Što nije u redu sa svijetom: „Junak bez lica”, Fedor Marjanović

Iz recenzije

Fedor Marjanović nas već sugestivnim naslovom „Junak bez lica” upućuje ka zapitanosti ko je i kakav bi mogao biti junak bez lica i da li je naziv knjige jedna vrsta primamljive zamke ili se iza njega kriju zaista nešto drugačiji junaci. I što je ono što drži na okupu Marjanovićeve junake i njegove priče u ovoj neobičnoj i hrabroj prvoj knjizi?

Za početak, upravo to bi mogao biti dio odgovora – neobičnost, drugačijost, jedan čudni eklektizam koji spaja nespojivo i uvlači nas u svijet koji hoda ivicama grotesknog, granicama utvarnog i stvarnog, koji se smjenjuju u neočekivanim obrtima i podsjećaju upravo na stvarnost kakvu živimo. Čuda su moguća i gle –umjesto da su velika i divna, ona uglavnom bivaju banalna. Sve su to stvari kojima autor suvereno vlada i u koje gura čitaoca, stalno mu izmičući utočište i gurkajući ga u bol, u smijeh na ivici nelagode, u neprijatnost, u spoticanje, u čudo kreacije i čudo stvarnog, koji se olako pomiješaju.

Marjanovićevi junaci ponekad imaju stvarna lica, a ponekad, sa njegovom svjesnom namjerom, samo zgrčene grimase jer ih život učinio takvima, a autor ih otud prenio u tekst. Zanimljiv je način na koji on fizionomije i jezik svojih junaka povezuje sa samom radnjom priče, njenom strukturom i najzad razrješenjem njihove sudbine.

Naslovna priča

Naslovna priča „Junak bez lica”, iako se na prvu može činiti kao posveta Tolstoju, zapravo je posveta njegovom junaku koji se osjeća poniženim jer se pisac nije udostojio ni da mu da lice, samo ga je u romanu „Ana Karenjina” na brzinu gurnuo pod šine voza. Marjanović ovom pričom uvodi temu pobune samih junaka i čini se da sa svojim junacima gradi kompleksan odnos koji im ostavlja prostora za nekad tišu, a nekad glasniju pobunu protiv samog pisca, što otvara zanimljiv prostor za razmišljanje o vječnom i neiscrpnom pitanju odnosa junak–pisac.

Junaci često odbijaju da se povinuju željama autora, ali i bilo kojem ograničenju, pa tako umrle majke nastavljaju putem telefonskih poziva upućivati kritike svojoj djeci, mrtva djeca nastavljaju ići u školu i ispunjavati snove svojih majki, vidovitost kao i prokletstvo se generacijski prenose i na neke susrete čiju fatalnost je ponekad nemoguće izbjeći. Sva ova „izmještanja” u fantastično su elementi sa kojima Marjanović uspješno gradi svoju poetiku i koji mu služe da upotpuni sliku stvarnosti.

Svijet junaka Marjanovićevih priča

U ovom svijetu (već nam je to sa prijašnjim pasusom postalo jasno) veliku ulogu igraju majke; one imaju mnoštvo lica, od onih kontrolišućih preko destruktivnih, opasnih i razarajućih do podržavajućih i dobronamjernih. Majke su prikrivene ili češće neskrivene „upravnice” svijeta junaka Marjanovićevih priča i to je jedna od stvari koja ovu knjigu, iako blisku dominantnoj pripovjedačkoj tradiciji, ipak gura u nekom drugačijem pravcu. I ukupno uzevši Marjanovićev opus, priča je neobična kombinacija klasičnog pripovijedanja i jedne pomalo nadrealistične, ovovremene i neobične „pomjerenosti” koja nastoji uhvati duh vremena. Neke od priča ilustruju tu komponentu „moderne” izmještenosti, traganja za sobom, ali i prisutnog straha od (mogućeg) budućeg „idealnog” svijeta, koji to zapravo nije, već iza te krinke sreće podrazumijeva bolno odricanje i potiskivanje naših stvarnih („nepoželjnih”) osjećanja, same osjetljivosti i nesavršenosti ljudskog bića (priča „Sreća”).

Prošlo, sadašnje, buduće

Marjanović ima sluha za ovovremeno, ali dok sluša i pokušava da prorokuje buduće, sa drugim uhom je uronjen u prošlo i ono što ga privlači jeste da nekad uspjelije, nekad manje uspjelo, ali uvijek hrabro, pravi neobične kombinacije prošlog i sadašnjeg, izlomljenih slika nekadašnjeg svijeta i ovog u nastajanju, i to je svakako jedna od privlačnih strana ove knjige.

Sudar svjetova, sudar želja i mogućnosti, strasti i dužnosti, nekadašnjih neprijatelja i njihovih potomaka, pojedinca koji žudi za slobodom i sredine koja osuđuje svaku vrstu iskoraka od norme, jedna simpatična i nježna pobuna čudaka, sve su to stvari na kojima počiva drama i zaplet u svijetu, u pričama i u Fedorovoj knjizi. On nas uvodi u priču po dobro poznatom i očekivanom obrascu, da bi nas postepeno izmještao iz njega izmičući nam povjerenje u „običnu” stvarnost i pojačavajući zapitanost što to nije u redu.  Jer iz naizgled uobičajene svakodnevice počinju nas vrebati crvene oči, mračne strasti, prinudna i zakonom propisana sreća, očevi koji proždiru svoju djecu i majke koje ih progone i iz zagrobnog života.

Ono na šta Marjanovićeve priče, na nekim mjestima kroz nježni upliv fantastike, a na drugima kroz uvođenje surove i brutalne realnosti partokratijskog svijeta („Politička karijera pjesnika Aleksandra Maksimovića”) žele odgovoriti jeste – što to sa svijetom u kojem živimo nije u redu.

                                                                                  Tanja Stupar Trifunović

Gdje naći knjigu?

Zbirku priča „Junak bez lica” možete pronaći u odabranim knjižarama širom BiH ili naručiti direktno preko naše onlajn knjižare.

„Junak bez lica”, iz medija:

Književnik Fedor Marjanović: “Pisanje je kao neka vrsta prokletstva koje volite”

Promocija knjige Fedora Marjanovića “Junak bez lica” u Banjaluci

”Junak bez lica”, naziv je prve knjige banjalučkog književnika Fedora Marjanovića