Kratka skica domaćeg izdavaštva i par savjeta za nove autore
Kad sam sa suprugom prije nešto više od četiri godine pokrenuo izdavačku kuću imprimatur neke probleme sam očekivao, neke sam upoznao usput i shvatio da su bili logični i očekivani, a nekima se stvarno nisam nadao. Jedan od tih koje nikako nisam očekivao jeste ogromna količina rukopisa koji će nam stizati na mejl, u inboks na Fejsbuku i na sve druge načine na kojima se može s nama stupiti u kontakt. Da me niko ne shvati pogrešno, bilo mi je jasno da se mnogo ljudi bavim nekim oblikom pisanja, ali to da će biti dana kada će nam dnevno stizati i po tri knjige, e to zaista nisam očekivao. A takvih dana ima mnogo. Nisu baš svi takvi, nekada stigne jedan dnevno, nekada dva, nekada, kao što rekoh, stignu i tri, nekada ne stigne nijedan cijele sedmice, ali kad izvučem neki prosjek mislim da nam svaka tri-četiri dana stigne bar jedan rukopis ili upit vezan za uslove izdavanja. Stižu nam rukopisi iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Crne Gore, stižu čak i iznostranstva od ljudi koji pišu na našem pa im treba neko da im pomogne oko ovdašnjeg izdanja. Pišu nam novi autori, pišu nam, bogu hvala, sad već i poznatiji i objavljivani autori, ljudi koji pišu pjesme, priče, drame, knjige o savjetima za bolji život, stručna izdanja svih mogućih vrsta, knjige o vanzemaljcima, kriminalcima, bližim ili daljim istorijskim događajima, ukratko, stiže nam stvarno, ali stvarno dosta toga. Mi godišnje možemo izdati najviše 18-20 knjiga – i taj broj se aktivno trudimo da smanjimo, jer ovim tempom nećemo daleko stići – a stigne nam sigurno oko 150 raznih rukopisa, zahtjeva, molbi, ponekad i više ili manje prikrivenih ucjena. Na stranu sada što je iz većine tih mejlova evidentno već na prvi pogled da ta osoba koja nas kontaktira ne prati ono što radimo, mi i takvima uredno odgovaramo, simptomatično je što dosta ljudi nije upoznato s tim kako zapravo treba da teče proces izdavanja knjiga i šta on tačno podrazumijeva.
Ovdje bih se nakratko zadržao na tome šta mi smatramo izdavanjem. Mi ne naplaćujemo izdavanje knjiga. Ako nam se neka knjiga svidi i ako procijenimo da će ljudima biti interesantna te da će je kupovati onda mi na sebe preuzimamo troškove pripreme, štampe, promocije i svega ostalog što je potrebno da bi ta knjiga prešla put od rukopisa do štampanog i ukoričenog izdanja. Mi živimo od prodaje naših izdanja, a autorima isplaćujemo honorar na osnovu te prodaje. Jednako tako, ako nam se nešto ne svidi ili procijenimo da to ljudima neće biti interesantno, nećemo to izdati, čak ni ako autor nudi da snosi sve troškove, a to se nerijetko dešava. Možda će nekome ovo izgledati nerazumno, ali stvar je zapravo krajnje logična i jednostavna. Ako želimo da Imprimatur bude prepoznat kao pečat književnog kvaliteta onda pod tim imenom ne smijemo objavljivati ništa u šta i sami intimno ne vjerujemo. A našu vjeru u naša izdanja najbolje potkrepljuje činjenica da u njih ulažemo novac. To nije ništa novo, tako izdavaštvo fukncioniše u svijetu, tako funkcioniše i u zemljama regiona, tako bi trebalo u većini slučajeva da funkcioniše i kod nas. Izdavač stoji iza autora, promoviše ga, distribuira njegova izdanja, brani njegove interese pred trećim stranama i još mnogo šta drugo. Došli smo u situaciju da su ljudi zaboravili kako proces izdavanja treba da izgleda, da ne treba oni da finansiraju štampu i pripremu sopstvenih djela, već neko drugi treba da preuzme te troškove na sebe, a njima da isplaćuje honorar na osnovu prodaje. Ljudi su zaboravili koje su dužnosti i obaveze autora, a koje izdavača i sada opet treba da radimo na izgradnji te svijesti.
Nama se često ljudi javljaju i kažu da im je neko već lektorisao rukopis, da imaju nekoga ko će im uraditi dizajn korica i prelom, imaju i recenzente, sve imaju, imaju i novac kojim će finansirati štampu – samo im treba izdavač. Ali ako je naša uloga svedena samo na promociju i prodaju te već završene i savršene knjige, onda mi nismo izdavač, već više promoter i distributer. Mi takve poslove po pravilu odbijamo, jer vjerujemo da je suština izdavačkog posla u uredničkom radu, u praćenju rukopisa od njegovog nastanka pa do krajnje, štampane verzije, te na kraju u traženju pravih čitalaca za te knjige. Ako imamo nešto što je već zapakovano za štampu i mi treba samo da se potpišemo na to onda smo mi tu prije svega suvišni, a i neetički je da se potpisujemo i preuzimamo zasluge za nešto što je već neko drugi pripremio i odradio.
Naravno, s ozbirom na činjenicu da ne mogu svi na taj način da izdaju knjigu, postoji i nešto što se zove samoizdavaštvo. Na taj način se zapravo kod nas i izdaje većina knjiga. To je situacija u kojoj autor na sebe preuzima troškove pripreme knjige, on plaća lekturu, on plaća dizajn korica, on plaća prelom i štampu i u konačnici on iz štamparije na kraju dobija svoj tiraž s kojim onda može raspolagati po sopstvenoj volji. Nema ništa pogrešno ni s ovim načinom rada, mnogi od nas su upravo ovako objavili svoje prve knjige, ja prvi, ali treba da bude savršeno jasno šta su čije obaveze u ovom dijelu posla. To što se, primjera radi, neka štamparija formalno potpisala na neku knjigu kao izdavač nijednog trenutka ne znači da će je oni distribuirati i promovisati. Oni to, naravno, mogu, niko ih ne sprečava u tome, ali samo ukoliko autor i ta druga strana postignu dogovor. Ipak, sadašnja situacija na terenu je takva da štamparije, iako su registrovane za izdavačku djelatnost, uglavnom žive samo od naplate svojih usluga i ne pada im na pamet da se bave mukotrpnim poslom distribucije i prodaje knjiga koje izdaju. Da me niko ne shvati pogrešno, ja smatram da i ovo što sada uglavnom štamparije rade nije ni malo ni beznačajno. Da nema njiih, mnogi nikada ne bi vidjeli svoje knjige ukoričene. Iz ličnog iskustva u radu s njima znam koliko često se dešava da im neko samo bane na vrata i kaže da želi da odštampa svoju knjigu, a ta knjiga je savršeno nesređena i ne samo da je nelektorisana, već nekad nije ni u elektronskom obliku. Štamparije, kao što rekoh, obavljaju bitan i često težak posao, ali njih treba posmatrati kao centre za samoizdavaštvo
Ljudima često djeluje kao da je novac najveći problem i prepreka kad je riječ o izdavanju knjige, ali zapravo to je samo jednim manjim dijelom istina. Najveći problem je prodati knjigu. Do novca se dođe na ovaj ili onaj način. Neko izdvoji iz ličnih sredstava, neko dođe preko nekog projekta, neko zahvaljujući sponzorima, ali to je prepreka koja nije nezaobilazna. Da bi knjiga zaživjela među čitalačkom publikom ona mora kupovana. Čak ni poklanjanje ne garantuje da će neko pročitati knjigu, štaviše, često će je zaobilaziti dok može i kako može jer agresivno poklanjanje po pravilu izaziva kontraefekat. Ali kada neko na osnovu toga što ga neko izdanje istinski zanima izdvoji 10 ili 15 KM za njega, tad već postoji solidan stepen vjerovatnoće da će ta knjiga biti pročitana, a možda i preporučena nekom drugom za daljnje čitanje. Tako knjige puštaju korijenje.
Šta, dakle, u ovakvoj situaciji može uraditi neko ko za sebe vjeruje da ima kvalitetan rukopis, nije ranije objavljivao, a ne želi ili ne može sam da finansira štampu? Prije svega, nemojte odmah slati rukopis izdavaču. Najteže u ovom poslu jeste od nepoznatog autora stvoriti poznatog. Kvalitet čak nema pretjerane veze s tim. Jedna od najbolnijih spoznaja koje čovjek u ovom poslu nauči uglavnom na teži način i na svojoj koži jeste da kvalitet sam uopšte nema presudnu snagu u tome koliko će se nešto prodavati. Naravno da ne odmaže, daleko bilo, ali ključni parametri su domet i snaga izdavača, rasprostranjenost knjižarsko-distributivne mreže i prepoznatljivost autora kod šire publike. Prostim jezikom rečeno, što je izdavač jači i poznatiji, što na teritoriji na kojoj radi ima više knjižara i naravno ljudi koji posjećuju te knjižare, te što je autor odranije poznat publici to će knjiga biti prodavanija. Kvalitet može da pomogne, ali i ne mora, jer su brojne kvalitetne knjige ostale nepoznate zbog izostanka gorenavedenih faktora, a mnogo ne tako dobrih knjiga se prodavalo kao ludo upravo zato što su neki od tih uslova bili ispoštovani.
Postoji čitav niz koraka između završenog rukopisa i odštampane knjige koje je i te kako poželjno uraditi. Prije svega, šta god da pišete, prozu, poeziju ili drame, šaljite svoje radove književnim časopisima. Tu ćete imati priliku da se odmjerite sa drugim stvaraocima iz iste branše, kako sa novima tako i sa onima koji su možda već ostvarili određene uspjehe na tom polju, i znaćete sa većom preciznošću koje je vaše mjesto u kontekstu domaćeg stvaralaštva. Književni časopisi su prvi filter koji odvaja sve one skribomane koji su ubijeđeni da svijet samo njih čeka, a pri tome uopšte ne čitaju ništa, što zbog sujete, što zbog straha da će „drugi autori pokvariti njihov stil“. (Koliko god ovi argumenti djelovali suludo, vjerujte mi na riječ, oni uopšte nisu rijetki.) Ključna prednost koju ćete ovim putem ostvariti jeste što ćete, pod uslovom da vaše stvaralaštvo zaista zaslužuje pažnju, biti primijećeni. Poneka pjesma ili priča u nekom relevantnom književnom časopisu staviće vas na radar ljudi koji zaista prate šta se događa na domaćoj književnoj sceni, neko će vas možda i uvrstiti u pregled novijih književnih tendencija, možda se, na kraju krajeva, ne dogodi ništa posebno, ali šta god da se desi to je već dobar prvi korak da se izdvojite iz ogromne mase ljudi koji pišu i dobijete kakvo-takvo formalno ili neformalno priznanje.
Drugi korak su svakako književni konkursi. Srećom, ovih konkursa ne manjka. Istina, malo ih je danas koji nose toliku snagu da vas pobjeda na njima može iz anonimnosti lansirati u književnu orbitu, ali daleko od toga da nema onih na kojima će vaše radove pregledati relevantnan žiri i na kojem će pobjeda ipak nešto značiti. Pobjeda na konkursu donosi medijsku pažnju, vaša tačkica na radaru se malo podebljava, ljudi nastavljaju da vas primjećuju, a nekad – bože me sačuvaj – bude i nekakav novčani dobitak.
Na kraju, tu su i književni festivali. Na njih se uglavnom ne možete prijaviti, već vas pozovu, ali ako vas već pozovu možete uraditi bar to da ispoštujete ljude koji su se potrudili oko organizacije i predstavite svoje djelo pred publikom kolika god ona bila. Profesionalnost se dokazuje dobrim i požrtvovanim radom u lošim uslovima, a ne samo kad je sve kako treba i kako čovjek očekuje. Nije Čola onoliki laf zato što mu dolaze desetine hiljada ljudi na koncerte već zato što bi pjevao sa istim žarom i pred 20-30 ljudi.
Imajte na umu da su nam svima društvene mreže i blogovi na raspolaganju i nemojte se ustezati da to podijelite s ljudima. Ja sam početkom 2014. odlučio da objedinim svoje putopise u jednu knjigu, sâm sam je lektorisao, otac mi je pomogao oko preloma, jedan drug oko ilustracija, drugi oko korica, skupio sam pare, platio štampu i dobio tiraž s kojim stvarno nisam znao šta da radim niti sam išta posebno planirao. Nije mi ni na pamet padalo da će me ta knjiga odvesti ka osnivanju izdavačke kuće. Imao sam blog na kojem sam do tada objavljivao putopise i nastavio sam to da radim i nakon što je knjiga odštampana. Za neke dvije godine shvatio sam da se knjiga rasprodala. Trista primjeraka u dvije godine stvarno nije ništa spektakularno, dosta toga sam i poklonio, ali ljudi su se javljali i tražili tu knjigu i nije im bio problem ni što mi je to prva knjiga ni što sam savršeno nepoznat. Čak u tom periodu nisam ni imao previše promocija, radio sam šest dana sedmično, a radni dan mi se završavao oko 19.00 pa sve i da sam htio nigdje nisam mogao. Uglavnom sam samo objavljivao putopise i dijelio ih na Fejsbuk stranici predviđenoj za to, ali su se ljudi tu i tamo javljali, a ja sam knjigu slao. Mnoga prijateljstva koja su tad nastala održala su se i do dan-danas i to je nešto značajnije i dragocjenije od bilo kakvog priznanja.
I za kraj, najbitniji savjet. Čitajte, čitajte, čitajte i čitajte! Izostantak čitalačkih navika se vidi na prvi pogled, nemojte nijednog trenutka vjerovati u suprotno. Ako pišete, a ne čitate redovno i često, nemojte slati rukopis ni nama ni bilo kojoj drugoj izdavačkoj kući. Samo ćete izazvati neugodnosti i sebi i drugima koji treba da čitaju vaš rukopis. I još bitnije, kupujte knjige novih autora. Zašto mislite da će neko kupovati vašu knjigu ako vi nikada niste izdvojili novac za nekog ko vam je savršeno nepoznat, ali eto, knjiga obećava?
Da se razumijemo, sve ovo navedeno ne garantuje vam sa stopostotnom sigurnošću da će vas neka izdavačka kuća objaviti, ali vam sasvim sigurno povećava šanse da se takvo nešto dogodi. Dugotrajan rad daje rezultate, ti rezultati povećavaju broj ljudi koji su čuli za vas i nekome čiji je posao da rizikuje s novim izdanjima i autorima svakako olakšava odluku koju treba da donese jednom kad mu se obratite. Ako iza sebe imate relevantne nagrade i publiku koja vas prati i cijeni onda je veći dio problema o kojima sam govorio u prethodnim pasusima već riješen.
Naveo bih za kraj primjer mlade banjalučke pjesnikinje Vladane Perlić, kojoj su tokom 2020. godine objavljene čak dvije knjige. Vladana je pjesnikinja i prevoditeljica rođena 1995. godine u Banjaluci. Piše već godinama, a na konkursu „Slovo Gorčina” u Stocu 2018. godine dobila je drugu nagradu. Na Prvom pjesničkom konkursu za najbolju studentsku poeziju Univerziteta u Banjaluci dobila je prvu nagradu, kao i na konkursu na Ratkovićevim večerima poezija za pjesnike do 27 godina. Njena poezija je prevođena na francuski, engleski, mađarski i hindi, a vjerovatno i na još koji jezik. Objavljivala je na portalima, u časopisima (Polja, Koraci, Letopis Matice srpske, Beogradski književni glasnik, Libartes) i zbornicima u regionu i inostranstvu. Ove godine njen pjesnički rukopis pod radnim naslovom „Dolce vita” izabran je kao najbolji na trećem po redu konkursu za mlade pjesnike „Novica Tadić”, koji raspisuje Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja Srbije. Nagrada, koja se uručuje na Svjetski dan poezija 21. marta, sastoji se od diplome, plakete sa likom pjesnika Novice Tadića i objavljivanja nagrađenog rukopisa u ediciji „Prisustva”, u kojoj je već izašlo šest pjesničkih naslova, dobitnika nagrade na prethodnim konkursima za nagradu „Novica Tadić”. I to je već ogroman uspjeh, respektabilan žiri, štampanje knjige, pozitivne recenzije, medijska pokrivenost. To zaista nije mala stvar nijednog trenutka, ali nešto ipak u ovom slučaju nedostaje, a to je naprosto neko ko će se brinuti da ta knjiga bude dostupna čitaocima kako u bibliotekama tako i u prodaji.
Javne institucije kao izdavači po pravilu nisu baš najagilniji na polju promocije i distribucije svojih izdanja iz prostog razloga što nemaju finansijski pritisak da prodaju knjige. Oni u okviru svog budžeta imaju predviđene stavke za izdavanje određenog tiraža, a da li će se taj tiraž rasprodati to nije pretjerano bitno jer su plate i svi ostali troškovi svakako obezbijeđeni. Privatne izdavačke kuće naprosto moraju da prodaju svoje knjige, a da bi prodavale te knjige one moraju promovisati autore svim mogućim sredstvima i kanalima. One od toga opstaju, ako to ne rade neće biti ni plata, ni novca za štampu drugih izdanja, ukratko, neće biti ničega. Zbog toga su male privatne izdavačke kuće često mnogo agilnije u promociji autora nego veliki javni izdavači. Ne zato što hoće već zato što moraju. Da se vratimo na primjer Vladane Perlić, njoj je prošle godine objavljena i druga zbirka pjesama „Isus među dojkama“ u izdanju izdavačke kuće Lom iz Beograda. To je već ozbiljan uspjeh. Lom je, u tržišnom smislu, takođe mala izdavačka kuća, ima tek par zaposlenih, ali ima kultni status. Nastali su početkom devedesetih godina, uspjeli su da prežive sve paklene godine tranzicije objavljujući pritom sjajnu književnost, Rejmonda Karvera, Čarlsa Bukovskog, Džona Fantea, ruske klasike, Tomasa Bernharda, Knuta Hamsuna i mnoge, mnoge druge. Zadnjih godina posebno su se istakli objavljivanjem kvalitetnih domaćih pjesnika, od Zvonka Karanovića, Marka Tomaša, Draška Sikimića, Milene Marković, Srđana Valjarevića, Ognjenke Lakićević i mnogih drugih. Objavljivanje knjige rame uz rame sa svim tim autorima šalje izuzetno jak signal i taj signal je upravo ono čemu služe izdavačke kuće, a to je da legitimišu autora, da svojim autoritetom pošalju signal publici da taj autor vrijedi i da oko njega ne treba imati previše rezervi. To je ono čemu treba težiti i Vladanin primjer pokazuje da je to i te kako dostižno, ali okvakve stvari ne dolaze preko noći i prethode im godine predanog rada i zalaganja.
Boris Maksimović
Dodaj komentar