualno darovitih učenika viših razreda osnovne škole” odbranila je 2014. godine i stekla zvanje doktora psiholoških nauka. Odgovorni je nastavnik za užu naučnu oblast Pedagoška i školska psihologija. Saradnik je u Astronomskom društvu Višnjan i Znanstveno-edukacijskom centru Višnjan iz Istre, gdje već dvije godine osmišljava, priprema i vodi radionice iz oblasti psihologije za učenike osnovnih i srednjih škola u sklopu projekta Youth Science Camp (YSC). Takođe je zvanični psiholog ogranka udruženja MENSA u Bosni i Hercegovini.
***
Riječi kreativnost ili stvaralaštvo čujemo toliko često, reklo bi se svakodnevno. Zbog toga stičemo utisak kao da je to nešto što je savršeno poznato i neupitno, a kako i ne bismo tako vjerovali kad je prisutna hiperprodukcija tekstova, članaka i blogova na ovu temu. Ali ako bismo se zabavili definicijama pojma kreativnosti, kao i pokušajima objašnjenja njene prirode, uočili bismo prilično šarenilo i nesklad među njima. I to ne samo kod laika, što je i očekivano, već i kod naučnika, bilo da su oni psiholozi, filozofi, sociolozi, lingvisti, ekonomisti, istoričari umjetnosti ili neki drugi. Namjera ove knjge je da ponudi pregled istorije i razvoja pojma kreativnosti od antike do danas, da osvijetli mehanizme koji leže u njenom korijenu, kao i da istraži moguće načine kako se kroz obrazovni sistem ova sposobnost može razvijati i ohrabrivati. Ova knjige, dakle, nije namijenjena samo proučavaocima ove oblasti već svima onima koji žele da shvate kako nastaje nešto novo i kako se ta sposobnost može razvijati – kod naših učenika, kod naše djece, kod naših prijatelja i saradnika.
***
Donosimo vam u nastavku jedan kraći odlomak iz knjige.
Obrazovni sistem u našem okruženju učenicima daje znanja koja su prošla provjere i testiranja, a zatim od učenika zahtijeva njihovo pamćenje i reprodukciju pukih informacija. Na kraju se ocjenjuje kvalitet reprodukcije, pri čemu se ne pridaje značaj ni kako je učenik savladao gradivo niti kako vlada njim. Tu se prepoznaju dvije prepreke za primjenu ove tehnike. Prvo, učenici nemaju prostor gdje je mogu vježbati i usvojiti. Drugo, učenicima se ovakvim odnosom prema ishodu učenja šalje poruka da testiranje pretpostavki nije vrijedno niti potrebno jer za tako nešto ne dobijaju visoku ocjenu niti bilo kakvu drugu stimulaciju. U konačnici dobijamo ličnosti koje vladaju većim brojem informacija, ali bez njihovog pokrića, bez razumijevanja mehanizma iza tog suvoparnog znanja, bez uzročno-posljedičnih veza. Nekoga ko umije da diktira decimale broja Pi, ali ne i da ga objasni, a još manje da prepozna njegovu funkciju u današnjoj kriptografiji. Koliko puta je od nas traženo da savladamo godine vladavine kraljeva i careva, a da iza toga nismo ni vidjeli ni usvojili neki istorijski narativ? Kome je u cilju da odrasla osoba zna citirati Njegoševe stihove, a da ne prepoznaje ni svrhu ni vrijednost tih stihova? Tokom seminara koje sam držala nastavnicima o stvaralaštvu u nastavi susretala sam se sa pitanjem šta učenici mogu otkriti novo u osnovnoj školi kada su tu elementarna znanja dokazana prije toliko vremena. Ovdje nije fokus samo na ovladavanju gradivom već na usmjeravanju učenika kako pristupati usvajanju gradiva. Da li dovode u pitanje znanje koje se nalazi u udžbenicima i koje im izlažu učitelji, i ako dovode, kako? Kakav zaključak izvodimo iz ovoga? Mnogo je važnije naučiti učenike šta i kako da pitaju nego da, kao iz automata, izbacuju tačne odgovore. Nije poželjno ni da učenici stalno postavljaju pitanja jer to može biti naporno i ometajuće za čas. Potrebno im je postaviti razumnu granicu i usmjeravati ih da procijene koje pretpostavke treba dovesti u pitanje, a koje neće dovoditi u pitanje. To će postići uz pomoć učitelja koji i sam testira pretpostavke postajući model učenicima. Učitelji moraju napustiti dosadašnji pedagoški pristup, u kojem su samo izvor informacija, pri čemu su usredsređeni na kvalitet odgovora učenika. Valjalo bi pažnju usmjeravati i na način na koji učenici postavljaju pitanja i tragaju za odgovorima na njih.
Dodaj komentar