Rekao sam u prethodnom blogu, a reći ću i sada. Kad čovjek krene u proces registracije izdavačke kuće u RS ima osjećaj kao da registruje firmu za deponovanje nuklearnog otpada.
Shvati u nekom trenutku i zašto se kod nas izdaje tako malo knjiga i praktično nema izdavačkih kuća.
Razlog je banalno jednostavan.
Nikome se ne da jebavati sa svim ovim.
Zapravo, nikome osim meni. Mada, to ima više veze sa mazohizmom nego sa preduzetničkom hrabrošću i upornošću. Ali o tome nekom drugom prilikom.
Napisao sam već dva posta o registraciji izdavačke kuće, a zapravo nisam ni opisao sam proces registracije koji je komplikovan da bog dragi sačuva.
Član 53. Zakona o izdavačkoj djelatnosti RS kaže: „Izdavač se može registrovati kod nadležnog suda ukoliko ispunjava uslove koje propisuje ovaj zakon i pod uslovom da se prethodno upisao u Registar izdavača koji vodi Ministarstvo prosvjete i kulture.“
Ovo je svojevrsna „kvaka 22“ jer se izdavač upisuje u Registar izdavača tek nakon što se registruje. Ne može se upisati prije registracije. A knjige ne može izdavati ako nije upisan u Registar izdavača. Da stvar bude još bolja, postoje dva registra izdavača. Jedan vodi Ministarstvo prosvjete i kulture RS, a drugo Narodna i univerzitetska biblioteka RS. Ne možeš se upisati u ovaj drugi ukoliko se prethodno nisi registrovao pri Ministarstvu. A zbog ovog dijela koji kaže da se izdavač može registrovati kod nadležnog suda iz igre su izbačeni samostalni preduzetnici, jer se oni registruju u nadležnim opštinama. Tako da, ako zanemarimo javne ustanove kao i obrazovne institucije koje to imaju u statutu, kod nas izdavači mogu biti samo nevladine organizacije i privredna društva (akcionarska ili ona sa ograničenom odgovornošću).
Krenimo od početka.
Procedura je sljedeća:
1) Praviš dokumenta za registraciju društva sa ograničenom odgovornošću (Odluku o osnivanju, Odluku o imenovanju direktora i sve ostalo) i prije svega ostalog šalješ ih u Ministarstvo prosvjete i kulture RS da bi dobio saglasnost za obavljanje izdavačkih djelatnosti. Meni je ovdje veliku pomoć pružila firma Virtuo d.o.o. koja iznajmljuje virtuelne kancelarije, ali i pomažu pri registraciji firmi. Najtoplije bih preporučio njihove usluge svima koji po zakonu moraju da imaju fizičku adresu, a nemaju potrebu za poslovnim prostorom. Lično koristim njihove usluge i prezadovoljan sam. Boris Kusturić, administrator ove firme, vodio me kroz čitav proces registracije i zahvaljujući njemu sve ovo je prošlo mnogo bezbolnije u odnosu na ono kako inače biva. Borise, fala ti, đe čuo i đe ne čuo.
2) Nakon što dobiješ saglasnost od Ministarstva krećeš u proces registracije. Ideš kod notara, otvaraš privremeni račun u banci na koji stavljaš osnivački kapital, ideš u Poresku, gdje tražiš uvjerenje da nemaš nikakvih poreskih dugovanja i sa svim tim dokumentima ideš u APIF. (Jednog dana možda ću vam i opisati kakvu sam torturu prošao u Poreskoj, ali sada za to nemam snage.) Ukoliko je samo jedan osnivač i ukoliko osnivački kapital iznosi 1 KM, notarske usluge koštaju samo 36 KM, bar je mene koštalo toliko. Prije je osnivački kapital iznosio i po nekoliko hiljada maraka, ali divna nam država je ipak učinila neke ustupke i sada i mi sa tanjim džepom možemo da se igramo preduzetnika. APIF je, neka i to uđe u zapisnik, jedna od rijetkih institucija kod nas koja stvarno brzo djeluje. Ja sam dokumenta za registraciju predao u ponedjeljak, a već u četvrtak sam bio obaviješten da je Imprimatur d.o.o. registrovan. Šteta što ostale institucije nisu tako brze.
3) Nakon što registruješ firmu ideš opet u Ministarstvo prosvjete i kulture RS i šalješ im zahtjev da te upišu u Registar izdavača. Ovo košta 10 KM.
4) Nakon što te upišu u Registar izdavača pri Ministarstvu ideš u NUB RS i tražiš i kod njih da te upišu u svoj Registar izdavača. Ovo košta 30 KM. Ne, Ministarstvo ne šalje automatski podatke biblioteci. Ne znam zašto, ne pitajte mene.
5) E sada možeš da objavljuješ knjige i da se besramno obogatiš štampajući milionske tiraže.
Najjednostavniji način za nekoga ko hoće da se bavi ovim bio bi da registruje nevladinu organizaciju. Registracija NVO košta 300 KM, upis u Statistiku košta 70 KM, pečat 40–50 KM i to je to. Prednost NVO jeste što ne mora nikoga da zapošljava što te u startu lišava ogromnog pritiska. Dovoljno je samo staviti u statut da ćeš se baviti izdavanjem knjiga, časopisa ili čega već i onda ideš kod Ministarstva gdje ćeš tražiti da te upišu u Registar izdavača. Ima tu, naravno, i drugih troškova kao što je vođenje knjiga, ali ko hoće da krene polako ovo je najbolja opcija.
Sve ovo je, naravno, samo skraćeni opis cjelokupne procedure i ima tu još stvari na koje treba obratiti pažnju, ali većina bitnih detalja je tu. Ukoliko neko želi još informacija slobodno neka se javi na imprimatur.izdavastvo@gmail.com i rado ću pomoći koliko mogu. S obzirom na to koliko se u ovom trenutku ljudi u BiH bavi izdavaštvom mi jednostavno nemamo taj luksuz da jedni drugima budemo konkurencija.
Toliko za ovaj put.
Sportski pozdrav!
Boris Maksimović
Dodaj komentar