Opis
Roman je, i kritički i komercijalno, doživio uspjeh, što je autorku svrstalo u red najpriznatijih latinoameričkih pisaca i spisateljica novije generacije. Preveden je na njemački i na engleski jezik, nagrađen je Međunarodnom književnom nagradom 2019. godine (International Literature Award), našao se u užem izboru za Međunarodnu Booker nagradu 2020. godine (International Booker Prize), kao i Međunarodnu književnu nagradu u Dablinu 2021. godine (International Dublin Literary Award), te u širem izboru za Nacionalnu književnu nagradu za prevodnu književnost (2020 National Book Award for Translated Literature). Sada ga možete čitati i kod nas, zahvaljujući prevodu naše Mihaele Šumić.
“Do kanala su išli kroz procijep koji se izdizao iz rijeke, sve vrijeme noseći praćke i skupljajući oči toliko da su izgledale kao ušivene pred odsjajem podneva. Bilo ih je pet, a njihov vođa jedini je nosio kupaći kostim: crveni kostim koji kao da je izgarao u suhom grmlju niske trske. Ipak, bio je početak maja. Ostatak čete ga je pratio u gaćama, sva četvorica hodajući u blatnjavim čizmama i naizmjence noseći kantu s kamenčićima koje su tog istog jutra izvadili iz rijeke; sva četvorica mršteći se i odvažno hodajući, toliko neopisivo spremni da se žrtvuju da čak ni onaj najmanji nije mogao reći da ga je strah dok se krio iza svojih drugara; praćke već nategnute u njihovim rukama, kamenčić već duboko utisnut u kožno ležište, spreman da razbije prvo što mu se nađe na putu čim dobiju znak za napad; krikovi velike pitange, sve vrijeme skrivene u drveću iza njih, ili negdje u gomilama lišća koje su nasilno gurali u stranu, ili u brujanju kamenja koje je presijecalo vazduh pred njima, vreli povjetarac, ispunjen jakim zujanjem lešinara, koji su prkosili skoro potpuno bijelom nebu, i vrelom kugom koja je bila gora od šake pijeska bačene u lice i smrad od kojeg bi najradije pljunuo samo da ga ne moraš unijeti u svoju unutrašnjost, lako su brisali želju za nastavkom puta.
Ali vođa je rukom pokazao na rub kanjona i svi su se spustili na sve četiri gazeći preko suhe trave, sva petorica zbijeni toliko da su izgledali kao jedno, sva petorica, okruženi zelenim muhama, ustuknuli su na trenutak, napokon su vidjeli šta je virilo iz žute pjene na površini vode: istrunulo lice mrtvaca plutalo je među trskom i plastičnim kesama koje je vjetar donio s obližnje ceste, izgledalo je kao tamna maska koja je bubrila u leglu crnih zmija – i smiješilo se.”
Sezona uragana, Fernanda Melčor
Ocjene
Nema ocjena još uvijek.