Tvrtko Klarić

Tvrtko Klarić – prevoditelj i nakladnik; rođen 1955. godine u Gornjem Vukšiću, malom posavskom selu udaljenom desetak kilometara od centra Brčkog (Bosna i Hercegovina). Djetinjstvo proveo u Vojvodini, na salašima između Bačkog Petrovca i Bačke Palanke, a osnovnu i srednju školu pohađao u Hrvatskoj (Ilok, Bol na Braču, Dubrovnik i Samobor), Vojvodini (Nova Gajdobra i Silbaš) te Bosni i Hercegovini (Donja Skakava, Bukvik i Ulice). Od 1978. godine, stalno nastanjen u Zagrebu, gdje na Filozofskom fakultetu studira latinski i talijanski jezik s pripadajućim književnostima. U razdoblju od 1993. do 2013. godine radio kao urednik svetojeronimskih izdanja: pučkoga godišnjaka Danica i dvomjesečnika Marulić te ostalih publikacija toga izdavača. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca te Hrvatskog centra P.E.N. Sustavno se bavi proučavanjem, prevođenjem i promocijom djela pisaca talijanskog XX stoljeća, a do sada je objavio: Primo Levi: Sh’mà, pjesme s uporednim tekstom izvornika (1992); Zar je to čovjek (1993; 2017); Traganje za korjenima – osobna antologija (2007); Utopljenici i spašeni (2017); Margherita Guidacci: Slavenski notes/Taccuino slavo (1999); Isenheimski oltar (2005); Križni put ljudskoga roda/Via crucis dell’ umanità (2009); Erri De Luca: Bratska pisma (2015); Svetice sablazni (2019); Potkožne tetovaže (2021); te petorice švicarskih autora talijanskoga govornoga područja; Renato Martinoni: Heretički dijalozi/Dialoghi eretici (2001); Dubravko Pušek: Ugrušak šutnje/Grumo di silenzio (1997); Duše i trave (2010); Aurelio Buletti: Osorna nepostojanost radosti (2010); Antonio Rossi: Prepoznavanja/Ricognizioni (2014); Fabio Pusterla: Bocksten (2015). Tu je napokon i posve neobičan autor – Albino Luciani, katolički teolog i biskup a potkraj života i papa Ivan Pavao I, čije su kolumne u formi fiktivnih pisama upućenih odličnicima objavljene pod naslovom Illustrissimi (1997).