Opis
Kako mi to sad nedostaje. Te smiješne, male sitnice. To kad kaže tako neku glupost koja bi me inače nervirala. Nije moja mati bila glupa. Samo se previše brinula. Oko nepotrebnih sitnica. Njoj se život sastojao od tih sitnica. Krupne stvari su bile takve kakve jesu. Takve su, šta ćeš, ne moš tu nešto puno učiniti – rekla bi ona. Možda i ne bi. To je bila njena filozofija.
Jesi li ručao, kad se vraćaš, imaš li para, nemoj da trošiš na gluposti, gdje ideš, s kim ćeš biti, oćeš li da ti spremim nešto za večeru, obuci se, da li si očistio cipele, oćeš da ti ja očistim cipele, imaš li ispeglanu majicu, oćeš da ti ispeglam majicu, a da ti spremim nešto da pojedeš…
Bože, kako mi to nedostaje.
I nisam mogao da vjerujem da će mi ikad nedostajati.
Stevo Grabovac // Mulat albino komarac
Ali vođa je rukom pokazao na rub kanjona i svi su se spustili na sve četiri gazeći preko suhe trave, sva petorica zbijeni toliko da su izgledali kao jedno, sva petorica, okruženi zelenim muhama, ustuknuli su na trenutak, napokon su vidjeli šta je virilo iz žute pjene na površini vode: istrunulo lice mrtvaca plutalo je među trskom i plastičnim kesama koje je vjetar donio s obližnje ceste, izgledalo je kao tamna maska koja je bubrila u leglu crnih zmija – i smiješilo se.
Fernanda Melčor // Sezona uragana
U naš stan, stvari su se uvijek unosile, ali skoro nikad iznosile. Uvijek smo nešto čuvali za „ne daj bože”. Nećemo bacati staru petrolejku, šta ako, ne daj bože, bude restrikcija struje; nećemo baciti stari šporet na drva, šta ako, ne daj bože, nestane grijanja; nećemo bacati staru odjeću, šta ako se, ne daj bože, zarati, biće nam za meda ovi naši stari džemperi, sasvim izgrizeni od moljaca. Vođeni tom istom logikom, vjerovatno smo čuvali i crne gumene čizme koje je baka kupila još pedesetih godina za omladinsku radnu akciju tokom koje je izgrađena već neka pruga ili neboder.
Slađana Nina Perković // U jarku
Naš hodnik je svijetao. Čudno, hodnici su inače mračni, ali u naš dopire svjetlo. Usprkos svemu što ga je zatrpalo. Nikad ga ne čisti. U njemu drži jakne u kojima je studirao. Pokušala sam ih baciti, nije išlo. Navodno ih čuva za donaciju potrebitima. Dva metra cipela ga također čekaju, nosi dvoje. Jedne u kojima ide u grad i druge u kojima ide u moj vrt.
„Evo, tata, zar ne možeš zamijeniti ovo ogledalo?”, spremala se Monika za izlaz.
„Zašto?”
Tu se slažem s njim. Ogledalo je puklo samo u jednom kutu jer ga je okrznuo iznoseći televizor. Bio bi to nepotreban trošak, a i u hodniku najmanje boravimo. Sjećam se tog dana.
„Ako ga zamijenimo, bit će to kao da se ovo razbilo. A znaš koliko godina nesreće nosi jedno razbijeno ogledalo.” I moram se opet složiti s njim. Ne treba nam dodatne nesreće.
„Zato, tata, što možeš, ovo nije lijepo. A novo je uvijek ljepše.”
„E vidiš, nije istina. Sjeti se što si rekla o ljubavi i popravljanju.”
„Znala sam da ti to nisam trebala reći.”
Nada Kaurin Knežević // Dijagnoza
Četrdeset pet minuta kasnije čistio sam radni sto, neprepoznatljiv od nereda koji se na njemu stvorio od tacni, flašica, čašica, kesica i salveta. Kada sam završio, nasuo sam sebi još jednu čašu gevirctraminera, zatvorio flašu plastičnim čepom – mrzim te čepove, ali moram priznati da mi se, otkako su se pojavili, više ne dešava da pijem vino s okusom plute – i stavio je u frižider. Sve polako i sa mnogo brige. Tako radim kad se namjerim na neki novi posao koji me čini nervoznim. Trudim se da što više odgodim trenutak u kojem ću morati da počnem i moram reći da sam stvarno kreativan u ovome.
Patološka tendencija ka prokrastinaciji, tako to zovu.
Đanriko Karofiljo // Privremena savršenstva
Ocjene
Nema ocjena još uvijek.