Kad sam sa suprugom prije nešto više od četiri godine pokrenuo izdavačku kuću imprimatur neke probleme sam očekivao, neke sam upoznao usput i shvatio da su bili logični i očekivani, a nekima se stvarno nisam nadao. Jedan od tih koje nikako nisam očekivao jeste ogromna količina rukopisa koji će nam stizati na mejl, u inboks na Fejsbuku i na sve druge načine na kojima se može s nama stupiti u kontakt. Da me niko ne shvati pogrešno, bilo mi je jasno da se mnogo ljudi bavim nekim oblikom pisanja, ali to da će biti dana kada će nam dnevno stizati i po tri knjige, e to zaista nisam očekivao. A takvih dana ima mnogo. Nisu baš svi takvi, nekada stigne jedan dnevno, nekada dva, nekada, kao što rekoh, stignu i tri, nekada ne stigne nijedan cijele sedmice, ali kad izvučem neki prosjek mislim da nam svaka tri-četiri dana stigne bar jedan rukopis ili upit vezan za uslove izdavanja. Stižu nam rukopisi iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Crne Gore, stižu čak i iznostranstva od ljudi koji pišu na našem pa im treba neko da im pomogne oko ovdašnjeg izdanja. Pišu nam novi autori, pišu nam, bogu hvala, sad već i poznatiji i objavljivani autori, ljudi koji pišu pjesme, priče, drame, knjige o savjetima za bolji život, stručna izdanja svih mogućih vrsta, knjige o vanzemaljcima, kriminalcima, bližim ili daljim istorijskim događajima, ukratko, stiže nam stvarno, ali stvarno dosta toga. Mi godišnje možemo izdati najviše 18-20 knjiga – i taj broj se aktivno trudimo da smanjimo, jer ovim tempom nećemo daleko stići – a stigne nam sigurno oko 150 raznih rukopisa, zahtjeva, molbi, ponekad i više ili manje prikrivenih ucjena. Na stranu sada što je iz većine tih mejlova evidentno već na prvi pogled da ta osoba koja nas kontaktira ne prati ono što radimo, mi i takvima uredno odgovaramo, simptomatično je što dosta ljudi nije upoznato s tim kako zapravo treba da teče proces izdavanja knjiga i šta on tačno podrazumijeva.

Ovdje bih se nakratko zadržao na tome šta mi smatramo izdavanjem. Mi ne naplaćujemo izdavanje knjiga. Ako nam se neka knjiga svidi i ako procijenimo da će ljudima biti interesantna te da će je kupovati onda mi na sebe preuzimamo troškove pripreme, štampe, promocije i svega ostalog što je potrebno da bi ta knjiga prešla put od rukopisa do štampanog i ukoričenog izdanja. Mi živimo od prodaje naših izdanja, a autorima isplaćujemo honorar na osnovu te prodaje. Jednako tako, ako nam se nešto ne svidi ili procijenimo da to ljudima neće biti interesantno, nećemo to izdati, čak ni ako autor nudi da snosi sve troškove, a to se nerijetko dešava. Možda će nekome ovo izgledati nerazumno, ali stvar je zapravo krajnje logična i jednostavna. Ako želimo da Imprimatur bude prepoznat kao pečat književnog kvaliteta onda pod tim imenom ne smijemo objavljivati ništa u šta i sami intimno ne vjerujemo. A našu vjeru u naša izdanja najbolje potkrepljuje činjenica da u njih ulažemo novac. To nije ništa novo, tako izdavaštvo fukncioniše u svijetu, tako funkcioniše i u zemljama regiona, tako bi trebalo u većini slučajeva da funkcioniše i kod nas. Izdavač stoji iza autora, promoviše ga, distribuira njegova izdanja, brani njegove interese pred trećim stranama i još mnogo šta drugo. Došli smo u situaciju da su ljudi zaboravili kako proces izdavanja treba da izgleda, da ne treba oni da finansiraju štampu i pripremu sopstvenih djela, već neko drugi treba da preuzme te troškove na sebe, a njima da isplaćuje honorar na osnovu prodaje. Ljudi su zaboravili koje su dužnosti i obaveze autora, a koje izdavača i sada opet treba da radimo na izgradnji te svijesti.

Nama se često ljudi javljaju i kažu da im je neko već lektorisao rukopis, da imaju nekoga ko će im uraditi dizajn korica i prelom, imaju i recenzente, sve imaju, imaju i novac kojim će finansirati štampu – samo im treba izdavač. Ali ako je naša uloga svedena samo na promociju i prodaju te već završene i savršene knjige, onda mi nismo izdavač, već više promoter i distributer. Mi takve poslove po pravilu odbijamo, jer vjerujemo da je suština izdavačkog posla u uredničkom radu, u praćenju rukopisa od njegovog nastanka pa do krajnje, štampane verzije, te na kraju u traženju pravih čitalaca za te knjige. Ako imamo nešto što je već zapakovano za štampu i mi treba samo da se potpišemo na to onda smo mi tu prije svega suvišni, a i neetički je da se potpisujemo i preuzimamo zasluge za nešto što je već neko drugi pripremio i odradio.

Naravno, s ozbirom na činjenicu da ne mogu svi na taj način da izdaju knjigu, postoji i nešto što se zove samoizdavaštvo. Na taj način se zapravo kod nas i izdaje većina knjiga. To je situacija u kojoj autor na sebe preuzima troškove pripreme knjige, on plaća lekturu, on plaća dizajn korica, on plaća prelom i štampu i u konačnici on iz štamparije na kraju dobija svoj tiraž s kojim onda može raspolagati po sopstvenoj volji. Nema ništa pogrešno ni s ovim načinom rada, mnogi od nas su upravo ovako objavili svoje prve knjige, ja prvi, ali treba da bude savršeno jasno šta su čije obaveze u ovom dijelu posla. To što se, primjera radi, neka štamparija formalno potpisala na neku knjigu kao izdavač nijednog trenutka ne znači da će je oni distribuirati i promovisati. Oni to, naravno, mogu, niko ih ne sprečava u tome, ali samo ukoliko autor i ta druga strana postignu dogovor. Ipak, sadašnja situacija na terenu je takva da štamparije, iako su registrovane za izdavačku djelatnost, uglavnom žive samo od naplate svojih usluga i ne pada im na pamet da se bave mukotrpnim poslom distribucije i prodaje knjiga koje izdaju. Da me niko ne shvati pogrešno, ja smatram da i ovo što sada uglavnom štamparije rade nije ni malo ni beznačajno. Da nema njiih, mnogi nikada ne bi vidjeli svoje knjige ukoričene. Iz ličnog iskustva u radu s njima znam koliko često se dešava da im neko samo bane na vrata i kaže da želi da odštampa svoju knjigu, a ta knjiga je savršeno nesređena i ne samo da je nelektorisana, već nekad nije ni u elektronskom obliku. Štamparije, kao što rekoh, obavljaju bitan i često težak posao, ali njih treba posmatrati kao centre za samoizdavaštvo

Ljudima često djeluje kao da je novac najveći problem i prepreka kad je riječ o izdavanju knjige, ali zapravo to je samo jednim manjim dijelom istina. Najveći problem je prodati knjigu. Do novca se dođe na ovaj ili onaj način. Neko izdvoji iz ličnih sredstava, neko dođe preko nekog projekta, neko zahvaljujući sponzorima, ali to je prepreka koja nije nezaobilazna. Da bi knjiga zaživjela među čitalačkom publikom ona mora kupovana. Čak ni poklanjanje ne garantuje da će neko pročitati knjigu, štaviše, često će je zaobilaziti dok može i kako može jer agresivno poklanjanje po pravilu izaziva kontraefekat. Ali kada neko na osnovu toga što ga neko izdanje istinski zanima izdvoji 10 ili 15 KM za njega, tad već postoji solidan stepen vjerovatnoće da će ta knjiga biti pročitana, a možda i preporučena nekom drugom za daljnje čitanje. Tako knjige puštaju korijenje.

Šta, dakle, u ovakvoj situaciji može uraditi neko ko za sebe vjeruje da ima kvalitetan rukopis, nije ranije objavljivao, a ne želi ili ne može sam da finansira štampu? Prije svega, nemojte odmah slati rukopis izdavaču. Najteže u ovom poslu jeste od nepoznatog autora stvoriti poznatog. Kvalitet čak nema pretjerane veze s tim. Jedna od najbolnijih spoznaja koje čovjek u ovom poslu nauči uglavnom na teži način i na svojoj koži jeste da kvalitet sam uopšte nema presudnu snagu u tome koliko će se nešto prodavati. Naravno da ne odmaže, daleko bilo, ali ključni parametri su domet i snaga izdavača, rasprostranjenost knjižarsko-distributivne mreže i prepoznatljivost autora kod šire publike. Prostim jezikom rečeno, što je izdavač jači i poznatiji, što na teritoriji na kojoj radi ima više knjižara i naravno ljudi koji posjećuju te knjižare, te što je autor odranije poznat publici to će knjiga biti prodavanija. Kvalitet može da pomogne, ali i ne mora, jer su brojne kvalitetne knjige ostale nepoznate zbog izostanka gorenavedenih faktora, a mnogo ne tako dobrih knjiga se prodavalo kao ludo upravo zato što su neki od tih uslova bili ispoštovani.

Postoji čitav niz koraka između završenog rukopisa i odštampane knjige koje je i te kako poželjno uraditi. Prije svega, šta god da pišete, prozu, poeziju ili drame, šaljite svoje radove književnim časopisima. Tu ćete imati priliku da se odmjerite sa drugim stvaraocima iz iste branše, kako sa novima tako i sa onima koji su možda već ostvarili određene uspjehe na tom polju, i znaćete sa većom preciznošću koje je vaše mjesto u kontekstu domaćeg stvaralaštva. Književni časopisi su prvi filter koji odvaja sve one skribomane koji su ubijeđeni da svijet samo njih čeka, a pri tome uopšte ne čitaju ništa, što zbog sujete, što zbog straha da će „drugi autori pokvariti njihov stil“. (Koliko god ovi argumenti djelovali suludo, vjerujte mi na riječ, oni uopšte nisu rijetki.) Ključna prednost koju ćete ovim putem ostvariti jeste što ćete, pod uslovom da vaše stvaralaštvo zaista zaslužuje pažnju, biti primijećeni. Poneka pjesma ili priča u nekom relevantnom književnom časopisu staviće vas na radar ljudi koji zaista prate šta se događa na domaćoj književnoj sceni, neko će vas možda i uvrstiti u pregled novijih književnih tendencija, možda se, na kraju krajeva, ne dogodi ništa posebno, ali šta god da se desi to je već dobar prvi korak da se izdvojite iz ogromne mase ljudi koji pišu i dobijete kakvo-takvo formalno ili neformalno priznanje.

Drugi korak su svakako književni konkursi. Srećom, ovih konkursa ne manjka. Istina, malo ih je danas koji nose toliku snagu da vas pobjeda na njima može iz anonimnosti lansirati u književnu orbitu, ali daleko od toga da nema onih na kojima će vaše radove pregledati relevantnan žiri i na kojem će pobjeda ipak nešto značiti. Pobjeda na konkursu donosi medijsku pažnju, vaša tačkica na radaru se malo podebljava, ljudi nastavljaju da vas primjećuju, a nekad – bože me sačuvaj – bude i nekakav novčani dobitak.

Na kraju, tu su i književni festivali. Na njih se uglavnom ne možete prijaviti, već vas pozovu, ali ako vas već pozovu možete uraditi bar to da ispoštujete ljude koji su se potrudili oko organizacije i predstavite svoje djelo pred publikom kolika god ona bila. Profesionalnost se dokazuje dobrim i požrtvovanim radom u lošim uslovima, a ne samo kad je sve kako treba i kako čovjek očekuje. Nije Čola onoliki laf zato što mu dolaze desetine hiljada ljudi na koncerte već zato što bi pjevao sa istim žarom i pred 20-30 ljudi.

Imajte na umu da su nam svima društvene mreže i blogovi na raspolaganju i nemojte se ustezati da to podijelite s ljudima. Ja sam početkom 2014. odlučio  da objedinim svoje putopise u jednu knjigu, sâm sam je lektorisao, otac mi je pomogao oko preloma, jedan drug oko ilustracija, drugi oko korica, skupio sam pare, platio štampu i dobio tiraž s kojim stvarno nisam znao šta da radim niti sam išta posebno planirao. Nije mi ni na pamet padalo da će me ta knjiga odvesti ka osnivanju izdavačke kuće. Imao sam blog na kojem sam do tada objavljivao putopise i nastavio sam to da radim i nakon što je knjiga odštampana. Za neke dvije godine shvatio sam da se knjiga rasprodala. Trista primjeraka u dvije godine stvarno nije ništa spektakularno, dosta toga sam i poklonio, ali ljudi su se javljali i tražili tu knjigu i nije im bio problem ni što mi je to prva knjiga ni što sam savršeno nepoznat. Čak u tom periodu nisam ni imao previše promocija, radio sam šest dana sedmično, a radni dan mi se završavao oko 19.00 pa sve i da sam htio nigdje nisam mogao. Uglavnom sam samo objavljivao putopise i dijelio ih na Fejsbuk stranici predviđenoj za to, ali su se ljudi tu i tamo javljali, a ja sam knjigu slao. Mnoga prijateljstva koja su tad nastala održala su se i do dan-danas i to je nešto značajnije i dragocjenije od bilo kakvog priznanja.

I za kraj, najbitniji savjet. Čitajte, čitajte, čitajte i čitajte! Izostantak čitalačkih navika se vidi na prvi pogled, nemojte nijednog trenutka vjerovati u suprotno. Ako pišete, a ne čitate redovno i često, nemojte slati rukopis ni nama ni bilo kojoj drugoj izdavačkoj kući. Samo ćete izazvati neugodnosti i sebi i drugima koji treba da čitaju vaš rukopis. I još bitnije, kupujte knjige novih autora. Zašto mislite da će neko kupovati vašu knjigu ako vi nikada niste izdvojili novac za nekog ko vam je savršeno nepoznat, ali eto, knjiga obećava?

Da se razumijemo, sve ovo navedeno ne garantuje vam sa stopostotnom sigurnošću da će vas neka izdavačka kuća objaviti, ali vam sasvim sigurno povećava šanse da se takvo nešto dogodi. Dugotrajan rad daje rezultate, ti rezultati povećavaju broj ljudi koji su čuli za vas i nekome čiji je posao da rizikuje s novim izdanjima i autorima svakako olakšava odluku koju treba da donese jednom kad mu se obratite. Ako iza sebe imate relevantne nagrade i publiku koja vas prati i cijeni onda je veći dio problema o kojima sam govorio u prethodnim pasusima već riješen.

Naveo bih za kraj primjer mlade banjalučke pjesnikinje Vladane Perlić, kojoj su tokom 2020. godine objavljene čak dvije knjige. Vladana je pjesnikinja i prevoditeljica rođena 1995. godine u Banjaluci. Piše već godinama, a na konkursu „Slovo Gorčina” u Stocu 2018. godine dobila je drugu nagradu. Na Prvom pjesničkom konkursu za najbolju studentsku poeziju Univerziteta u Banjaluci dobila je prvu nagradu, kao i na konkursu na Ratkovićevim večerima poezija za pjesnike do 27 godina. Njena poezija je prevođena na francuski, engleski, mađarski i hindi, a vjerovatno i na još koji jezik. Objavljivala je na portalima, u časopisima (Polja, Koraci, Letopis Matice srpske, Beogradski književni glasnik, Libartes) i zbornicima u regionu i inostranstvu. Ove godine njen pjesnički rukopis pod radnim naslovom „Dolce vita” izabran je kao najbolji na trećem po redu konkursu za mlade pjesnike „Novica Tadić”, koji raspisuje Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja Srbije. Nagrada, koja se uručuje na Svjetski dan poezija 21. marta, sastoji se od diplome, plakete sa likom pjesnika Novice Tadića i objavljivanja nagrađenog rukopisa u ediciji „Prisustva”, u kojoj je već izašlo šest pjesničkih naslova, dobitnika nagrade na prethodnim konkursima za nagradu „Novica Tadić”. I to je već ogroman uspjeh, respektabilan žiri, štampanje knjige, pozitivne recenzije, medijska pokrivenost. To zaista nije mala stvar nijednog trenutka, ali nešto ipak u ovom slučaju nedostaje, a to je naprosto neko ko će se brinuti da ta knjiga bude dostupna čitaocima kako u bibliotekama tako i u prodaji.

Javne institucije kao izdavači po pravilu nisu baš najagilniji na polju promocije i distribucije svojih izdanja iz prostog razloga što nemaju finansijski pritisak da prodaju knjige. Oni u okviru svog budžeta imaju predviđene stavke za izdavanje određenog tiraža, a da li će se taj tiraž rasprodati to nije pretjerano bitno jer su plate i svi ostali troškovi svakako obezbijeđeni. Privatne izdavačke kuće naprosto moraju da prodaju svoje knjige, a da bi prodavale te knjige one moraju promovisati autore svim mogućim sredstvima i kanalima. One od toga opstaju, ako to ne rade neće biti ni plata, ni novca za štampu drugih izdanja, ukratko, neće biti ničega. Zbog toga su male privatne izdavačke kuće često mnogo agilnije u promociji autora nego veliki javni izdavači. Ne zato što hoće već zato što moraju. Da se vratimo na primjer Vladane Perlić, njoj je prošle godine objavljena i druga zbirka pjesama „Isus među dojkama“ u izdanju izdavačke kuće Lom iz Beograda. To je već ozbiljan uspjeh. Lom je, u tržišnom smislu, takođe mala izdavačka kuća, ima tek par zaposlenih, ali ima kultni status. Nastali su početkom devedesetih godina, uspjeli su da prežive sve paklene godine tranzicije objavljujući pritom sjajnu književnost, Rejmonda Karvera, Čarlsa Bukovskog, Džona Fantea, ruske klasike, Tomasa Bernharda, Knuta Hamsuna i mnoge, mnoge druge. Zadnjih godina posebno su se istakli objavljivanjem kvalitetnih domaćih pjesnika, od Zvonka Karanovića, Marka Tomaša, Draška Sikimića, Milene Marković, Srđana Valjarevića, Ognjenke Lakićević i mnogih drugih. Objavljivanje knjige rame uz rame sa svim tim autorima šalje izuzetno jak signal i taj signal je upravo ono čemu služe izdavačke kuće, a to je da legitimišu autora, da svojim autoritetom pošalju signal publici da taj autor vrijedi i da oko njega ne treba imati previše rezervi. To je ono čemu treba težiti i Vladanin primjer pokazuje da je to i te kako dostižno, ali okvakve stvari ne dolaze preko noći i prethode im godine predanog rada i zalaganja.

Boris Maksimović

The post Jadi mladog izdavača (5) appeared first on Imprimatur.

Ja sam i u svijet književnog prevođenja, kao i u skoro sve ostalo u svom životu, ušao skoro pa slučajno. Nakon što čovjek diplomira pred njim se, ako već nema neki unaprijed obezbijeđen posao, ukaže ogromna praznina, kao da te neko iz aviona baci usred otvorenog mora. Sve do tada si imao put koji je pred tobom. Ovaj ispit, onaj seminarski, uslov, naredna godina i tako sve do diplomiranja, a onda kad to sve prođeš suočiš se sa jednim istovremeno i jednostavnim i komplikovanim pitanjem – šta sad? Meni je u tom trenutku slamku spasa ponudio moj profesor Danilo Kapaso, tadašnji šef Odsjeka za italijanski jezik književnost  i srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banjaluci. Rekao mi je da ima jedan roman koji je po njemu najljepši italijanski roman dvadesetog vijeka, a da nije prevođen nikada ni u bivšoj Jugoslaviji ni u jednoj od država koje su nastale nakon njenog raspada. To me je zainteresovalo, ne samo zbog toga što sam tražio bilo šta konkretno da radim u tom trenutku, već i zato što ja stvarno volim da prevodim i uživam u tome.

Mislim da je prevođenje jedna od najplemenitijih stvari kojima se ljudi mogu baviti i nekako sam posebno ponosan što za sebe mogu reći da sam prevodilac. Nikad me nije pretjerano zanimala teorija prevođenja, bilo mi je to previše apstraktno i zamarajuće, ali šta god kokretno da se nudilo ja sam bio tu. Dolazi italijanski ambasador da otvori naučni skup i traži se volonter koji će da prevodi – evo, ja ću. Dolazi neki novinar sa RAI televizije i treba prevodilac – tu sam. I onda kad mi je profesor ponudio da prevedem ovaj roman nisam se mnogo premišljao. Rekao mi je samo da bi trebalo to sve da bude gotovo za manje od šest mjeseci kako bismo ga stigli objaviti i promovisati tokom Dana italijanske kulture. Rekao sam u redu i krenuo odmah s prevođenjem. Nisam uopšte imao pojma koliko će mi trebati za jedan takav roman jer nikad nisam radio ništa tako obimno, ali sam imao tada mnogo više slobodnog vremena nego danas, mnogo više nego što sam želio, da budem iskren. Prevodio sam ujutru, prevodio sam po danu, prevodio sam naveče, prevodio sam i u gluvo doba noći kad ne bih mogao da zaspim, pa sam onda prevodio da se uspavam, da ne zaboravim jezik, da iznesem taj projekat do kraja kako bih imao stavku više u CV-ju, prevodio sam zato što volim da prevodim, prevodio sam zato što nisam imao drugog izbora u tom trenutku, prevodio sam, na kraju krajeva, kao što je Forest Gamp trčao.

Italo Kalvino je jednom zapisao da je samo prevođenje najbolji način čitanja nekog djela i to je jedna velika istina. Jedino kad prevodiš obraćaš pažnju na svaku riječ i svaku nijansu koju ta riječ može da označava. Čitati možeš i površno, dok ti oči mehanički prelaze preko teksta, a ti razmišljaš o nečemu što ti se dogodilo tog dana, ali prevoditi možeš samo ako si maksimalno fokusiran na to što radiš. U tom specifičnom periodu, kada sam pokušavao da shvatim šta želim, a šta mogu da uradim od svog života, svijet tog romana pružio mi je neku vrstu utočišta.

U romanu „Il codice di Perela“ ili „Zakonik čovjeka od dima“, kako sam ga malo slobodnije preveo, glavni junak Perela, čovjek od dima, dolazi u neko prostorno i vremenski nedefinisano kraljevstvo koje dosta podsjeća na evropske monarhije osamnaestog vijeka. Svi isprva počinju da ga obožavaju jer ipak se radi o čovjeku od dima koji očegledno nije od ovoga svijeta. Na kraju ga dovode na dvor, gdje mu se prvo predstavljaju dvorske dame, a onda mu kralj daje da piše novi zakonik kraljevstva jer zna da će on to obaviti najbolje kao biće savršenije od svih njih. Svako ko išta znači u tom kraljevstvu dolazi mu na noge – bankari, pjesnici, slikari, dvorske dame koje mu na jako slikovit način pričaju o sebi i svojim muževima. Ipak, u jednom trenutku to obožavanje se, zahvaljujući neobičnom spletu događaja, pretvara u mržnju i narod želi da ga javno smakne. Njegova priča podsjeća na onu Isusa Hrista i to ne samo zbog tog motiva, već i zbog čitavog niza drugih simbola. Perela ima 33 godine u trenutku kad dolazi u to kraljevstvo, prije nego što ga rulja privede on ima jedan trenutak kontemplacije koji podsjeća na situaciju u Getsimanskom vrtu, na kraju ga vode na planinu Kalejo što na italijanskom dosta podsjeća na Monte Kalvario ili Golgotu po naški.

Svijet ovog romana bio mi je istovremeno i fascinantan i krajnje zbunjujući. Jer ovo nije baš običan roman. Prije bi se moglo reći da je antiroman. Skoro čitav je napisan u dijalozima, toliko da veoma podsjeća na dramski tekst. I ne može se baš lako žanrovski svrstati. Iako jeste satiričan nije baš klasična satira. Iako je pisan u formi dijaloga nije baš dramski tekst. Ima obilje filozofskih i religijskih referenci, ali je ovo ipak nešto jako pitko napisano. Kako god pokušaš da ga klasifikuješ nešto će se ispriječiti. Najjednostavnije i najpoštenije bilo bi reći – ovo je bajka za odrasle. Nešto kao „Carevo novo ruho“. Jezik je bogat i raskošan, rečenice su elegantne, stil izuzetno prefinjen. Palaceski i kada piše o seksualnim neusklađenostima muževa i žena u braku, o impotenciji, o višku ili manjku želje, o prevarama, on to radi na jedan krajnje uglađen, a opet jasan način tako da vam čitanje predstavlja zadovoljstvo u najčistijem obliku.

Fotografija: Borislav Brezo

Nije to bilo uvijek najlakše za prevođenje. Ipak se radi o romanu koji je prvi put objavljen 1911. godine i u njemu se nalazi mnogo arhaičnih oblika koji se danas ne koriste u italijanskom. Bilo je nekih riječi koje porijeklo vuku iz francuskog, a koje se odnose na neke dijelove dvorske odjeće za koje jednostavno nemamo odgovarajući prevod. Ipak, najveći problem nisu bile pojedinačne riječi, već neke čudne jezičke situacije u kojima nije problem jedna riječ, već je nejasan cijeli prostorni ambijent u kojem se likovi kreću i kako god da ga prevedeš imaš osjećaj da nešto nedostaje. Ni samo ime glavnog junaka nije bilo moguće prevesti jer predstavlja kombinaciju prvih slogova imena žena koje su živjele u kući iz čijeg je dimnjaka on izašao. Te žene se zovu Pena, Rete i Lama, a njihova imena na italijanskom znače kazna, mreža i oštrica. Da ga preimenujem i nazovem Ošmreka, Kamreoš ili Mreoška nije mi baš bilo prihvatljivo, a opet „Perelin zakonik“ mi je zvučalo nekako nedovoljno jasno pa sam se zbog toga odlučio za varijantu „Zakonik čovjeka od dima“, jer već naslovom sugeriše o čemu se radi u romanu, a i dovoljno je sugestivno da bar malo zagolica maštu. Bilo je tu stvari koje ni ja ni profesor Kapaso nismo znali ni šta znače ni kako da prevedemo pa smo u par navrata pisali u Italiju profesoru Karmelu Kardučiju, velikom poznavaocu futurizma.

Možda i najveće izmjene napravio sam u domenu sintakse. Palaceskijeva sintaksa, kad bi se u potpunosti vjerno prevela na srpski, zvučala bi izuzetno neharmonično, istrzano i donekle iritantno. U određenoj mjeri ona ignoriše i neka pravila italijanskog jezika kad je riječ o upotrebi veznika između zavisnih klauza, ali na srpskom to sve zvuči još izraženije i zbog toga sam mjestimično znao da ubacim sastavne veznike tamo gdje ih u originalu nije bilo. Time se nije uticalo na značenje teksta, a našim čitaocima je tekst postao mnogo prijemčiviji.

Bilo je još tu mnogo šta drugo za šta u ovom tekstu nema dovoljno prostora, ali nakon nekih mjesec i po rada i to je bilo gotovo. Mislio sam da će mi za pevod ovog romana trebati nekih pola godine, ali sam toliko radio u tom periodu da je sve išlo mnogo, mnogo brže. S prevođenjem sam počeo 24. januara 2012. u 16:34, a završio 9. marta 2012. u 18:01. Bilo bi divno da sad ovdje mogu napisati da je roman objavljen nedugo nakon toga, ali stvari su se malo zakomplikovale u međuvremenu, toliko da je prevod ovog romana konačno objavljen tek krajem januara 2019. Nije malo, istina, ali bilo je i gorih slučajeva od mog. O tome kako kako je prevod čekao sedam godina na objavljivanje više neki drugi put, možda u nekom od nastavaka „Jada mladog izdavača“.

Roman „Zakonik čovjeka od dima“ Alda Palaceskija može se naći u svim knjižarama „Kultura“, u antikvarijatu „Ramajana“, kao i preko naše internet knjižare.

The post Kako sam preveo „Zakonik čovjeka od dima“ appeared first on Imprimatur.

„Distribucija je ključna karika između izdavača i tržišta. Prosto, ako nemate tu kariku vi zapravo nemate ni pristup tržištu.Baviti se izdavaštvom bez distribucije isto je kao da pokušavate saditi cvijeće na kamenu.“

Logično pitanje koje se samo nameće jeste: „Pa kako onda vi uopšte radite?“ Ili: „Kako do sada niste pomrli od gladi?“ Svako se sa ovim problemom bori na razne načine, a ja ću ovdje navesti naše.

• Prije svega, neke knjižare imaju svoju distribuciju. Na primjer, Kultura, koja ima tri knjižare u Banjaluci, jednu u Tuzli i dvije u Sarajevu. Kultura nam je od osnivanja bila najbolji partner, iako u zadnje vrijeme i oni imaju svojih problema (višak posla na manjak radnika), ali sve u svemu bez njih bi i ovakva situacija bila još gora. Sva naša izdanja možete naći u svim njihovim knjižarama. Naravno, šest knjižara nije dovoljno pa smo morali da pronađemo druge opcije.
• Jedna od ključnih stvari pri smanjenju zavisnosti od knjižara ili nedostatka knjižara jeste funkcionalna internet prodavnica. Nama je duša na nos izašla, a krv krenula tamo gdje ne treba dok smo prikupili sve potrebne dokumente i ispunili sve moguće i nemoguće uslove nužne da imamo funkcionalan web-shop koji će biti uvezan sa računom firme i koji neće blokirati uplate kao što nam je prošli radio. Izgradnja internet prodavnice i sve peripetije vezane za nju biće tema jednog od narednih blogova iz ove edicije, a taj će blog biti namijenjen svima onima koje muči ovaj problem kako bi se bar malo manje mučili. U svakom slučaju, sada na adresi imprimatur.ba/shop možete sigurno kupiti sva naša izdanja, prodavnica će uredno obračunati poštarinu na osnovu težine paketa (za jednu knjigu unutar BiH to je samo 1,2 KM), a knjige obično stignu za dan-dva. Možete i ostavljati komentare, i ocjenjivati knjige, i filtrirati izdanja po cijenama, ma možete svašta nešto raditi.
• Nakon Kulture logičan sljedeći korak bio je da kontaktiramo Zavod za udžbenike i nastavna sredstva RS, jer oni imaju 18 knjižara u svom lancu i imaju sopstvenu distribuciju. Nakon godinu dana od slanja ponude uspjeli smo da pustimo dvije knjige u prodaju preko četiri njihove knjižare. To su zbirke putopisa „Hadžiluk plemenitom snu“ moje malenkosti i „Paket aranžman? Ne, hvala!“ Aleksandra Kuzmanovića i Đorđa Pivničkog. Ove knjige se mogu naći u knjižarama Zavoda u Banjaluci, Doboju, Istočnom Sarajevu i Bijeljini. Nije nam pošlo za rukom da proširimo saradnju na veći broj izdanja i veći broj knjižara iz njihovog lanca.
• Pošto nismo uspjeli da probijemo zaštitni zid Zavoda koji ih štiti od spoljnog svijeta morali smo da nađemo neki drugi način da približimo naša izdanja čitaocima. S tom namjerom smo se obratili Poštama Srpske, konkretno Službi za unapređenje poštanskih kapaciteta na čijem čelu je jedna divna žena koja se zove Cica Jovanović. Nakon samo jednog telefonskog poziva i nakon samo jednog sastanka koji je trajao ne više od 35 minuta postigli smo dogovor i sada se naša izdanja mogu kupiti u preko 60 poslovnica Pošta Srpske. I shit you not. Ne samo da smo za manje od pola sata riješili problem koji nismo uspjeli riješiti tokom godinu dana sa Zavodom, već smo udesetostručili broj prodajnih mjesta. Sada se „Heroji po šiframa“ Dajane Tadić, „Elem“ Darka Momića Čkalje, „Mandarinske patke“ Milanke Blagojević, „Bio sam samo broj“ Roberta Rikardija i „Kuhanje“ Slađane Nine Perković  mogu naći, kao što smo rekli, u preko 60 poslovnica Pošta Srpske. Pogledajte ovaj video da vidite da li je vaša lokalna poslovnica među njima.
• Jednostavno, Pošte imaju pokrivenost teritorije kakvu nikada nijedan lanac knjižara neće moći da ima, a to je za ovu našu grbavu i razuđenu teritoriju od suštinske važnosti. Naravno, nije ni ovo idealno rješenje, Pošte nisu knjižara i nikada neće ni biti, ljudi idu u Pošte da kupe knjigu samo ako znaju da se ona baš tamo može naći i vi se morate prilično namučiti dok tu informaciju ne dostavite do vaših čitalaca, ali sve u svemu zahvaljujući njima smo dobrim dijelom riješili jedan od naših najvećih problema. I moram da kažem da sam sam veoma, veoma zadovoljan njihovom profesionalošću i saradnjom generalno.
• Pošto smo riješili problem pokrivenosti u RS ostaje nam Federacija. Kao što smo rekli već na početku, preko Kulture mi već sada prodajemo naša izdanja u Tuzli i Sarajevu, ali to nije dovoljno niti je Kultura najpopularniji lanac u Federaciju. Najveći lanac knjižara u Federaciji jeste Svjetlostkomerc i oni imaju 18 knjižara u devet bh.  gradova. Oni imaju svoju distribuciju i dobru pokrivenost teritorije, ali su nam se na skorašnju ponudu za saradnju ljubazno zahvalili tako da su nam ta vrata ostala zatvorena.
• Šta još ostaje? Amazon? Ne samo da iz BiH ne možete sarađivati sa njim, već čak ne dostavljaju svoje knjige u BiH. Ali zato je tu Kobo, na kojem možete kupiti elektronsko izdanje „Kuhanja“ kao i „Hadžiluk plemenitom snu“.
• Izvoz u Srbiju još uvijek nismo počeli da radimo. Za to još treba da izganjamo par papira (carinski broj, ZER), kao i da dostavimo neke postojeće (rješenje o upisu u sudski registar, moju ličnu kartu, karton deponovanih potpisa, JIB, potvrdu iz banke o glavnom računu, ugovor o zakupu prostora, uzorak urina, izjavu gdje sam bio i šta sam radio u periodu od 1941. do 1945, laboratorijske nalaze koji svjedoče da nisam prenosnik polno prenosivih bolesti, uvjerenje iz policije i suda da naša firma nije umiješana u međunarodnu trgovinu oružjem), da platimo par taksi i još štošta drugo. Treba dobro da se namučimo i naplaćamo samo da bismo ušli na tržište Srbije, a tek tu počinju muke.

Ali, kako se obično kaže, niko nas nije tjerao, sami smo to tražili i ne smijemo da se žalimo. I zaista, bavimo se najljepšim poslom na svijetu, ovi prethodno problemi će biti prevaziđeni, bilo ih je još više tokom proteklih godina i riješili smo ih, tako da je sada situacija znatno bolja nego kad smo kretali. A ako želite da nam pomognete na tome putu najbolji način je da kupite neko od naših izdanja, da se pretplatite na naš newsletter ili jednostavno da šerujete ovaj tekst kako bi ga vidio neki potencijalni saveznik u borbi za svijet u kojem izdavaštvo neće biti nešto čime se bave samo entuzijasti (čitaj: ludaci) već ozbiljan posao od kojeg može i treba da se živi.

Boris Maksimović

The post Jadi mladog izdavača (4) appeared first on Imprimatur.

Shvati u nekom trenutku i zašto se kod nas izdaje tako malo knjiga i praktično nema izdavačkih kuća.

Razlog je banalno jednostavan.

Nikome se ne da jebavati sa svim ovim.

Zapravo, nikome osim meni. Mada, to ima više veze sa mazohizmom nego sa preduzetničkom hrabrošću i upornošću. Ali o tome nekom drugom prilikom.

Napisao sam već dva posta o registraciji izdavačke kuće, a zapravo nisam ni opisao sam proces registracije koji je komplikovan da bog dragi sačuva.

Član 53. Zakona o izdavačkoj djelatnosti RS kaže: „Izdavač se može registrovati kod nadležnog suda ukoliko ispunjava uslove koje propisuje ovaj zakon i pod uslovom da se prethodno upisao u Registar izdavača koji vodi Ministarstvo prosvjete i kulture.“

Ovo je svojevrsna „kvaka 22“ jer se izdavač upisuje u Registar izdavača tek nakon što se registruje. Ne može se upisati prije registracije. A knjige ne može izdavati ako nije upisan u Registar izdavača. Da stvar bude još bolja, postoje dva registra izdavača. Jedan vodi Ministarstvo prosvjete i kulture RS, a drugo Narodna i univerzitetska biblioteka RS. Ne možeš se upisati u ovaj drugi ukoliko se prethodno nisi registrovao pri Ministarstvu. A zbog ovog dijela koji kaže da se izdavač može registrovati kod nadležnog suda iz igre su izbačeni samostalni preduzetnici, jer se oni registruju u nadležnim opštinama. Tako da, ako zanemarimo javne ustanove kao i obrazovne institucije koje to imaju u statutu, kod nas izdavači mogu biti samo nevladine organizacije i privredna društva (akcionarska ili ona sa ograničenom odgovornošću).

Krenimo od početka.

Procedura je sljedeća:

1) Praviš dokumenta za registraciju društva sa ograničenom odgovornošću (Odluku o osnivanju, Odluku o imenovanju direktora i sve ostalo) i prije svega ostalog šalješ ih u Ministarstvo prosvjete i kulture RS da bi dobio saglasnost za obavljanje izdavačkih djelatnosti. Meni je ovdje veliku pomoć pružila firma Virtuo d.o.o. koja iznajmljuje virtuelne kancelarije, ali i pomažu pri registraciji firmi. Najtoplije bih preporučio njihove usluge svima koji po zakonu moraju da imaju fizičku adresu, a nemaju potrebu za poslovnim prostorom. Lično koristim njihove usluge i prezadovoljan sam. Boris Kusturić, administrator ove firme, vodio me kroz čitav proces registracije i zahvaljujući njemu sve ovo je prošlo mnogo bezbolnije u odnosu na ono kako inače biva. Borise, fala ti, đe čuo i đe ne čuo.

2) Nakon što dobiješ saglasnost od Ministarstva krećeš u proces registracije. Ideš kod notara, otvaraš privremeni račun u banci na koji stavljaš osnivački kapital, ideš u Poresku, gdje tražiš uvjerenje da nemaš nikakvih poreskih dugovanja i sa svim tim dokumentima ideš u APIF. (Jednog dana možda ću vam i opisati kakvu sam torturu prošao u Poreskoj, ali sada za to nemam snage.) Ukoliko je samo jedan osnivač i ukoliko osnivački kapital iznosi 1 KM, notarske usluge koštaju samo 36 KM, bar je mene koštalo toliko. Prije je osnivački kapital iznosio i po nekoliko hiljada maraka, ali divna nam država je ipak učinila neke ustupke i sada i mi sa tanjim džepom možemo da se igramo preduzetnika. APIF je, neka i to uđe u zapisnik, jedna od rijetkih institucija kod nas koja stvarno brzo djeluje. Ja sam dokumenta za registraciju predao u ponedjeljak, a već u četvrtak sam bio obaviješten da je Imprimatur d.o.o. registrovan. Šteta što ostale institucije nisu tako brze.

3) Nakon što registruješ firmu ideš opet u Ministarstvo prosvjete i kulture RS i šalješ im zahtjev da te upišu u Registar izdavača. Ovo košta 10 KM.

4) Nakon što te upišu u Registar izdavača pri Ministarstvu ideš u NUB RS i tražiš i kod njih da te upišu u svoj Registar izdavača. Ovo košta 30 KM. Ne, Ministarstvo ne šalje automatski podatke biblioteci. Ne znam zašto, ne pitajte mene.

5) E sada možeš da objavljuješ knjige i da se besramno obogatiš štampajući milionske tiraže.

Najjednostavniji način za nekoga ko hoće da se bavi ovim bio bi da registruje nevladinu organizaciju. Registracija NVO košta 300 KM, upis u Statistiku košta 70 KM, pečat 40–50 KM i to je to. Prednost NVO jeste što ne mora nikoga da zapošljava što te u startu lišava ogromnog pritiska. Dovoljno je samo staviti u statut da ćeš se baviti izdavanjem knjiga, časopisa ili čega već i onda ideš kod Ministarstva gdje ćeš tražiti da te upišu u Registar izdavača. Ima tu, naravno, i drugih troškova kao što je vođenje knjiga, ali ko hoće da krene polako ovo je najbolja opcija.

Sve ovo je, naravno, samo skraćeni opis cjelokupne procedure i ima tu još stvari na koje treba obratiti pažnju, ali većina bitnih detalja je tu. Ukoliko neko želi još informacija slobodno neka se javi na imprimatur.izdavastvo@gmail.com i rado ću pomoći koliko mogu. S obzirom na to koliko se u ovom trenutku ljudi u BiH bavi izdavaštvom mi jednostavno nemamo taj luksuz da jedni drugima budemo konkurencija.

Toliko za ovaj put.

Sportski pozdrav!

Boris Maksimović

The post Jadi mladog izdavača (3) appeared first on Imprimatur.

Kad sam odlučio da hoću ozbiljno da se bavim i da registrujem firmu mislio sam da ću se jednostavno registrovati u opštini kao samostalni preduzetnik. To je najlakše, najjeftinije i najbrže, govorili su mi mnogi. I ja, kao i svi konformisti, odlučio sa se da idem linijom manjeg otpora.

Biti samostalni preduzetnik ili es-pe, kako se kod nas često kaže, ima puno prednosti, ali i mana. Prednost je da da se možeš registrovati maltene odmah, registracija te košta 80 KM, sve bude gotovo za jedan dan, knjigovodstvo je mnogo jeftinije i jednostavnije i cijene se kreću od nekih 50 KM mjesečno pa nadalje, zavisno od obima posla. Mana je što si po pitanju poslova sa inostranstvom jako ograničen, iako se to polako mijenja. Mana je to što, ukoliko se desi nešto zbog čega te ljudi mogu tužiti, ti odgovaraš cjelokupnom svojom imovinom. Ali pošten čovjek ne otvara firmu s namjerom da ga neko tuži i da se zlopati po sudovima i zbog toga je ovo je često najbolja opcija. I ja sam tako odlučio da budem samostalni preduzetnik i blagoizvoleo sam upriličiti jednu posjetu Odjeljenju za privredu Opštine Čelinac i pokupiti potrebne papire za registraciju.

Ali ne bih ja ovdje pisao blog da sve ide tako lako.

Uskoro sam preko jednog knjigodstvenog biroa shvatio da izdavači ne mogu da se registruju kao samostalni preduzetnici. Ima ih i takvih, nije da nema, nađu ljudi načina da mimoiđu neke zabrane, ali u najvećem broju slučajeva jednostavno ne možeš tako da se registruješ. Tajna se krije u članu 8 Zakona o izdavaštvu, koji kaže: „Izdavač je dužan da se registruje, a registracija se vrši u nadležnom sudu, uz dokaze o ispunjenosti kadrovskih, prostornih i materijalnih uslova za obavljanje izdavačke djelatnosti.“

U prevodu, to znači samo jedno, da se moraš registrovati kao društvo sa ograničenom odgovornošću, jer se oni registruju u sudu, a preduzetnici u opštini. To je mnogo skuplja i zajebanija varijanta, duže traje, moraš ići preko notara, knjigovodstvo je tri-četiri puta skuplje i košta obično od 150 KM mjesečno pa naviše. Ali u slučaju društva sa ograničenom odgovornošću kada dođe do maloprije spomenutih sporova, ti odgovaraš imovinom firme i do visine svog osnivačkog uloga i miran si. Zato se valjda i zove društvo sa ograničenom odgovornošću. (O drugim oblicima privrednog organizovanja kao što su ortačka, komanditna i akcionarska društva nećemo ovdje pričati, ali reći ću samo da sam silom prilika i sa svim tim morao da se upoznam.)

Bilo bi ovdje nepravedno da ne kažem kako je naša divna država, koja je inače toliko toga uspjela da zakomplikuje i sjebe, ipak uspjela da donese neke olakšice pri registraciji privrednih društava. Jedna od tih olakšica je da možeš registrovati d.o.o. sa samo jednom markom osnivačkog kapitala. Prije bez 2.500 KM nisi mogao ni prići sudu. Pa i ti famozni notari, na koje svi bjesne da poštenom narodu otimaju krvavo zarađene pare, olakšali su u mnogome rad sudova, ubrzali registraciju društava i ako si ti jedini vlasnik i osnivaš firmu sa 1 KM kapitala sav proces kod notara možeš završiti za pola sata i košta, ako se dobro sjećam, 36 KM.

To što se moram registrovati kao d.o.o. uzrokovalo mi je masu nekih dilema i nepoznanica u vezi sa knjigovodstvom, procedurama registracije, porezima, taksama i boga ti pitaj čim sve ne. Prije svega, zanimalo me je koje sve parafiskalne namete moram da plaćam. Poreze i doprinose sam nekako skontao, ali šta je sa onim silnim taksama, komunalnim, republičkim i svim onim koje moraš da plaćaš ako se baviš nekom određenom djelatnošću. Nerviralo me je što kod nas ne postoji objedinjen registar tih parafiskalnih nameta pa da odmah znaš koliko će te koštati jednom kad kreneš u to. Ali nema, iako je premijerka još prije par godina obećala da će to da se napravi.

Kod nas ljudi obično očekuju od knjigovođe da im razriješe sve ove nepoznanice, ali problem je što često ni knjigovođe ne znaju jer su zauzeti radom samo s jednim tipom firmi i nisu upoznati sa svim onim što neke druge djelatnosti nose. Ja sam išao od jednog do drugog knjigovođe i pitao koliko će to sve da me košta, ali su mi obično govorili: „Ma to neće puno, imaš komunalnu i republičku i to ti je to.“ Mene je interesovala tačna cifra za djelatnosti koje sam izabrao, jer je „ne košta puno“ relativan pojam i svakome znači nešto drugo.

Nisam mogao da shvatim zašto je tolika misterija doći do spiska svih nameta koji te očekuju. Moj drug Srđo, koji vodi svoju porodičnu štampariju, rekao mi je jednom pola u šali, a pola u zbilji: „To obično saznaš onda kad ti inspektor dođe i kaže da moraš da platiš to i to.“ Zakoni se mijenjaju, podzakonski akti se mijenjaju, a to ponekad promakne knjigovođama. Dešava se da se nešto više ne mora platiti ili mora manje, a da inspektor i dalje insistira na tome jer ni on nije upratio promjenu. U suštini, država je jedan ogromni mehanizam gdje komunikacija između određenih organa kao da ne postoji i to sve se obično prelomi preko leđa onih koji to najmanje zaslužuju.

Nisu ni knjigovođe krive što ne znaju odgovor na baš sva pitanja. To, na kraju krajeva, i nije njihov posao. Kod nas se često desi da u knjigovodstvenim biroima rade jedna ili dvije tete i vode dosta kafića, prodavnica i sličnih radnji, ali nemaju, na primjer, nijednu proizvodnu firmu. Da ne spominjem to što niko, ali baš niko nema pojma kako stvari stoje sa izdavaštvom i šta tu sve treba da se radi. Zbog svakodnevne opterećenosti poslom oni nisu u stanju da redovno prate sve moguće izmjene i dopune zakona na svim poljima koja tebe mogu zanimati, već se drže onoga što najviše rade. I to je sasvim prirodno.

Srećom, postoje ljudi koji znaju kako da čovjek nađe svoj kroz prašumu često suprotstavljenih propisa.

U trenutku kad sam već počeo da kriziram jedna prijateljica mi je preporučila da kontaktiram konsultantsku firmu ConsultIn. Oni se bave poslovnim i pravnim savjetovanjem, ali rade i knjigovodstvo, materijalno, finansijsko, kadrovsko… Poenta je da budu one-stop-shop, da na jednoj adresi možeš da završiš sve i da imaš kompletnu paletu usluga na raspolaganju. Tu sam prvo razgovarao sa advokatom Milanom Maleševićem i on mi je tokom nekoliko dugih i sadržajnih telefonskih poziva i mejlova razjasnio mnogo toga što nikako nisam uspijevao sam da provalim.

Osjetio sam se malo bolje.

Ostale su neke nepoznanice u vezi sa taksama i porezima i on mi je preporučio da je bolje o tome da popričam sa direktorom Srđanom Praštalom. Sjetio sam se tada da sam se jednom prilikom i sam zadesio u ConsultInu kao prevodilac jednoj italijanskoj delegaciji koja je kod nas otvarala firmu i iznenadio sam se brzinom i preciznošću odgovora koje je Srđan davao na svako postavljeno pitanje. Ubrzo sam dogovorio sastanak sa Srđanom i tu sam za sat vremena saznao više nego za šest mjeseci raspitivanja na raznim stranama. Prašuma propisa je odjednom postala malo pitomija.

Osjetio sam ogromno olakšanje.

Vidio sam put pred sobom.

Vidio sam da neću biti sam u svemu i shvatio da ja mogu to da iznesem.

Najveće komplikacije će tek da uslijede, ali sad sam bar znao u kojem pravcu treba da idem.

Boris Maksimović

The post Jadi mladog izdavača (2) appeared first on Imprimatur.

„E sad ću ja lijepo da napravim svoju izdavačku kuću i od toga ću da živim“, rekao sam tad sebi, kao da je to nešto što može da se uradi za par mjeseci. Magarcu je more do koljena, kaže narodna izreka. Ali problem je bio što mene ta ideja nije napuštala. A s druge strane, i zašto bi? Kod nas u BiH zapravo i nema izdavačkih kuća. To nije samo ekonomski problem, to je kulturološka katastrofa. U RS ima „Besjeda“ Nenada Novakovića, ima Zavod za udžbenike i nastavna sredstva RS i ima dosta udruženja i visokoškolskih ustanova koje, istina, nešto objavljuju, ali im izdavaštvo nije primarna djelatnost. U Federaciji tu su „Buybook“, koji je trenutno, najaktivnija bh. izdavačka kuća, ima „Šahinpašić“ i… Zapravo, ne mogu više nikoga da se sjetim. Bilo je prije dosta njih, ali su u međuvremenu nestale, kao na primjer divna jedna kuća koja se zvala „Ajfelov most“. Da li zbog toga što nisu dovoljno dobro radile i zato što kod nas ovakve stvari jednostavno ne mogu da uspiju, to u ove dvije godine nisam uspio da otkrijem. Većina pokazatelja kaže da je ovo drugo u pitanju, da u državi u kojoj po nekim istraživanjima 48% ljudi ništa ne čita, ništa, ama baš ništa, ni knjige, ni novine, ni uputstvo sa preparata za čišćenje WC šolje kad sjednu na tu istu WC šolju. „Pa koji kurac onda radiš to što radiš?!“, s punim pravom će pitati mojih troje čitalaca. Pa… Mogao bih ovdje štošta napisati, ali suština je u tome da ja stvarno volim da pravim knjige, da ljudima koji su u tami svoje sobe pisali nešto više za sebe nego za druge pomognem da to ukoriče, da to pisanije nađe svoj put do polica u knjižarama i da to nešto učinim dostupnim široj publici. Istinski osjećam da je to moj poziv kao što, na primjer, jedan moj drug želi da pravi puteve i 100% je siguran da je to njegov životni poziv. „Ali to i dalje ne znači da ćeš ti imati ikakvog uspjeha u tom poslu ako su toliki pametniji propali prije tebe i zašto izbjegavaš odgovor na pitanje!“, opet će s punim pravom pitati moja tri čitaoca. Ovdje već ostajem bez argumenata. Sve što mogu da kažem je da ja vjerujem da to mogu raditi bolje od drugih i kao dokaz mogu da ponudim, recimo, svoju knjigu „Hadžiluk plemenitom snu“, koju sam rasprodao, odštampao drugo izdanje prošle godine, dobrim dijelom i njega rasprodao, pomogao mnogim ljudima da objave svoje knjige, organizovao im cijele turneje, pokrenuo časopis „Talas“, koji je za jako malo vremena pobrao jako mnogo pažnje i donio nešto novo na bh. medijsku scenu. Ali suština bi bila u tome da ja zapravo hoću da prilagodim ovaj svijet sebi. Ja izdavačku kuću hoću da napravim da bih oblikovao ljudske čitalačke navike, a kod onih koji ih nemaju — da ih stvorim. Ovo zvuči strašno megalomanski kad se napiše i tek tu postaje evidentno da meni ne zapravo ne treba dati rješenje o registraciji izdavačke kuće već dijagnozu koja će me smjestiti na psihijatriju.

„Razuman čovjek prilagođava sebe svijetu. Nerazuman ustrajava u pokušajima da svijet prilagodi sebi. Zbog toga, sav progres zavisi od nerazumnog čovjeka“, napisao je davno Džordž Bernard Šo. Ovo zvuči prilično lijepo, ali pošto ja i dalje nisam imao nikakvog konkretnog uspjeha na ovom polju teza o tome da ja donosim nekakav progres u startu pada u vodu i jedini zaključak koji se može izvući jeste da sam nerazuman. Razlog više da pratite ove blogove, uostalom.

Mislio sam ovdje o svemu pomalo da pišem, ali najviše o tome kakve se sve bizarnosti čovjeku mogu desiti pri pokušajima da na svijet izda neku knjigu. Ne biste mi vjerovali kakve gluposti su mi se izdešavale u ove dvije godine. Nisam čestito ni krenuo, a mislim da već mogu napisati omanju knjigu Marfijevih izdavačkih zakona. Na primjer, o tome kako smo kolega i ja uspjeli da obezbijedimo novac za štampu jedne knjige, a onda je pala banka u kojoj je taj novac bio. Tu su, naravno, nevolje sa državnom administracijom, komplikovane procedure registracije gdje imate osjećaj kao da registrujete firmu za deponovanje nuklearnog otpada, a ne izdavačku kuću. I posebno lijep osjećaj, kad imate neku nedoumicu vezanu konkretno za izdavaštvo i procedure vezane za njega, a niko vam ne može pomoći jer niko ne zna nekoga ko se time aktivno bavi, kao da je riječ o istraživanju matičnih ćelija, a ne o izdavanju knjiga.

Neće ovo, naravno, biti samo ventil za moje frustracije, biće tu i savjeta koji će ljudima koji žele da izdaju nešto svoje pomoći da to što lakše, jeftinije i brže odrade. Biće i iskustava vezanih za to s kim treba, a s kim možda i ne treba sarađivati, zbog tog, tog, tog i tog. Biće preporuka i savjeta kako najlakše promovisati knjigu u ovom vremenu gdje u većini elektronskih medija i ne postoji prostor posvećen knjigama. Ukratko, biće svega jer je Imprimatur d.o.o. konačno registrovan prije par dana. Nadam se da će vam biti zanimljivo.

P.S.

Znam da naslov „Jadi mladog izdavača“ nije bog zna šta. Nisam ni ja više tako mlad, niti ću samo o jadima pričati, a da ne spominjem to što se Geteov junak na kraju ubio. Ali dok ne smislim nešto bolje ili dok mi vi ne predložite, što bih još više volio, ostaje ovo.

Boris Maksimović

The post Jadi mladog izdavača (1) appeared first on Imprimatur.