Razgovor s autorom: Ninoslav Mitrović

Ninoslav Mitrović je svojim prvim pričama jasno definisao smjer kojim će se kretati: ušao je u svijet narodne tradicije i mitologije, i vratio čitaoca u prostor balkanskog sela i kolektivnih strahova koji u gluvo doba upravljaju junacima – jednostavnim, plemenitim karakterima čija je sudbina ili da prežive, ili da ostanu izgubljeni u neobjašnjivim događajima. Kako god se osjećali na terenu žanrovske književnosti, činjenica je da Ninoslav Mitrović stilom i izborom tema budi veliku zainteresovanost za horor i triler, i da sa svakom knjigom skuplja veću armiju čitalaca različitih senzibiliteta, koji u Mitrovićevim pričama prepoznaju ono suštinsko: strah, borbu za opstanak i male ljude koji u sukobu sa nadnaravnim postaju heroji.

Tvoja zbirka priča „Gluvo doba” prvi put je objavljena 2012. godine. Dakle, deset godina kasnije Imprimatur objavljuje reizdanje iste zbirke. Otkud želja za tim i šta je ovaj put drugačije?

Drugačiji sam prvenstveno ja. Čovjek kakav sam danas, ne bi mogao ponovo napisati takvu knjigu. Zbirka je plod drugačijeg vremena i od početka je imala čudan put. Bila je na korak da ostane neobjavljena, ali zahvaljujući impulsivnoj odluci nakon gotovo godinu dana čekanja, ipak je otišla u štampu. Nakon toga je teško stizala do čitalaca zbog ograničenja u distribuciji i prodaji. Zbog svega toga, uvijek je postojao žal što nije dobila pažnju kakvu zaslužuje, jer je riječ od jedinstvenoj ideji, kojoj se niko prije mene nije ozbiljnije posvetio. Bar ne u ovom obliku i formatu. Zato me izuzetno raduje drugo izdanje koje će zahvaljujući trudu i želji izdavačke kuće “Imprimatur” doći do svih onih koji nisu imali priliku da “Gluvo doba” pročitaju prije deset godina.

Ova zbirka mogla bi se nazvati i prvim cjelovitim djelom koje te je poetički definisalo. Sada kad se osvrneš, koji su to poetički elementi koje si zadržao u daljem radu, a koji su nastajali radom na drugim knjigama?

Priče u zbirci “Gluvo doba” su namjerno napisane staromodnijim jezikom, pa djeluje kao da je riječ o pripovijetkama s kraja 19. ili početka 20. vijeka. Takav sam jezik napustio u svojim kasnijim knjigama, ali je ostao stil u kom preovlađuje opipljiva atmosfera, koja je zajednička svim mojim djelima, gdje se trudim da što bolje opišem unutrašnji život svojih likova, njihove želje, misli, a ponajviše osjećanja. To mi je u pisanju nekako najvažnije. Moglo bi se reći da pišem više iz stomaka, nego iz glave.

Obično kada se pomene horor žanr, asocijativno smo bliži Lavkraftu ili Stivenu Kingu. Ipak, tvoj specifični stil isto tako priziva Branka Ćopića i Milovana Glišića. Kada bi morao da izdvojiš najvažnije uticaje u svom čitalačkom i spisateljskom iskustvu, koga bi izdvojio?

Upravo je Branko Ćopić bio neposredno nadahnuće za zbirku “Gluvo doba”. Iako znamo da on nije bio pisac strave, Ćopić se u svojim se djelima znao dotaći strašnih priča iz predanja, okrznuvši katkad u svom gugutavom pripovijedanju vukodlake, duhove, vještice, vjedogonje i đavole. Pitao sam se tada kako bi izgledalo da je Ćopić zaista pisao horor, znajući da bi to bila daleko jezivija i prisnija strava od inostrane. To je ujedno i bila motivacija za pisanje ove zbirke.

Naravno, u pisanju horora mi je pomagalo i čitanje inostranih pisaca, od utemeljivača žanra, preko pisaca srednje generacije, pa sve do savremenih autora koji stvaraju i danas. Međutim, temelji mog pisanja su pretežno u domaćim, klasičnim autorima kakvi su, pored Ćopića, Crnjanski, Pekić, Selimović, jer smatram da se književni zanat ne može ispeći bez poznavanja vlastitog jezika i književnosti.

Priče u ovoj zbirci tematizuju podjednako slovensku mitologiju koliko i motive nekog čisto narodnog sujevjerja. Da li je književnost za tebe jedan od načina da se ova predanja kolektivne svijesti sačuvaju?

Pored toga što je riječ o književnom djelu, “Gluvo doba” je na neki način i etnološka studija. Priče su plod moje mašte, ali su bića, motivi i rituali u njima opisani, posuđeni iz brojnih etnoloških i antropoloških izvora koje sam proučavao za vrijeme i nakon završenih osnovnih studija.

Koliko god smatrali da njegujemo i poznajemo vlastitu tradiciju i narodna predanja, mnogo toga iz folklora i mitologije većini i dalje ostaje skriveno i nepoznato. A ta nepoznanica je nepresušni izvor iz koga još uvijek mali broj stvaralaca traži nadahnuće za svoja djela, što je zaista šteta.

Čini se da ti nisi jedan od onih pisaca koji sterilno posmatraju svoje likove i puštaju ih da u određenom kontekstu djelaju. Štaviše, djeluje kao da prema njima imaš beskrajnu simpatiju. Šta je to s čim se čitaoci povezuju na emocionalnom nivou sa likovima iz „Gluvog doba”?

Ako želite da napišete stvarne likove sa kojima će se čitaoci saživjeti, kao pisci ne možete i ne smijete biti pasivni posmatrači i kazivači. Svojim likovima morate ući pod kožu i duboko osjećati svaku njihovu emociju, kako biste vjerodostojno opisali sve što se u njima odigrava, od krupnih potresa do sitnih drhtaja. “Gluvo doba” obrađuje strah, kao prvobitnu emociju koja nas tjera na djelanje i koja je svima bliska. U mojim pričama to nije samo strah od onostranog, izmišljenog, nečega što ne može biti, već i od nepovoljnosti i neizvjesnosti životnih prilika koje nas na ovim prostorima vijekovima tište.

U tvojim pričama često je izraženo snažno osjećanje zajednice. Čak i kada neki intruzivni faktor poljulja zajednicu, čini se da u tome nalaziš način da naglasiš važnost međuljudskih odnosa.

Iako me iz dana u dan sve više demantuju stvarnost i sadašnjica u kojima je osjećaj za kolektivno dobrostanje devalvirao, ja i dalje vjerujem u važnost međuljudskih odnosa. Svijet individualnosti i samodovoljnosti donosi i nedostatak empatije i brige za druge. Pretvara nas u nedostupne i udaljene arhipelage. Govorimo nepoznatim jezicima, ako se uopšte i obraćamo jedni drugima. Međutim, to nije prirodno stanje. Ljudi ni u dobru ni u zlu, ne trebaju biti sami ni tuđi.

Šta je to univerzalno u ovoj zbirci što u idejnom planu izlazi iz okvira lokaliteta balkanskog sela?

Nisu sve priče u zbirci vezane za selo. Ono što, međutim, karakteriše svaku od njih je susret sa drugačijim, nepoznatim, što ne pripada ovom svijetu koji poznajemo i razumijemo. Junaci priča se, najčešće zbog ljubavi prema bližnjim ili iz straha za njihovu ili vlastitu sigurnost, suočavaju s tim nepoznatim, čak iako ne vjeruju u vlastite sposobnosti da odgovore na takav izazov. To ih u neku ruku čini onim klasičnim herojima iz mitova. Taj susret je ujedno borba dobra protiv zla, u kome dobro uglavnom trijumfuje, iako ne bez posljedica po junake.

Šta čitaoci mogu očekivati od „Gluvog doba”?

Mogu očekivati knjigu koja je idejno i tematski dosta drugačija od moja dva romana s kojim su se već imali priliku upoznati zahvaljujući izdavačkoj kući “Imprimatur”. Iako pripada žanru strave i užasa, “Gluvo doba” je ipak pitomija knjiga i vjerujem da će biti prijemčljivija čak i čitaocima koji nisu ljubitelji žanra. Naročito onima koji bi da se malo bolje upoznaju sa bogatim svijetom naših starih vjerovanja i narodnih predanja.

Razgovarala: Marija Pejić

Gdje pronaći knjige Ninoslava Mitrovića?

Knjige možete pronaći na našoj internet knjižari ili u nekoj od knjižara širom BiH i Srbije s kojima sarađujemo (spisak prodajnih mjesta pogledajte ovdje).