Ne sjećam se tačno kako sam nabasao na romane Đanrika Karofilja. Mislim da mi je na fakultetu neko od profesora iz Barija spomenuo ovog advokata, takođe iz Barija, koji piše jako lijepe romane koje oni zovu „giallo”, što će reći žuti. Nekada davno je bila jedna žuta edicija jeftinih detektivskih romana u Italiji i zbog toga sve krimiće od tada oni zovu žuti. Ja sam tada pročitao knjigu „Le perfezioni provvisorie” i oduševio se. Njegov pitki stil, osjećaj za detalj, za građenje radnje, za stvaranje napetosti, za opisivanje likova.

Onda sam 2012. bio u Bariju i u stanu nekom igrom slučaja našao njegovu knjigu „Una notte a Bari”, koja nije krimić, već priča o trojici prijatelja koji se nakon dugo vremena sastaju, sabiraju uspomene i otkrivaju šta ih je to razdvojilo. Kada sam se 2016. ponovo našao u Bariju, nisam mogao da ne odem u knjižaru Feltrineli, koju on često spominje u svojim romanima, i uzmem još jednu njegovu knjigu. Nije to slučajnost, Karofiljovi romani prepuni su kulturnih referenci i stalno se govori o knjigama, filmovima, stripovima, fotografijama… Govoreći o romanu „Tristram Šendi”, on na jednom mjestu kaže: „Digresije su moja strast, na svim poljima, i to čitanje za mene je bilo vrtlog užitaka.”

Ovo je jedna krajnje autopoetička izjava i možemo slobodno reći da su u njegovim romanima digresije bitne koliko i glavni tok radnje. Na primjer, kad opisuje jednog taksistu koji uvijek ima kamaru knjiga na suvozačevom sjedištu, jer ima velike pauze, a voli da čita. Ili kad opisuje jednog gimnazijskog profesora koji je čitav život mrzio svoj posao, a onda je otišavši u penziju otvorio noćnu knjižaru-kafić, koja radi od 22.00 do 6.00. Naime, čovjek pati od hronične nesanice i to je period kad zaista može da radi, a knjižara mu je i u tom periodu skoro pa puna.

Nekad tokom 2017. godine, želeći da ljudima približim Đanrika Karofilja i njegovog najpoznatijeg junaka, na svom Instagram profilu napisao sam sljedeću preporuku: „Glavni lik ovog i još par njegovih romana jeste Gvido Gverijeri, jedan advokat koji se nekako uvijek uhvati u zamku da za svoje klijente mora da se bavi i nečim što liči na detektivski posao. Gverijeri je jedna krajnje simpatična pojava, neoženjen, ali ne kurvar, kao što to često ispadne u ovakvim knjigama i filmovima, već više neko koga sudbina baš neće. On je neko ko vječito ide sam u kino. Da ne dužim više, knjiga mi se baš svidjela. Nažalost, kod nas nije prevođena, koliko znam, ali čim moja mala izdavačka kuća zaživi, obećavam da ću lično prevesti neke od njegovih knjiga pa da i vi možete uživati u njima.”

Uz mnogo rada i malo sreće uspjeli smo da dobijemo prava za jedan njegov roman i tako je 2020. godine u izdanju „Imprimatura” i prevodu potpisnika ovih redova objavljen roman „Privremena savršenstva”, a nakon njega i „Mjera vremena”, roman koji je bio u užem izboru za Stregu, najprestižniju italijansku književnu nagradu.

Karofiljo nije jedan od onih autora koji piše tako da se namjerno trudi da zakomplikuje sopstveno djelo. Ne, on piše jednostavno, prijemčivo, pitko, ukratko, piše za ljude. I ljudi to prepoznaju, ne samo u Italiji, gdje je jedan od najtiražnijih autora, već i širom svijeta. Njegove knjige su prevedene na preko dvadeset jezika i prodate u preko šest miliona primjeraka. Ali problem s kojim svaki prevodilac njegovih knjiga neizbježno mora da se suoči jeste pravna terminologija i uopšte način funkcionisanja pravosudnog aparata. Karofiljo je pravnik po struci, radio je kao javni tužilac kom su specijalnost bile istrage organizovanog kriminala, a od 2008. do 2013. bio je i senator u italijanskom parlamentu.

Pri prevođenju romana „Privremena savršenstva” moj brat Bojan Maksimović bio je taj koji mi je pomogao da ispravim neke greške koje sam neizbježno morao da napravim, budući da sam pravni laik od glave do pete. No kad je došlo vrijeme za redakturu romana „Mjera vremena”, moj brat je bio zauzet pripremanjem pravosudnog ispita, a svako ko u porodici ili među prijateljima ima nekog pravnika, zna šta to znači. Kao za inat, za razliku od romana „Privremena savršenstva”,  koji je skoro pa klasični detektivski roman i gdje tog pravnog žargona i nema previše, „Mjera vremena” je pravni triler, a to znači da se skoro sva radnja ovog romana vrti oko jednog sudskog procesa sa svim njegovim jezičkim specifičnostima (Karofiljo se inače smatra osnivačem ovog žanra u Italiji). U ovom slučaju to je drugostepeno suđenje za ubistvo.

Problemi su višestruki pri prevođenju pravne terminologije. Najlakši su oni kad za jednu riječ treba naći njen odgovarajući ekvivalent u drugom jeziku. Često ni to nije lako da se pronađe, ali, od svih nivoa težine, recimo da je taj početni. No pravi problem nastaje u tački gdje se pravosudni sistemi razilaze, recimo, tamo gdje u jednom sistemu nešto ima, a u drugom nema. Pravosuđa se s vremenom mijenjaju, stupaju na snagu reforme, a s njima i neke funkcije ili procedure odlaze u istoriju. Sve to je trebalo nekako riješiti.

A onda je tu i stilski aspekt. Italijanski pravni jezik zaslužuje poseban tekst. Taj spoj viskoparnosti, kitnjastosti i arhaičnosti zaista nije nešto što se lako da prenijeti, da ne govorimo o pravnom žargonu, koji je posebna priča. Ukratko, prevod ovog romana je bio jedno veliko minsko polje kroz koje sam nikako ne bih mogao da prođem. Neprocjenjivu pomoć na ovom putu pružio mi je moj prijatelj Đorđe Knežević, bez kojeg ne mogu ni zamisliti kako bi ovo sve ispalo na kraju. Njegovo iskustvo, sistematičnost, poznavanje materije, strpljenje, ali i neopisiva ljubav ka pravu neizmjerno su pomogli da ovaj roman ugleda svjetlost dana i ja mu se ovom prilikom još jednom zahvaljujem.

Gdje pronaći knjigu?

Roman „Mjera vremena” potražite na našoj internet knjižari. Uskoro i u odabranim knjižarama širom BiH i Srbije.

The post Riječ prevodioca: Boris Maksimović o romanu „Mjera vremena” appeared first on Imprimatur.

O romanu Mjera vremena

Roman Mjera vremena našao se 2020. godine u užem izboru za nagradu Strega, najprestižniju italijansku književnu nagradu. Riječ je o jednoj napetoj sudskoj drami smještenoj na jugu Italije, ali to je ujedno i priča o strasti i protoku vremena.

Roman je objavljen 2019. godine i jedno je od djela iz serije koja prati život advokata Gvida Gverijerija. U ovoj knjizi, u njegovu kancelariju dolazi Lorenca, žena s kojom je Gverijeri imao aferu tridesetak godina ranije i koja predstavlja njegovo svojevrsno prvo veliko razočaranje u ljubavi. Lorenca je sada samohrana majka i nalazi u se u velikoj nevolji. Naime, njen dvadesetpetogodišnji sin Jakopo je smješten u zatvor, i to pod optužbom za ubistvo. Advokat Kostamanja, koji ga je branio u prvostepenom postupku, preminuo je, tako da Lorenca sada traži od Gvida da brani njenog sina u žalbenom postupku.

Gvido pristaje da brani Jakopa, ali ubrzo shvata da je slučaj u koji se upustio posebno trnovit. Droga, narko-dileri, telefonska prisluškivanja, obračuni mafijaških klanova samo su neki od elemenata koji postaju važni za dalji razvoj toka romana i pokušaj otkrivanja istine, ali posebno treba istaći namjeru autora da nam što vjernije približi prirodu samog sudskog postupka.

„Karofiljo, oslanjajući se na svoju profesionalnu pozadinu, ističe se u opisivanju svakodnevnih sudskih postupaka na načine koji zadivljuju čitaoca.”
Tom Nolan, Wall Street Journal

Pretprodaju najavljujemo uskoro na našem njuzleteru i nadamo se da ćete i u ovom romanu uživati kao u “Privremenim savršenstvima”.

Izdvajamo iz medija:

The Guardian: The philosophical crime writer: ‘You must have empathy, even for the worst criminals’

The post Najava: Mjera vremena, novi roman jednog od najpopularnijih savremenih italijanskih pisaca appeared first on Imprimatur.

• Zašto je prevođenje teže nego što mislimo?

Koliko god zbunjujuće zvučalo, prevođenje nije samo „prevođenje“, to je čitav jedan proces koji podrazumijeva neprestano čitanje djela sve dok se od njega ne odvojite kao čitatelj i pristupite mu kao interpretator i pisac. Mislim da je to najteži dio, ma koliko bilo drugih zahtijevnih dijelova u čitavom tom procesu, kao na primjer tumačenje slenga i lokalizama, iščitavanje čitavog rječnika kako biste našli sinonim koji će se bolje „uklopiti“ u stil pisca kojeg prevodite – opet je u tom svemu najteže prestati promatrati djelo iz čitateljske perspektive, a to je bitno jer će u suprotnom proces prevođenja biti spor i emotivno iscrpljujuć.

• Čitanje prevedenog romana često podrazumijeva bezuslovno povjerenje u prevodioca. Kako kao čitaoci znamo da je pred nama dobar prevod?

Mislim da pored svih mogućih stručnih kriterija onaj koji je najbitniji za čitatelja, pisca i prevoditelja jeste prirodnost jezika. Možda zvuči banalno, ali uistinu je tako – u dobrim prijevodima nema rečenica koje ne funkcioniraju u tom jeziku, tekst „teče“ i ne pada u ralje bukvalnog prijevoda, nema ničega što ima smisla u originalnom djelu, a nema u prevedenom, zbog ovog prevoditelji moraju dobro poznavati oba jezika, ali i književnost na oba jezika kako bi tekst mogli prilagoditi onom jeziku na koji prevode. To je ponekad stresno, ali i zabavno ako volite lingvistiku.

• Često kroz istoriju književnosti primjećujemo da su najbolje prevode davali upravo pisci ili pjesnici. A pošto ti iza sebe imaš nagrađenu zbirku poezije, skorašnju zbirku priča i nesumnjivi talenat, koje prednosti kao pisac vidiš u procesu prevođenja?

Svi pisci su stilski kameleoni, ako dugo čitate jednog pisca, vrlo je moguće da ćete dijelom preuzeti neke odlike njegovog pisanja i to se dešava svima koji pišu. Rekla bih da je to najveća prednost kad ste istovremeno i pisac i prevoditelj jer prevođenjem se ipak mora sačuvati stil – vjerujem da ima prevoditelja koji su usavršili ovaj dio tog procesa, ali piscima to ipak ide prirodnije i brže se prilagođavaju tekstu i autorovom senzibilitetu.

• Koliko toga se izgubi u prevodu?

Nisam primijetila da se gubi smisao teksta ili način pripovijedanja, ali ono što se zasigurno gubi jesu melodičnost i na nekim mjestima – humor. Svaki jezik ima svoju melodiju i svoj ritam i nekad, ma koliko se trudili da zadržite taj ritam, jednostavno nije moguće jer neće zvučati prirodno. Kad je riječ o humoru, svaki jezik i kultura isto tako imaju i svoj autentični humor i iako ga je nekad moguće prenijeti u prijevodu, često je to samo „približno“ značenje, a ako biste na te dijelove stavljali reference – ne bi bilo smiješno, jer čim se šala mora objašnjavati, gubi smisao. Teško se odreći tih dijelova jer nekad stvaraju potpuno novu dimenziju likova.

• Da li je Sezona uragana i jezikom, koliko je i strukturom, kompleksan i u isto vrijeme pitak roman?

„Sezona uragana“ je roman koji je pisan modernim jezikom, koji na pojedinim dijelovima iz običnog pripovjedačkog jezika prelazi u zaneseni, skoro poetski jezik, a zatim prolazi kroz preobrazbu iz poetskog u sleng. Budući da roman nema paragrafa i klasičnog upravnog govora, a rečenice su dosta duge, ove razlike u jeziku savršeno odvajaju perspektivu pripovjedača i likova, klasne, dobne i rodne razlike među likovima, kao i napetost između unutarnjeg monologa i dijaloškog govora. Roman je koncipiran tako da iako su pojedine scene iznimno teške i nasilne, zahvaljujući pripovjedačkom jeziku Fernande Melchor, koji ponekad podsjeća na Marquezov, radnja neometano „teče“ i uvlači čitatelja u jedan jezički bogat svijet.

• Da li je Sezona uragana roman koji je mogao nastati samo u Meksiku?

Ako gledamo iz kulturološke perspektive – „Sezona uragana“ jeste odraz modernog meksičkog društva, posebice od sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas, ali ljepota, a istovremeno i tragedija ovog romana nalaze se upravo u univerzalnosti onog napisanog. Ako izuzmemo mitološke dijelove ovog romana i suvremeni život likova interpretiramo ne znajući odakle su – vrlo lako bismo pomislili da su sa naših prostora. Vjerojatno sličan doživljaj imaju i čitatelji iz drugih zemalja jer su osnovne teme „Sezone uragana“ odnos između stereotipnog muškog i ženskog, siromaštvo, beznađe iz kojeg pojedinci bježe samo kroz nasilno i „primitivno“ ponašanje ili se potpuno predaju iščekivanju nekog boljeg života nakon smrti, neprihvaćanje pojedinca od strane drugih, ali i njegova unutarnja borba sa samim sobom, seksualno zlostavljanje, političke manipulacije i korupcija, ali možda ono najpotresnije je nemogućnost promjene, posebice u malim mjestima, koja i nakon većih ekonomskih tranzicija i političkog progresa ostaju zaboravljena, kao i ljudi u njima. Zbog ovog mislim da „Sezona uragana“ nije roman koji je mogao nastati samo u Meksiku, jer tragedija malih mjesta je problem globalnog društva, a Fernanda Melčor ga je predstavila na jedan autentičan i potresan način.

Razgovarala: Marija Pejić

Gdje pronaći knjigu?

Roman Sezona uragana možete naručiti preko naše internet knjižare ovdje, a uskoro će biti dostupan i u odabranim knjižarama širom BiH i Srbije.

Izdvajamo iz medija:

The Guardian: Hurricane Season by Fernanda Melchor review – intense and inventive

The New York Times: A Mexican Novel Conjures a Violent World Tinged With Beauty

World Literature Today: Hurricane Season by Fernanda Melchor

The post Tragedija malih mjesta je problem globalnog društva: o prevodu romana “Sezona uragana” appeared first on Imprimatur.

Slobodan Karl je dakle pisac, ništa više i ništa manje od prosječnog skribomana, sa jasnom sviješću o potencijalu i nemogućnosti da se taj potencijal napokon ostvari, odnosno da mu se doraste. I osim toga što je primoran da radi kao turistički vodič i što tragično osjeća udaljenost od jedne savršene priče koja će mu obezbijediti mjesto u književnom kanonu, njegovu suštinsku unutrašnju sukobljenost autor prikazuje kroz relaciju sa drugima, kroz reminiscencije na roditelje, kroz prijatelje, porodicu i, u krajnjem, kroz književne klike i avetinjske kritičare koji njegovu svijest o prosječnosti čine još očiglednijom. Tu ne postoji diskrepanca mišljenja, Karlova slika o sopstvenom umijeću je istovjetna povratnoj informaciji onih pred kojima se kao pisac ogoljuje. Njegova tragičnost i nije u tome, ne treba je tu ni tražiti, no u posljednjoj nadi da postoji i talenat i volja da bude drugačije. To stalno potvrđivanje neuspjeha, zajedno sa očajničkom željom da se bude izvanredan, prikazuje junakov sukob dramatičnijim nego što čitaocu možda djeluje. Karlov problem je prevashodno identitetskog tipa. Istina, humor je svakako neizostavni element kojim autor ovaj identitetski sukob pravi čitaocu podnošljivijim, lakšim, ali je i taj humor katkad u službi mehanizma odbrane od one tačke raspada gdje, ironično, bilo kakva transformacija lika i započinje. Tako od samog početka pratimo razvojni put junaka koji kulminira ne intelektualnim prosvjetljenjem, već emocionalnim otkrivanjem sebe. Iz tog razloga je u cijeloj priči, pored osvjetljavanja odnosa sa sredinom, možda prisustvo roditelja i najznačajnije, jer su isključivo oni spona s onim što Slobodana Karla muči na duboko osjećajnom i egzistencijalnom nivou. Riječi kao što su: „Prvi znak razumevanja je želja za smrću, kaže Kafka, i to nije apokrif. Ja nikad nisam razumeo niti ikad poželeo svoju smrt. Samo sam hteo da nikad nisam postojao, ali mi niko nije dao pravo da se izjasnim. I zato pišem” nisu kazane na početku romana, u tom slučaju bi djelovale krajnje nemotivisano, ali u trenutku kada se osvijetli odnos s roditeljima, one postaju iščekivana tačka preloma kada se umjesto cikličnog razmišljanja o sopstvenoj nesposobnosti, Slobodan Karl suočava sa počecima.

A da ovaj roman nije “samo” psihološka studija posrnulog i umjereno narcisoidnog pisca, potvrđuje i Slobodanov odnos sa Dušanom – koji bi u klasičnom smislu bio tipični antagonista (mada je teško odrediti gdje u tom smislu završava Slobodan, a počinje Dušan) – modernim mecenom s plemenitim namjerama, snom svakog pisca 21. vijeka, čija je funkcija da Slobodanov unutrašnji sukob izmjesti u prostor trilera, u kom se čitaocu do zadnjih stranica otkrivaju namjere i motivacije altruističnih spasitelja, ukoliko je taj potpuni altruizam uopšte moguć. Tako „Antiklimaks“ jednim dijelom ulazi u prostor žanrovske književnosti, i to samo u tolikoj mjeri da se očuva značaj priče kao pokretačke snage svakog romana. Spoj misaonosti i događaja (ma kako nevjerovatni bili) daje svakom čitaocu na izbor da pronalazi ono što od književnosti uopšte zahtjeva. Jezikom, subverzivnim humorom i autoironijom možda i ponajviše pogađa senzibilitet mlađih generacija, ali to ne može i ne smije baciti sjenu na ozbiljnost misaonosti „Antiklimaksa“, koja se, da budemo iskreni, rijetko pronalazi u savremenoj regionalnoj književnosti. A kada bismo uzeli kao tačnu Sartrovu pretpostavku da cilj književnosti nije kazivati izvjesne stvari, već stvari kazivati na izvjestan način, onda je jasno koliko je Vasilije Glomazić kao autor ovoga i te kako svjestan. „Antiklimaks“ je na kraju užasno hrabar poduhvat koji je i za iskusne pisce vrlo lako mogao biti promašaj, a u ovom slučaju ipak nije.

Marija Pejić

Gdje pronaći knjigu?

Roman Antiklimaks možete poručiti preko naše internet knjižare ovdje. Takođe, knjigu možete potražiti u odabranim knjižarama širom BiH i Srbije.

Izdvajamo iz medija:

Nemanja Rujević: Zagrizao i sažvakao

The post Noviteti: Vasilije Glomazić „Antiklimaks“ appeared first on Imprimatur.

Misija Imprimatura nije samo da omogući novim i talentovanim glasovima da stupe na književnu scenu već i da nekim davno objavljenim i nepravedno zaboravljenim djelima udahne novi život. A ova knjiga je savršen primjer za to. Ne postoji nijedan dobar razlog zbog čega ovo remek-djelo svjetske knjževnosti od prvobitnog objavljivanja na našem jeziku, prije skoro četrdeset godina, nije doživjelo nova izdanja, a naš cilj je da tu nepravdu bar jednim dijelom ispravimo. Zato bismo vam ukrali još koji minut vremena, kako bismo vas upoznali s našim narednim izdanjem, u čijoj pripremi smo beskrajno uživali.

***

Lirski roman Sivac i ja španskog nobelovca Huana Ramona Himenesa je gotovo nestvarno slikovit portret života u jednom nama prostorno možda udaljenom, ali po osjećajnosti i te kako bliskom andaluzijskom mjestašcetu Mogeru. Fragmentima ove priče o pjesniku i njegovom sitnom i mekanom magarcu Sivcu, autor nas vodi na lirsko putovanje kroz uličice i trgove Mogera, upoznajući nas sa dječjim igrama, živopisnim stanovnicima i njihovim sudbinama, osunčanim andaluzijskim popodnevima. Našavši u svom Sivcu najvjernijeg saputnika i povjerenika, pjesnik nam, kroz priče koje njemu povjerava, niže ispovijesti o malim životnim radostima, najdubljim strahovima, najčistijim ljepotama i pokušajima da se razumiju i život i smrt. Svakim novim fragmentom, prijateljstvo pjesnika i njegovog nježnog magarenceta samo se produbljuje i otvara sve više mjesta i za svakog čitaoca koji se odluči na ovu lirsku avanturu, oivičenu ljubičastim smokvama i lagašnim bijelim leptirima na žutim ljiljanima.

***

Huan Ramon Himenes (1881–1958), španski pjesnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1956. godine, rođen je u gradiću Moger, u Andaluziji. Školovao se u Sevilji, a jedan period svog života proveo je u Madridu. Boravio je i u Americi, gdje se oženio Senobijom (Zenobia), spisateljicom, pjesnikinjom i prevoditeljicom. Po zavođenju Frankovog režima, odlazi u izgnanstvo, boraveći na Kubi i u Portoriku, gdje je umro 1958. godine, na istoj klinici gdje je dvije godine ranije umrla i njegova supruga, samo tri dana nakon što je Himenes dobio Nobelovu nagradu. Tijela su im prenesena u Španiju i oboje su sahranjeni u Himenesovom rodnom gradu Mogeru. Himenesovo stvaralaštvo razvijalo se pod uticajem francuskih simbolista, za čije se djelovanje zainteresovao prilikom boravka u psihijatrijskoj bolnici u Francuskoj, gdje je dospio 1901. godine, nakon očeve smrti, zatim pod uticajem španske lirike 16. vijeka, da bi se na kraju usmjerio ka jednostavnosti i čistoti izraza označenim kao čista ili gola poezija (poesia desnuda).

***

O Himenesovom djelu Sivac i ja, Milovan Danojlić, jedan od prevodilaca, napisao je sljedeće:
Posebno mesto u Himenesovom opusu zauzima delo Sivac i ja (Platero y yo). Knjiga je sačinjena od 138 fragmenata, a ostvarena kao unutrašnji lirski monolog, kao niz ispovesti koje pesnik poverava svom voljenom magarcu, Sivcu. Prvi put objavljena godine 1914, ova knjiga je postala klasično delo španske književnosti. Prevedena je na mnoge jezike sveta. U Španiji i zemljama Južne Amerike podjednako je omiljena među decom i odraslima.

***

Pretprodaja ovog romana kreće u nedjelju na našem njuzleteru, što znači da ćete ga moći naručiti uz 40% popusta. Ukoliko već niste prijavljeni na naš njuzleter, pretplatite se preko ovog linka i očekujte mejl od nas u nedjelju oko 18.00.
Do nedjelje, u nastavku vam donosimo i jedan fragment iz ovog sjajnog djela.

***

I
Sivac je sitan, dlakav, nežan; a pod rukom mek, mek: reklo bi se vata sama, nigde kostiju. Jedino su mu oči, dva mrka ćilibara, tvrde kao stakleni skarabeji.
Pustim ga, on na livadu, pa vrhom njuškice, blago, miluje cvetove, crvene, plavičaste i žute… Zovnem ga, tiho: „Sivi!“, i evo ga, prilazi sitnim topotom, koji liči na smeh. Dolazi kao neka vanzemaljska klepetuša…
Jede koliko mu dam. Voli mandarine, i tamljaniku, koja kao smola sja; ljubičaste smokve, i onu njihovu mednu kaplju…
Nežan je i umiljat kao dečačić, kao devojčica…; a iznutra jak, izdržljiv, kamen-stanac! Nedeljom, dok na njemu prolazim pokrajnim uličicama, čisto odeveni i dokoni seljaci zastaju, gledaju ga:
– Ko da je od čelika.
Jeste, ima u njemu čelika. Čelika, ali i mesečevog srebra.

The post Najava novog izdanja: Roman „Sivac i ja“ Huana Ramona Himenesa appeared first on Imprimatur.