Opis
Tad bi načeo pivo ili, još bolje, odmah nagnuo flašu nekog jakog alkohola da bi odmah osjetio hladno i meko olakšanje kako mu obuzima čitavo tijelo i čuva ga od oštrih rubova svijeta, izvadio bi cigaretu iz nedavno otvorene kutije i zapalio bi je gledajući u riječno korito Hamape, u smeđu vodu prošaranu povremenim jatima šišmiša, sve dok mu se otkucaji srca ne bi smirili i Polo bi tad mogao okrenuti glavu i brzo baciti pogled na ruševine iza sebe, dijelom prekrivene krošnjama magnolije i avokada i uvjeriti se da su udubljenja i prozori i dalje samo prazne rupe iz kojih ne viri nikakvo krvavo lice, onda bi se umirio i nasmiješio, a zatim ponovo nagnuo flašu i zadovoljno gledao kako se pale svjetla u Progresu, s druge strane rijeke, i sva tjeskoba koju je osjećao na dolasku, sav umor koji je ispunjavao njegove već iscrpljene mišiće i sva nesreća koja se činila kao da ga prati još od smrti njegovog djeda, sve se razbijalo u vazduhu nakon što bi glasno i duboko zijevnuo.
Paradajs // Fernanda Melčor
Ali vođa je rukom pokazao na rub kanjona i svi su se spustili na sve četiri gazeći preko suhe trave, sva petorica zbijeni toliko da su izgledali kao jedno, sva petorica, okruženi zelenim muhama, ustuknuli su na trenutak, napokon su vidjeli šta je virilo iz žute pjene na površini vode: istrunulo lice mrtvaca plutalo je među trskom i plastičnim kesama koje je vjetar donio s obližnje ceste, izgledalo je kao tamna maska koja je bubrila u leglu crnih zmija – i smiješilo se.
Sezona uragana // Fernanda Melčor
Ima kuća koje ne želiš, a one ti ipak uđu u život i sa sobom donesu nove živote, čitave druge svjetove. Ima zemalja koje posjetiš i koje te čvrsto zgrabe i ne puštaju, čak i kad svim silama pokušavaš ostati turista. Šej Sena, američka crnkinja jedva zainteresovana za Afriku, koja je za nju tek mitska pradomovina, razmišlja o ovome otkad je iznenadno i nevoljno postala gospodarica Crvene kuće, ogromnog domaćinstva na sjeverozapadu Madagaskara.
Crvena kuća na ostrvu // Andrea Li
„U redu, Holly… Čitala sam nekoliko puta Capoteovu novelu o tebi i mislim da je bio nepravedan. Ti si puno više od onog što je on napisao. I voljela bih te iznova napisati, ovaj put drukčiju od njegove zamisli, podariti ti nekakvu ljepšu sudbinu”, izgovorila sam sve u jednom dahu.
„Moja priča je već napisana. Odavno već nisam Lulamae. Ponekad žalim što me Truman nije ubio na kraju da se ne moram kriti po svijetu od takvih kao što ste Vi…”, zapalila je cigaretu, a zatim nastavila, „znate, ja nemam ništa protiv pisaca… Pravih pisaca. Smetaju mi lažnjaci, ti me najviše uznemiravaju, svakako. Kad vam ponestane ideja, samo prerovite raniju književnost i voilà. Referirate se na tuđe likove, rečenice, uvjerenja, istine i onda se nazovete umjetnicima. A i onda kad stvarate likove, stvarate ih tako da nimalo ne liče na vas, a zatim se oni u potpunosti moraju prilagoditi vama i načinu na koji vi razmišljate. Zar ne vidite koliko je to sebično?”
Herbarij svete smrti // Mihaela Šumić
Ocjene
Nema ocjena još uvijek.