Kako, koliko dugo i zašto je uostalom nastajao ovaj rukopis i na koji način ga dovodimo u prirodnu vezu s prethodnom knjigom?

Rukopis je nastao kao prirodan nastavak mog prvog rukopisa. Doduše, prvi rukopis o kreativnosti je i pisan kao uvod u cijelu priču koja će poslije toga da slijedi. Zato je onako i opširan, pa možda i površan. Da pokaže koliko vrata trebamo otvoriti da bismo došli do odgovora – šta je zapravo kreativnost. S druge strane, kroz rukopise koji će uslijediti, a jedan već i jeste, prvobitnu površnost bih produbila na način da priču o kreativnosti na neki način uozbiljim i konkretizujem. Mislim da ljudi vole konkretne odgovore, pa makar i u nekom smislu nepotpune, nego uopštene i bezlične formulacije. Ili to samo volim ja pa generalizujem na sve potencijalne čitaoce. Kako god, od uvoda u razumijevanje koncepta kreativnosti, gdje sam željela naglasiti koliko je ona važna i kakve su njene posljedice po nas kao ljudsku vrstu, pa i planetu, postavila sam brojna pitanja. Jedno od njih je  kako je podsticati.

Kako sam prvi rukopis završila sa smjernicama u obrazovanju smatrala sam da bih te smjernice trebala konkretizovati i prikazati kroz konkretne primjere i zadatke. Na taj način bih demonstirala prinicip za konstrukciju zadataka koji podstiču kreativno i divergentno mišljenje. Nije mi bila namjera da pravim priručnik  sa zadacima koji direktnom primjenom podstiču kreativnost kao na primjer kada imate kuvar sa receptima pa želite da napravite neko konkretno jelo. U rukopisu Kako se podstiče kreativnost? kroz prikazane zadatke demonstiriran je princip za dizajn zadataka koji podstiču kreativnost. Ponuđena su objašnjenja i primjeri kako učitelji i nastavnici da kreiraju zadatke za učenike u okviru svoje naučne, sportske ili umjetničke oblasti. Sam sadržaj prikazanih zadataka nije toliko važan koliko princip na osnovu kojih se kreira. Planirala sam da prikažem i klimu u odjeljenju ili grupi koja je pogodna za ispoljavanje kreativnosti ali sam to ostavila za sljedeći rukopis.

Da ne bi bilo zabune, u knjizi je riječ o maloj kreativnosti i pretpostavljaš da je ona kao takva svakome imanentna i da je, slijedeći tu logiku, svako može i podsticati. Kakva je to kreativnost i kako se razlikuje od ostalih?

Zapravo je više riječ o mini kreativnosti nego o maloj kreativnosti. Za razliku od velike kreativnosti koja je karakteristična za eminentna postignuća, mala i mini kreativnost je dostupna svima nama i svi ih ispoljavamo u svakodnevnim situacijama. Međutim, razlika između mini i male kreativnosti je u tome što se mini kreativnost odnosi na naš lični doživljaj značenja koje konstruišemo u datoj situaciji dok se mala kreativnost više koristi za sva naša kreativna postignuća koja su važna nama ali ne i našem okruženju. Prema tome, mini kreativnost definisana na način da označava naš lični doživljaj ishoda kreativnog procesa vrlo je bliska konstruktivizmu u psihologiji koji se upravo i bavi na koji način konstruišemo svoja znanja pa samim tim i svijet oko nas. Stoga, ako dozvolimo i ohrabrimo učenike da se u procesu učenja fokusiraju na to kako konstruišu svoja znanja mi istovremeno podstičemo mini kreativnost kod njih.

U kojoj mjeri nešto mora biti novo da bi bilo kreativno?

To ne znam. To pitanje je još uvijek otvoreno gdje je ta granica gdje je nešto novo na način da zaslužuje pridjev i kreativno. Pitanje se dodatno komplikuje ako se zapitamo u odnosu na koga novo – nas kao autore ili za naše okruženje ili za čovječanstvo u cjelosti. Najčešće svako iskustvo koje se prvi put javlja u našoj svijeti i mi smo toga svjesni možemo označiti kreativnim. Takođe, koliko je neka novina kreativna u određenoj naučnoj ili umjetničkoj oblasti zavisi od procjene profesionalaca iz te oblasti. Na kraju krajeva, oni su i najmjerodavniji da procijene ,,veličinu” promjene koja se ogleda u novini nekog produkta i da li je ona tolika da je možemo nazvati kreativnom.

Koje su to navike koje, kao roditelji i/ili nastavnici, možemo sada početi praktikovati kako bismo kod učenika/djece podsticali kreativno mišljenje? Šta možemo uraditi na pojedinačnom planu, ne oslanjajući se pretjerano na strukturu ili sistem?

U razgovoru sa svojom djecom ili učenicima slušati njihove odgovore kako bismo čuli i razumijeli na koji način konstruišu svoje znanje. A da bismo ih čuli trebamo ih ohrabriti da misle na način koji nije poznat, konvencionalan i izvjestan. Podsticati ih da istražuju postavljene hipoteze kao moguća rješenja problemske situacije. Saslušati ih na osnovu kojih podataka su formulisali te hipoteze odnosno kao su došli do ideje koja leži u formulisanoj hipotezi. Ohrabrivati ih kada dođu do jednog rješenja, pa čak i kada je tačno, odnosno baš zato što je tačno, da tragaju i za drugim i za trećim i za četvrtim… tačnim rješenjem. Dati im podršku da ne odustaju u procesu testiranja ideja i da izdrže frustraciju koja često taj proces prati. To bi bilo dovoljno za početak.

Šta si o kreativnosti zaključila iz pisanja ove knjige?

Da je kreativnost je lični proces zahvaljujući kojem se dešava prvobitna konstrukcija našeg znanja, a ako nas krase i druge vrline, poput visoke inteligencije, otvorenosti ka iskustvu, bogato znanje i marljivost, onda će ta konstrukcija biti javna i dostupna svima oko nas. Taj novi dio u vezi s kreativnošću kod sebe sam prepoznala u samom poimanju važnosti vrsta kreativnosti. Na početku svog naučnog interesovanja smatrala sam samo Veliku kreativnost kao jedinu ,,pravu” kreativnost dostojnu ozbiljnog proučavanja. Sada mini-kreativnost posmatram kao najvažniju vrstu preko koje možda i dođemo do objašnjenja prirode Velike kreativnosti. Ta promjena uvida nastala je zahvaljujući konstruktivizmu. Ovu promjenu smatram veoma važnom, jer se ispostavilo da je taj vid kreativnosti, mini-kreativnost, najdostupniji za podsticanje kroz naš obrazovni sistem, ali i roditeljstvo.

Razgovarala: Marija Pejić

Gdje pronaći knjigu?

Knjiga Kako se podstiče kreativnost? dostupna je na našoj internet knjižari, a knjigu možete pronaći i u nekoj od knjižara širom BiH i Srbije s kojima sarađujemo (spisak prodajnih mjesta pogledajte ovdje).

Iz medija:

Knjige Milice Drobac Pavićević

The post Razgovor s autorkom: MILICA DROBAC PAVIĆEVIĆ appeared first on Imprimatur.

Malo je teško da iz svoje perspektive opisujem sopstvenu zbirku, ali recimo ja bih je čitala kad dođem s posla, obujem pokućnice i pokušavam da ne mislim šta praviti za večeru. Ili nedjeljom kad se veš stavi u mašinu.

Zašto malinjak?

Prije nekoliko godina našla sam papirić na kojem sam nekad prije napisala „srce zapušteno kao malinjak“ i ne sjećam se zašto sam to napisala, ali nekako mi je ostalo u sjećanju. Maline nisu preteške za održavanje, treba im podrška i rezanje osušenih grančica, i tako je i s ljudima.

Zbirku si posvetila, kako kažeš, svojim prijateljicama, pa onda prirodno pretpostavljamo da ta posveta ima i simboliku. Ko su te duhovno srodne prijateljice i šta dijeliš s njima?

Moje četiri prijateljice – Anne, Elena, Minela i Hana su kao oni likovi iz feel good filmova o ženskim prijateljstvima. Samo jedna od njih živi u istoj zemlji kao i ja, ali osjećam kao da se viđamo skoro svaki dan. To su hrabre i pametne žene s kojima sam prošla svaki trenutak, sreću i prepreku, od studentskih dana do nas, uvijek su bile tu da čuju i dobre i loše vijesti. One su moji uzori, i u životu i u poslu, toliko su uljepšale i obogatile moj život, i bez njih ništa ne bi bilo isto.

Koje tematske cjeline bi izdvojila u zbirci? Da li je anksioznost nepresušna tema pogodna za književno uobličavanje? Pokušava li ova zbirka pustiti kontrolu napokon i uspijeva li joj?

Izdvojila bih baš taj pokušaj puštanja kontrole i pomirivanje sa situacijom, ljubav prema sebi ali nikako samoživost, i humor na sopstveni račun- priznanje da postoji mnogo toga.

Ne bih ja pisala o njoj da mi nije toliko bliska. Nažalost, u ranim dvadesetim donijela mi je mnogo komplikacija, fizičkih posljedica i bolesti, problema na poslu, i u tim trenucima nisam znala šta me snašlo. Ni ljudi s kojima sam pričala, ni knjige koje sam čitala nisu govorile o tome. Kad sam napokon krenula na psihoterapiju i otvoreno pričala o anksioznosti i depresiji, ukazao se cijeli jedan novi svijet, puno mekši i otvoreniji, i shvatila sam da smo svi tiho hodali s istim boljkama. Pričanjem o tome kroz obje zbirke htjela sam da kažem da je to normalno i da može proći, i da će biti lakše. Kao neko prizivanje nade.
„Malinjak“ pušta kontrolu pomalo, a mislim da će sljedeća zbirka (poezija ili priče) biti nizbrdo bez kočnica. 

Da li je ova zbirka u izvjesnom smislu zrelija od prethodne? Kako?

Zrelija je samim tim jer je napisana ove i prošle godine, godinama kad sam i sama svjedočila potpunoj transformaciji sebe, i kao osobe i nekog ko piše. Ova zbirka ne teži ničemu, ne želi da se dokazuje, skoro pa da zna ko je, dok je „Iza vrata“ bila prvačić, pa joj se na nezrelost može progledati kroz prste.

Postoji li nekakvo međusobno razumijevanje i objašnjenje zašto se dobar dio savremene poezije, pa i tvoja zbirka, bavi upravo svakodnevicom? Šta je to u svakodnevnom što nadahnjuje? I do kada će nadahnjivati, odnosno ima li nekakav rok trajanja?

Veoma često dobivam ovo pitanje. Nisam sigurna da u svakom danu postoji nešto nadahnjujuće, ali bar ja imam poriv da romantizujem svakodnevicu. To je naša konstanta, nešto što je uvijek uz nas, gdje god da smo i ko god da smo. Biti ovdje i sad, razumjeti sebe u sadašnjosti, tome težim i u životu i u poeziji.

Postoji li opravdan razlog što se poezija više piše nego čita? Čitaš li ti poeziju i da li se ugledaš na neke pjesnike/pjesnikinje?

 U posljednje vrijeme imam baš takav utisak – da se mnogo više piše nego čita, i to ne samo poezija. Često i za svoju mislim da je prilično loša, pa tako i za druge. Ali dobro, što ima više poezije, to ima više dobre poezije.

Moram priznati da i dalje uglavnom čitam domaću poeziju – Radmila Petrović, Đorđe Simić, Mihaela Šumić, i trudim se pribaviti Imprimaturovu prozu (nije sponzorisan sadržaj).

Razgovarala: Marija Pejić

Gdje pronaći knjigu?

Knjiga Srce zapušteno kao malinjak dostupna je na našoj internet knjižari, a knjigu možete pronaći i u nekoj od knjižara širom BiH i Srbije s kojima sarađujemo (spisak prodajnih mjesta pogledajte ovdje).

Iz medija:

Glas Srpske: Emina Elezović, pjesnikinja: Život bez ljubavi je kao sljepilo

Knjige Emine Elezović

The post Razgovor s autorkom: EMINA ELEZOVIĆ appeared first on Imprimatur.

Koja je tvoja lična motivacija za prevođenje Džojsa i, uzgred, zašto baš Džojs?

Nisam siguran da je ta reč — motivacija — najsrećnija, jer pripada psihološkom, a inspiracija, jer postoji i prevodilačka inspiracija,  uvek je nešto više.

Kažeš u predgovoru da je ovo pvo integralno izdanje „Đakoma Džojsa”. Kako je došlo do tog dogovora s Imprimaturom?

Đakoma Džojsa kod nas je prvi preveo Antun Šoljan, desetak godina nakon Elmanovog integralnog izdanja. Mislim da postoji više prevoda na srpski, za jedan znam, čitao sam ga, objavljen je u novosadskim Poljima (ali kada, nisam siguran); međutim, svi ti prevodi bili su, da tako kažem, informativni, moj predlog izdavaču sastojao se u tome da, koliko je to tehnički bilo mogućno, prenesmo sve te, kako sam ih nazvao, vizuelne tišine, praznine između fragmenata — što je, smatraju pojedini komentatori, omaž Malarmovoj poemi Bačene kocke nikada neće poništiti sluaj.

Boris je čitao i objavio (u časopisu Talas) moj esej Šaptavi klavirkod sablasnih napeva; to je zapravo poduži komentar o iskustvu prevođenja Džojsove, pa i ovom prilikom treba naglasiti, svite songova, jer Džojs je kao kakav moderni trubadur sanjario da komponuje muziku na te stihove i da ih izvodi; ta svita, moglo bi se reći nastala je u Džojsovom sluhu. Nikola Živanović, Bojan Belić i Ante Stamać preveli su Kamernu muziku, ali smatram da povodom Džojsove prve knjige ipak — nije sve rečeno i da je ta polemika danas dosta akutuelna. Prevodioci uglavnom prate standardno izdanje sa rasporedom songova koji je Džejmsu Džojsu predložio njegov brat, Stanislaus Džojs. Za mene je izazov da prevedem (mada je srećnija reč: prepevam) Kamernu muziku prema Džojsovom rasporedu — ali za to je potrebno jedno drugo prevodilačko vreme.

Kroz predgovor i poseban odjeljak „Prevodiočev dnevnik” čitalac ima priliku zaviriti u proces samog prevođenja. Uostalom, vidiljivi su mu/joj i resursi kojima si se koristio u toku prevođenja. Da li je to bila jedna od namjera „Prevodiočevog dnevnika”?

Prevodilac sanja o jednom izdanju Đakoma Džojsa bez predgovora, pogovora, bez bilo kakavih spoljnih uticaja: da čitalac sam uspustavi red u haosu teksta.

Đakomo Džojs je na srpski jezik već preveden; šta je to što ovo izdanje može ponuditi čitaocu? Zašto je Džojs načelno uvijek aktuelan?

U predgovoru sam izneo mišljenje da će čitalac neizostavno poželeti da ima ovu knjigu na policama svoje biblioteke — Đakomo Džojs, iako neobjavljen tokom piščeva života, privlači, osećam to, više čitalaca nego Kamerna muzika, spram koje je i sam Džojs bio ambivalentan i Pomes Penyeach; štaviše, Ezra Paund, je za stihove potonje knjige, rekao da treba da se nalaze ili u foto-albumu ili među stranicama Biblije. Istina, ovo mišljenje Ezre Paunda treba shvatiti ipak kao posledicu sve većeg nezadovoljstva prijateljstvom sa Džejmsom Džojsom.

Džojs je, pred kraj života, poželeo da objavi nešto kratko, jednostavno, svedeno; Ričard Elman se pita da li je Džojs mislio na Đakoma Džojsa?!

Kako čitalac zna da je pred njim dobar prevod?

“Male književnosti, mali jezici” zaista treba da neguju svoje prevodioce, mi smo ih imali (ali koliko smo ih negovali?): od Dragiše Stanojevića, Stanislava Vinavera, Kolje Mićevića i kada pričamo o Džojsu treba spomenuti Zorana Paunovića. Prevođenje je još uvek jedna od mogućnih budućnosti poezije.

Kakav je tvoj odnos prema prevođenju uopšte? Šta se prevodom dobija i gubi?

Kolja Mićević, čiju sam rečenicu upravo citirao, kaže da je demon skribomanije — one pesničke — najopasniji; možebiti da se bavim prevođenjem poezije, jer i Đakomo Džojs pripada više pesničkom, nego proznom, da bih i sam napravio otklon od pisanja poezije.

Za mene lično: čitanje, prevođenje (a okušao sam se i kao urednik i kao priređivač) — sve je to pokušaj da bolje pišem, kada stvarnost urla i kada se osećam odveć praznim da pišem, prevođenje mi pruža — čak i — utehu; ono što Danilo Kiš naziva književni kalfa: da se nauči književni zanat.

Razgovarala: Marija Pejić

Voki Erceg

Voki Erceg (Banjaluka, 1986), odrastao je na otoku Korčula. Objavio je zbirku pripovedaka “Senka”. Autor je kratkometražnog, dokumenatno-eksperimentalnog filma “Priča u tri slike”. Priprema zbirku kratkih priča: “Vinjete; varijante, varijacije”. Prevodi sa engleskog jezika.

Gdje pronaći knjigu?

Knjiga Đakomo Džojs dostupna je u okviru pretprodaje, koja traje dvije sedmice, na našoj internet knjižari od 3. jula. Ovo je prvi naslov iz serije knjiga koje će se isključivo moći naručiti preko našeg sajta.

The post Razgovor s prevodiocem: VOKI ERCEG appeared first on Imprimatur.

Kako bi svom zamišljenom idealnom čitaocu objasnio šta može očekivati od zbirke „Nostalgija za nepostojećim”?

– Čitalac ove zbirke može da očekuje priču o neočekivanom, priču u fragmentu i priče o fragmentima i detaljima. Na jedan drugačiji način, ova zbirka pokazuje da sve može da bude priča. Atmosfera i emotivnost su, čini mi se, ono što se najviše ističe i ono čemu sam dao prednost ispred naracije. U tom smislu, zbirka od zamišljenog idealnog čitaoca zahtijeva dodatni trud – domišljanje i domaštavanje. Naravno, priče funkcionišu i bez toga, ali tek pri takvom čitanju dobijaju puni smisao. Krajnje je nepopularno tražiti ovakvu angažovanost od čitaoca (jer smo naučeni na gotovo i lijepo upakovano i servirano), ali govorimo o idealnom čitaocu.    

Kako objašnjavaš svoju fascinaciju kratkim formama? Kakav potencijal imaju kratke priče, šta im potencijalno fali, kakav osjećaj pogađaju?

– Kratka priča nije toliko moja fascinacija, koliko mi daje prirodan osjećaj boravka na domaćem terenu. Međutim, pokazalo se da i taj poznati teren treba dodatno istražiti, da postoji još poneki skriveni zakutak koji otkriva nove perspektive i vidike. Priče u ovoj zbirci mogli bismo nazvati skraćenim kratkim pričama, jer one to doista jesu. Ipak, potencijal takvih priča nije zanemariv, naprotiv. Kratka priča podsjeća na snagu riječi (koje se danas tako nemilice troše i bacaju u prazno), na to da se sa jednom ili dvije rečenice može reći mnogo, da samo jedna riječ može da bude okidač za lavinu osjećanja. Ovako kratkim pričama (potencijalno) nedostaje raspričanost, ali zato imamo pripovijetke ili romane. Fabularnost je u ovoj formi svedena, ali osjećajnost i paleta ljudskih emocija su u prvim redovima. Nemam ništa protiv šesnaestotomnih epskih epopeja, ali želio sam posvetiti više pažnje čovjekovoj osjećajnosti. Ispostavilo se da je za to ponekad potrebno tek nekoliko rečenica.    

Uspješna realizacija ove zbirke leži u tome što priče, ma kako kratke bile, nisu hermetične, štaviše, svaka priča oneobičava jednu stvarnu životnu situaciju. Koliko napora piscu iziskuje to da se u nekoliko redaka prenese i impresija i događaj?

– Uglavnom nisam imao poteškoća u pisanju ovih kratkih priča, mada je u nekoliko navrata bilo veoma izazovno dovršiti ono što sam naumio u okviru ograničenja – naime, jedini uslov koji sam sebi postavio bio je da nijedna priča ne može da bude duža od jedne stranice. Događaj sam po sebi najčešće mi nije bio toliko važan, on je tek scenografija postavljena za drugačije pričanje. Istinsko iskušenje bilo je opisati misli i osjećanja junaka, emotivnu oluju koja se javlja zbog neke uzgredne, svakodnevne i krajnje obične situacije. Tu sam morao da zavirim duboko u sebe i zdenac ispunjen riječima kako bih na sažet ali jasan način uspio sve to da prenesem na papir.

Šta su to „nepreboli” jednog pisca koje pominješ u prvoj priči? Šta pisanje ima s tim „neprebolima”?

– Tu se zapravo radi o svim onim situacijama kroz koje prolaze (potencijalni) književni junaci u piščevoj glavi. Ti junaci su živi, oni rovare (ponekad godinama!) po umu pisca, proživljavaju sve i svašta, a ukupnost tih doživljaja u jednom trenutku ophrva autora svojevrsnom nostalgijom za nepostojećim i postaje veliko opterećenje, breme koje zahtijeva da bude zapisano. Pisanjem se ti nepreboli – avanture, ljubavi, emotivni lomovi – ne mogu izliječiti, ali se mogu podijeliti s drugima. Pisanjem svi ti junaci i svi ti događaji istinski počinju da žive, jer postaju stvarni ne samo za pisca nego i za čitaoca.    

Iz knjige u knjigu primjećujem tvoju tendenciju da postaneš sažetiji, konkretniji i precizniji. S ovom zbirkom si najsažetiji i najprecizniji dosad. Kako sada gledaš na prethodne knjige i da li si jedan od onih perfekcionista koji bi opsesivno ispravljali i mijenjali samo kada bi imali priliku?

– Oh, naravno da bih neke stvari opisao drugačije! Ali, sve je to dio procesa sazrijevanja jednog pisca. Moj način pisanja jeste da svaku rečenicu pišem kao da je to njena konačna verzija, zato ponekad čitav dan provedem baveći se pasusom od tri ili četiri rečenice. Međutim, to što je u tom trenutku za mene završna (i dabome najbolja) verzija nikako ne znači da bi budućem meni bila podjednako dobra. To je zapravo odlično, jer to znači da je samokritičnost u meni itekako živahna i da rastem kao stvaralac. Što se tiče kratke priče, može se reći da rastem sažimajući.

Da li sve situacije iz svakodnevnog života imaju potencijal da budu književno uobličene? I zašto?

– Da. Međutim, to mora da bude urađeno na jedan poseban način. Ako je nešto dnevnik, onda je dnevnik i ne više od toga. Postoje autori, neki od njih su veoma popularni, koji bjesomučno troše riječi na opise svakodnevnog, na pranje zuba koje se otegne na dvije stranice i slično. Ne volim da čitam takva djela i ne smatram ih vrhunskim dometima. To nije moja borba. Moja želja i moj mali privatni rat koji vodim sa sobom samim jeste pronalaženje drugačijeg načina da prikažem svojstva čovjeka. A to je moguće kroz osmatranje svakodnevnog, ali za to je potrebno zakočiti, stati, gledati, osluškivati, mirisati, dodirivati. Malo je onih, čini mi se, koji imaju vremena za to. Svakodnevica proždire vrijeme svih, pa tako i pisca.

Razgovarala: Marija Pejić

Gdje pronaći knjigu?

Knjiga Nostalgija za nepostojećim dostupna je na našoj internet knjižari, a knjigu možete pronaći i u nekoj od knjižara širom BiH i Srbije s kojima sarađujemo (spisak prodajnih mjesta pogledajte ovdje).

Iz medija:

Oslobođenje: “Nostalgija za nepostojećim” Berislav Blagojević: Između Bijelih Zgrada i Jaramaza

Glas Srpske: Berislav Blagojević, književnik, za “Glas Srpske”: Licemjerje je najopasnija bolest modernog vremena

Knjige Berislava Blagojevića

The post Razgovor s autorom: BERISLAV BLAGOJEVIĆ appeared first on Imprimatur.

Kada je nastala ideja za objavljivanje knjige i kako ste pravili selekciju tekstova koji će ući u 6 poglavlja ove publikacije?

Borislav: Još od 2014. godine sam počeo objavljivati tekstove iz oblasti medijske i informacijske pismenosti, ali sam još tada znao da je čitaocima često teško da shvate kontekst bez sistemskog uvida u probleme. Ideja za knjigu se javila početkom 2019. godine, kada sam htio objaviti samostalno svoje autorske radove. Međutim, uvidio sam da na određen način nemam cjelinu jer se određenim oblastima nikako nisam bavio. Tada sam bio na raskrsnici: da li da samostalno napišem serijal tekstova koji nadopunjuju prvobitne; da li da pronađem drugog autora koji se bavi onim čemu ja nisam posvetio dovoljno pažnje? Tako sam došao na ideju da Vuk i ja objedinimo sve tekstove koje smo stvarali 7 godina, pa da ih uredimo prema temama. Tako je tekao proces selekcije, Vuk i ja smo jako dobro znali o čemu je pisao ovaj drugi, pa nije bilo mnogo teško da sklopimo cjelinu. Jedino nismo zadržali tekstove koji se nisu uklapali u cjelinu.

Vuk: Ista ideja o objavljivanju kompilacije naših tekstova se, čini mi se, paralelno razvijala kod obojice a da o tome nismo znali jer od svakodnevnih obaveza nismo stigli ni da razgovaramo mnogo o ovim temama. Ipak, kao što to obično bude, jedan poziv mijenja sve. Tako da sam jednog vrelog ljetnjeg dana prije dvije godine pozvao Boru i predložio mu da pokušamo napraviti neku kompilaciju naših zajedničkih tekstova. On je odgovorio da je to isto imao u planu i brzo smo se dogovorili oko svega. Međutim, kada smo sve tekstove koje smo objavili u prethodnih nekoliko godina spakovali u jedan dokument, shvatili smo da ima previše materijala i počele su slatke muke selekcije. Selekcija je išla spontano i prirodno, a osnovni kriterijum za odabir tekstova bio je kvalitet. Manje kvalitetni tekstovi su ispadali iz “reprezentacije tekstova”, tako da smo relativno lako došli do ovog broja tekstova koji se trenutno nalazi u knjizi.

Na koje to društvene i medijske fenomene najviše obraćate pažnju? I zašto?

Borislav: Medijski svijet u informacionom društvu u kojem živimo toliko je dinamičan da je nemoguće uhvatiti gdje je početak a gdje kraj. Efekti koje pružaju nove medijske tehnologije mogu biti i pozitivni i negativni, pa je publika često zbunjena. Ja, lično, najviše sam se bazirao na nove medijske fenomene, jer smatram da publika treba da bude upoznata sa potencijalnim prednostima i nedostacima. Na primjer, sjećam se histerije koja je bila očigledna kada se pojavila informacija kako će bitkojn da promijeni ekonomiju. Međutim, veliki dio publike nije imao dovoljno informacija o tome šta je u stvari bitkojn. Svojim pristupom sam pokušao da te teme približim, kako bi publika mogla da donosi kvalitetne životne odluke. Isto tako, nove društvene mreže poput TikTok-a naprave trenutni bum, pa je naš zadatak bio da ponudimo perspektivu.

Vuk: Mislim da treba sagledavati medije kao cjelinu. U tom smislu mi smo pokušali da, analizirajući pojedinačne medijske fenomene, zapravo ukažemo na široku lepezu tema koje se tiču medija i sa kojima su mediji povezani. Čitavom knjigom zapravo provijava ideja da medije ne treba shvatati kao bilijarske kugle koje utiču na publiku i pojedince tako što udaraju u njih. Naša percepcija jeste da su mediji bilijarski sto na kojem se odigrava društvena stvarnost. Dakle, mediji nisu akter, već okruženje koje ne utiče direktno na naše ponašanje već favorizuje i pospješuje određena ponašanja u odnosu na druge i tako potvrđuje postojeće ili usmjerava stvaranje nekih novih društvenih obrazaca. Recimo, Instagram ne utiče na to kako će se svi korisnici ponašati, ali svojim postojanjem on pospješuje razvoj vizuelne kulture u kojoj osnovno pravilo glasi “biti znači biti primjećen”. Generalno, može se reći da analizirajući medije mi zapravo pokušavamo da analiziramo stvarnost koja je danas dominantno medijski posredovana.

Kroz cijelu knjigu insistirate na kritičkom mišljenju čitalaca i konzumenata. Zašto je, ukratko, važno razvijati jednu distancu prema svijetu koji nas okružuje?

Borislav: Kritičko mišljenje se često pogrešno upotrebljava, zbog toga smo mnogo insistirali na tome. Publika često bukvalno shvata poziciju kritičkog mišljenja, pa odu u drugu krajnost koju nazivamo cinizam. Sumnja se u sve, teorije zavjere su svuda, neko nam nešto krije, svako ima svoj plan, svi smo žrtve i tako dalje. Ali kritičko mišljenje nije cinizam, ili što bi mladi danas rekli “cancel” kultura – mi kao autori zastupamo stanovište da je kritičko mišljenje stil života u kojem pojedinac razvija filtere kroz koje posmatra informacije. Filteri znače da pojedinac ne mora da ulaže cijeli dan u analizi medijskog okruženja, nego da razvije svijest o indikatorima koji treba da aktiviraju više pažnje.

Vuk: Ja mislim da nije potrebno stvarati bilo kakvu distancu prema svijetu koji nas okružuje, već upravo suprotno, potrebno je približiti se što više tehnološko medijskom svijetu kako bi se bolje razumjeli njegovi načini funkcionisanja, izazovi, prilike. Upravo je za takvo razumijevanje sveukupne stvarnosti potrebno razvijati kritičku svijest. Ta vrsta kritičke osviještenosti zapravo pomaže da se bolje orijentišemo u informacionoj gužvi i medijskoj džungli, kako bismo donosili kvalitetno informisane odluke.

Kako na našem podneblju razvijati kritičko mišljenje? Kroz koje institucije?

Borislav: Kritičko mišljenje se razvija od malih nogu, tj. kroz primarnu socijalizaciju. Formalne institucije, pogotovo obrazovne, mogu da budu pogodno tlo za razradu kritičkog mišljenja, ali je to jako teško raditi kada mladi zanemaruju takav oblik razmišljanja. Nažalost, formalno obrazovanje najčešće ne ide u korak s vremenom, pa ponekad bude kasno, jer dinamika društvenih promjena nikoga ne čeka. Reprodukcija znanja ne razvija kritičko mišljenje, već vještinu memorije, što nikako nije isto. Mladima se kroz formalne institucije mora dati više prilika za propitivanje, izražavanje, kreativnost, problemsko rješavanje itd.

Vuk: Kritičko mišljenje je, kao što smo rekli, svojevrsni kategorički imperativ savremenog društva. Zbog toga je potrebno da se praktično svi društveni akteri uključe u razvoj kritičke svijesti. Tu prije svega mislim na porodicu, školu, okolinu, medije, ali i institucije koje donose odluke, zakone i sl. U društvima u kojima postoji nizak nivo medijske pismenosti kao što je naše, to predstavlja dodatno opterećenje da se stvari mijenjaju. Tako da je dosta toga na leđima entuzijasta i pojedinaca, nevladinih organizacija, međunarodnih fondacija koje se na svoj način trude da stvari pomjere sa mrtve tačke. Ipak, bez sistemskog pristupa i sistematskih rješenja mislim da će se stvari teško promijeniti na bolje.

Kome je namijenjena ova knjiga?

Borislav: Knjiga je namijenjena prvenstveno studentima i studentkinjama koji studiraju različite oblasti u društvenim naukama. Međutim, važna ciljna grupa su i roditelji koji često nemaju vremena da isprate sve nove medijske trendove. Knjiga nije pisana strogo akademskim jezikom, tako da zainteresovana publika može pratiti. Upravo to smatram i najvećom prednošću ove knjige – ovo je knjiga za svakoga, a ne za nekolicinu. Naravno, u duhu zagovaranja kritičkog mišljenja, pozivamo publiku da ne bude pasivna, nego da diskutuje sa nama.

Vuk: Knjiga je namjenjena praktično svima koji znaju da čitaju. Tekstovi su pisani jednostavnim stilom. Sa dosta praktičnih primjera se nastoje pojasniti određeni medijski fenomeni i pojave, što olakšava razumijevanje cjelokupnog teksta. Prema tome, praktično svi koji na neki način žele da razumiju medijsku stvarnost u kojoj svakodnevno žive, mogu da pronađu nešto za sebe. Ipak, mogli bismo reći da je knjiga posebno namijenjena studentima novinarstva i komunikologije, kojima neke od ovih tema mogu poslužiti kao polazna osnova za njihove seminarske ili diplomske radove.

Razgovarala: Marija Pejić

Gdje pronaći knjigu?

Knjiga U džepovima medijske stvarnosti dostupna je na našoj internet knjižari, a knjigu, nakon završetka pretprodajnog perioda, možete pronaći i u nekoj od knjižara širom BiH i Srbije s kojima sarađujemo (spisak prodajnih mjesta pogledajte ovdje).

Iz medija:

Borislav Vukojević: Komentari na portalima: Govor mržnje i huškanje su pravilo, a ne izuzetak

Vuk Vučetić: Youtuberi kao nova vrsta idola

The post Razgovor s autorima: BORISLAV VUKOJEVIĆ I VUK VUČETIĆ appeared first on Imprimatur.

Razgovarali smo sa Ivanom povodom objavljivanja njene knjige “Može li se pobeći od tuge?“, u okviru naše edicije publicistike Metamorfoze.

Kako je nastala ideja za ovakvu knjigu i otkud želja da ona izađe iz akademskog okvira i postane publicističko izdanje?

IBH: Tema emigracije iz Srbije devedesetih je izuzetno važna zbog uticaja na promenu demografske i socio-ekonomske situacije u zemlji. Uprkos značaju ove teme, emigracija devedesetih ostala je slabo istražena, dobrim delom i zbog političke konotacije koju ova tema otvara. Emigracija devedesetih predstavljala je između ostalog i pobunu protiv rata i tadašnjeg režima, te stoga nikome nije bilo u interesu da se o ovoj temi javno raspravlja. Sa druge strane, javno ignorisanje ovog masovnog odliva mlađe populacije iz zemlje, trajno je obeležio iskustva porodica koje su ostale u zemlji, a naročito majki. Ova iskustva su potresna svedočenja kako o individualnoj, tako i o kolektivnoj traumi o kojima vredi razgovarati izvan uskih akademskih okvira kako bi nove generacije, stasale u posleratnom periodu, razumele događaje koji su formirali okvir sadašnjeg života u zemlji.

Emigracija je, naročito u posljednje vrijeme, jedna od dominantnih tema naše svakodnevice. Čini se kao da ne moramo mnogo razgovarati prije no što se čuje da je neko poznat negdje otišao. Ti si ovaj problem posmatrala kroz prizmu ratnih dešavanja devedesetih, ali sa jednom varijacijom – u fokusu nisu emigranti, već njihove porodice koje su ostale u Srbiji. Zašto baš takav pristup?

IBH: Kada sam krenula da radim istraživanje sa majkama u Beogradu, iznenadilo me je u kolikoj meri su njihovi životi stali sa emigracijom dece. Vreme je stalo – u kranje materijalnom smislu, domovi majki su postali muzeji u kojima su one kao kustosi čuvale uspomene na porodice koje tu višu nisu živele i na decu koja su odavno odatle otišla. Ta usredsređenost i posvećenost majki na očuvanje uspomena na porodični život i na decu koja odavno više tu nisu, doprinela je odluci da se ti njihovi napori stave pod lupu i da se približe široj javnosti.

Da budemo još konkretniji, majke su to jezgro porodice i veliki dio tvog istraživanja nastao je iz njihovih priča. Kako su ti razgovori izgledali i kako si pravila selekciju materijala koji će ući u knjigu?

IBH: Knjiga je u najvećoj meri zasnovana na doktorskoj disertaciji koju sam odbranila 2008.godine u Londonu, uz dopune iz postdoktorskih istraživanja o ishrani tokom devedesetih. Dakle, izbor portreta koji su se našli u knjizi datira iz vremena rada na doktoratu gde je ideja bila prikazati određeni broj “tipičnih” iskustava majki, kao i nekoliko “atipičnih” kako bi se predstavio dijapazon različitih iskustava sa odlaskom dece. Sami razgovori, kao i mnogobrojne posete domovima majki, posmatranje njihove svakodnevne rutine i intimne sfere doma bili su potresna svedočenja o samoći, tuzi i žudnji za decom i unucima. Ovaj sentiment obeležio je celokupno istraživanje u Beogradu i prenet je u knjizi kao svedočanstvo o životima majki čija su deca emigrirala devedesetih.

Analizirala si odnos između majke i djeteta uzimajući u obzir njene navike i rutine – kako piše pisma ili imejlove, gdje živi, kako i šta kuva, šta šalje u paketima, kako govori o svom djetetu, čime ispunjava dane. Kako ti, nakon svih razgovora, razumijevaš takvu njenu stvarnost?

IBH: Ovo istraživanje je potvrdilo već poznate uvide o asimetričnosti relacije između majke i deteta, gde se majka nalazi u ulozi davaoca bez očekivanja reciprociteta. Društveno-ekonomske okolnosti u kojima su majke iz ovog istraživanja živele, čine ove njihove žrtve gotovo nadljudskim i nerazumljivim svima osim njima samima. Sam čin žrtvovanja za decu emigrante – slanje poklona, pisama na koje odgovori ne stižu redovno, recepata za koje ima i nema interesovanja, gledanja na zidni sat koji pokazuje vreme u nekom dalekom gradu gde živi sin ili ćerka, pomagao je majkama da se i dalje osete kao majke. Biti majka, za njih je značilo žrtvovati se za svoje dete – bez obzira na sopstveni materijalni položaj, ili na razdaljinu. Taj čin žrtvovanja postao je način na koji su žene potvrđivale sopstveni identitet u godinama kada se njihov poznati svet urušavao iz dana u dan.

Osim toga što govori o posljedicama emigracije uopšte, ova knjiga, čini mi se, češće pokušava odgovoriti na pitanje šta je to što čini nuklearnu porodicu i omogućava joj da bude cjelovita. Kako bi ukratko odgovorila na ovo?

IBH: Primeri iz ove knjige, kao i primeri iz drugih istraživanja u oblasti antropologije i sociologije u zemlji i inostranstvu, svedoče da porodicu čine prakse koji pojedinci obavljaju jedni prema drugima. Porodicu ne čine samo normativna očekivanja, već iskustvo kroz koje članovi porodice potvrđuju svoje uloge majki, očeva, ili dece. Emigracija devedesetih u mnogome je imala negativan uticaj na nuklearnu porodicu u Srbiji i majke su odigrale izuzetno značajnu ulogu u održavanju porodice kroz svoje žrtvovanje koje su neumorno obavljale.

Da li je tvoje iskustvo emigracije uticalo na izbor ovakve teme?

IBH: Na izbor teme je uticalo moje iskustvo svedoka emigracije devedesetih. Odrasla sam gledajući brojne rođake i prijatelje koji su se iselili iz zemlje. Gotovo da nije bilo dana da se nije čulo za još nekog da je otišao iz zemlje. Moj odlazak iz zemlje na postdiplomske studije desio se posle pada Miloševića, početkom 2000-ih. Ovo iskustvo se ne može uporediti sa iskustvima emigranata devedesetih kada je rat razarao Jugoslaviju, zemlja bila pod sankcijama, industrijska proizvodnja zamrla, avionski letovi obustavljeni. Emigracija devedesetih predstavlja poseban fenomen koji se ne može uporediti sa post-konfliktnim talasom emigracije.

Pored toga što je nastalo kao naučno istraživanje, mislim da nijedan čitalac neće moći previdjeti koliko saosjećanja ima u tvojim rečenicama. Kako bi opisala te mahom ženske glasove u knjizi i zašto su oni važni?

IBH: U današnje vreme mediji i društvo nameću mladost kao jedini prihvatljivi oblik prisustva u javnoj sferi. Međutim, taj teror estetike i večite mladosti proizvode iskrivljenu sliku društva i vrednosti. Svaka generacija ima svoju ulogu u društvu i potrebno je da se ravnopravno čuju glasovi i iskustva različitih generacija radi boljeg razumevanja i pomirenja koje je u post-konfliktnim društvima od vitalnog značaja za opstanak i budućnost.

Razgovarala: Marija Pejić

Gdje pronaći knjigu Ivane Bajić-Hajduković?

Knjiga Može li se pobeći od tuge? dostupna je na našoj internet knjižari, a knjigu možete pronaći i u nekoj od knjižara širom BiH i Srbije s kojima sarađujemo (spisak prodajnih mjesta pogledajte ovdje).

Iz medija:

Video: Serbian Council of Great Britain / Can you run away from sorrow?

The post Razgovor s autorkom: IVANA BAJIĆ-HAJDUKOVIĆ appeared first on Imprimatur.

Razgovarali smo sa Srđanom povodom objavljivanja zbirke priča Ostavinska rasprava Anastasa Kona, čija pretprodaja kreće 10. aprila na našem sajtu.

Dosad si čitalačkoj publici bio poznat kao pjesnik. Na konkursu portala Mondo.ba osvojio si prvu nagradu za priču David, sin Isakov i time otvorio put za prvu zbirku priča. Kako bi čitaocima okarakterisao “Ostavinsku raspravu Anastasa Kona”?

– U knjizi priča “Ostavinska rasprava Anastasa Kona” nastojao sam da krenem u jednu intimnu potragu za “zlatnim runom” čiji su putevi tajnoviti i magloviti kao što je tajnovita i maglovita Panonska ravnica. To je knjiga o švapskim kućama i njihovim haustorima, o ljudima koji ih naseljavaju i mađarskim pulinima koji sa lanca laju… Na kraju bih rekao da ova knjiga govori o svoj težini vojvođanskog blata.

Priče u ovoj zbirci često u osnovi imaju nekakav halucinantni ili čak bizaran događaj. Da li je ta nadrealnost nešto za šta se poetički uvijek opredjeljuješ ili je ishod trenutne preokupacije?

– Duboko verujem u to da su priče koje čine ovu knjigu same težile da budu tako ispisane. Melodija u mojoj glavi bila je halucinanto-melanholična još dok sam ih osluškivao u sebi. U njihovoj srži su ležale upravo ta bizarnost i nadrealnost. Ja sam se tome prepustio, poslušao sam unutrašnji glas i počeo sam pisati jednu takvu knjigu. Do sada se nisam poetički opredeljivao za takvim rešenjima u svojim pisanjima i mogu reći da mi se jako dopalo. Sam život je umnogome bizaran.

Tvoji likovi su skloni introspekciji, pa se i neke priče u potpunosti zasnivaju na impresijama. Da li tokom pisanja počinješ prvo od tog utiska ili imaš već jasno definisan događaj koji valja razraditi?

– Kako kada… Verujem da se impresije i događaji nadopunjuju u tom mom procesu pisanja proze. Nekada je impresija okidač na kome gradim radnju i događaje, a nekada je radnja ona koja povlači određene utiske pa se samim tim stvara i opšta atmosfera priče.

Motiv đavola je nešto što svakako nije nepoznato književnoj tradiciji. Kako ga ti razumijevaš i funkcionalizuješ u ovoj zbirci?

– On je onaj koji neprestano priča i svojom pričom druge sablažnjuje. Mnogi od nas su ga verujem upoznali, ali nisu osvestili to kod sebe ili ne priznaju sami sebi da im je u njegovom društvu bilo vrlo ugodno. U mojim pričama je uvek tuda nekuda, čeka u biblioteci ili na ćošku nekog sokaka, u isto vreme nevin i gnevan… Izmučena duša.

U pojedinim pričama sklon si i uvođenju elemenata drame. Kako žanrovsko poigravanje, po tvom mišljenju, poboljšava efekat priče?

– Drama je zapravo element svake priče… A žanrovsko poigravanje je nešto što me usrećuje i čini mi pisanje zanimljivijim, i sam volim da čitam takve vrste eksperimentalnih tekstova. Po meni tu leži groznica teksta i tera onoga koji čita da pređe na sledeći pasus i stranicu. Jednostavno je uzbudljivo!

Kako pjesnik Srđan Sekulić utiče na prozaistu Srđana Sekulića i da li u tvojoj svijesti uopšte dolazi do preklapanja njih dvojice?

– Mislim da se njih dvojica pre svega trude da razumeju i poštuju jedan drugoga… U par blistavih trenutaka su se čak nadopunjavali. No, dug je to put i verujem da će morati biti još mnogo kompromisa. Činjenica je da su osuđeni jedan na drugoga.

I mimo faustovskog motiva, u tvojoj zbirci ima mnogo intertekstualnosti, bilo da su to reference na biblijske priče, druga (književno) umjetnička djela itd. Možemo li onda reći da inspiraciju najčešće crpiš iz primarno istraživačkog nagona?

– Uglavnom je to tako. Čitam, slušam, gledam, istražujem… To je osnovna delatnost svakog pisca. To istraživanje i slušanje se proteže od pijace i kafane do konzumiranja svih vrsta umetnosti koje su potencijalni okidači za pisanje književnosti.

Koji su to pisci (ili knjige), pored onih navedenih u zbirci, koji te najčešće podstiču na pisanje?

– Ovakva pitanja su uglavnom najteža pitanja… Tako je zato što stalno čitam nešto novo i otkrivam nove pisce i pesnike koji me podstiču na pisanje svojim briljantnim delima. To je ona groznica teksta o kojoj sam govorio u nekim od prethodnih pitanja. Zanimljivo je to da me određeni pisci teraju na pisanje poezije, a neki drugi na pisanje proze. Čak se desi da čitajući pesnike propišem prozu a čitajući prozaiste propišem poeziju. Ali hajde ovako da probam… Trenutno se bavim izučavanjem sufijske poezije koju je pisala Melika Salihbeg Bosnawi i uživam u svakom retku njenih stihova… A što se tiče proze, jedna od večnih inspiracija mi je čitanje Pola Ostera, Davida Albaharija, Isaka Baševisa Singera, Borislava Pekića i Bruna Šulca.

Razgovarala: Marija Pejić

Gdje pronaći zbirku priča Srđana Sekulića?

Knjiga Ostavinska rasprava Anastasa Kona biće dostupna od 10. aprila na našoj internet knjižari, a nakon završene pretprodaje, koja traje dvije sedmice, knjigu ćete moći pronaći i u nekoj od knjižara širom BiH i Srbije s kojima sarađujemo (spisak prodajnih mjesta pogledajte ovdje).

Iz medija:

Mondo.ba: Srđan Sekulić – dečko koji obećava

Nezavisne: Svako bira štivo kojim će se hraniti

The post Razgovor s autorom: Srđan Sekulić appeared first on Imprimatur.

Tvoja zbirka priča „Gluvo doba” prvi put je objavljena 2012. godine. Dakle, deset godina kasnije Imprimatur objavljuje reizdanje iste zbirke. Otkud želja za tim i šta je ovaj put drugačije?

Drugačiji sam prvenstveno ja. Čovjek kakav sam danas, ne bi mogao ponovo napisati takvu knjigu. Zbirka je plod drugačijeg vremena i od početka je imala čudan put. Bila je na korak da ostane neobjavljena, ali zahvaljujući impulsivnoj odluci nakon gotovo godinu dana čekanja, ipak je otišla u štampu. Nakon toga je teško stizala do čitalaca zbog ograničenja u distribuciji i prodaji. Zbog svega toga, uvijek je postojao žal što nije dobila pažnju kakvu zaslužuje, jer je riječ od jedinstvenoj ideji, kojoj se niko prije mene nije ozbiljnije posvetio. Bar ne u ovom obliku i formatu. Zato me izuzetno raduje drugo izdanje koje će zahvaljujući trudu i želji izdavačke kuće “Imprimatur” doći do svih onih koji nisu imali priliku da “Gluvo doba” pročitaju prije deset godina.

Ova zbirka mogla bi se nazvati i prvim cjelovitim djelom koje te je poetički definisalo. Sada kad se osvrneš, koji su to poetički elementi koje si zadržao u daljem radu, a koji su nastajali radom na drugim knjigama?

Priče u zbirci “Gluvo doba” su namjerno napisane staromodnijim jezikom, pa djeluje kao da je riječ o pripovijetkama s kraja 19. ili početka 20. vijeka. Takav sam jezik napustio u svojim kasnijim knjigama, ali je ostao stil u kom preovlađuje opipljiva atmosfera, koja je zajednička svim mojim djelima, gdje se trudim da što bolje opišem unutrašnji život svojih likova, njihove želje, misli, a ponajviše osjećanja. To mi je u pisanju nekako najvažnije. Moglo bi se reći da pišem više iz stomaka, nego iz glave.

Obično kada se pomene horor žanr, asocijativno smo bliži Lavkraftu ili Stivenu Kingu. Ipak, tvoj specifični stil isto tako priziva Branka Ćopića i Milovana Glišića. Kada bi morao da izdvojiš najvažnije uticaje u svom čitalačkom i spisateljskom iskustvu, koga bi izdvojio?

Upravo je Branko Ćopić bio neposredno nadahnuće za zbirku “Gluvo doba”. Iako znamo da on nije bio pisac strave, Ćopić se u svojim se djelima znao dotaći strašnih priča iz predanja, okrznuvši katkad u svom gugutavom pripovijedanju vukodlake, duhove, vještice, vjedogonje i đavole. Pitao sam se tada kako bi izgledalo da je Ćopić zaista pisao horor, znajući da bi to bila daleko jezivija i prisnija strava od inostrane. To je ujedno i bila motivacija za pisanje ove zbirke.

Naravno, u pisanju horora mi je pomagalo i čitanje inostranih pisaca, od utemeljivača žanra, preko pisaca srednje generacije, pa sve do savremenih autora koji stvaraju i danas. Međutim, temelji mog pisanja su pretežno u domaćim, klasičnim autorima kakvi su, pored Ćopića, Crnjanski, Pekić, Selimović, jer smatram da se književni zanat ne može ispeći bez poznavanja vlastitog jezika i književnosti.

Priče u ovoj zbirci tematizuju podjednako slovensku mitologiju koliko i motive nekog čisto narodnog sujevjerja. Da li je književnost za tebe jedan od načina da se ova predanja kolektivne svijesti sačuvaju?

Pored toga što je riječ o književnom djelu, “Gluvo doba” je na neki način i etnološka studija. Priče su plod moje mašte, ali su bića, motivi i rituali u njima opisani, posuđeni iz brojnih etnoloških i antropoloških izvora koje sam proučavao za vrijeme i nakon završenih osnovnih studija.

Koliko god smatrali da njegujemo i poznajemo vlastitu tradiciju i narodna predanja, mnogo toga iz folklora i mitologije većini i dalje ostaje skriveno i nepoznato. A ta nepoznanica je nepresušni izvor iz koga još uvijek mali broj stvaralaca traži nadahnuće za svoja djela, što je zaista šteta.

Čini se da ti nisi jedan od onih pisaca koji sterilno posmatraju svoje likove i puštaju ih da u određenom kontekstu djelaju. Štaviše, djeluje kao da prema njima imaš beskrajnu simpatiju. Šta je to s čim se čitaoci povezuju na emocionalnom nivou sa likovima iz „Gluvog doba”?

Ako želite da napišete stvarne likove sa kojima će se čitaoci saživjeti, kao pisci ne možete i ne smijete biti pasivni posmatrači i kazivači. Svojim likovima morate ući pod kožu i duboko osjećati svaku njihovu emociju, kako biste vjerodostojno opisali sve što se u njima odigrava, od krupnih potresa do sitnih drhtaja. “Gluvo doba” obrađuje strah, kao prvobitnu emociju koja nas tjera na djelanje i koja je svima bliska. U mojim pričama to nije samo strah od onostranog, izmišljenog, nečega što ne može biti, već i od nepovoljnosti i neizvjesnosti životnih prilika koje nas na ovim prostorima vijekovima tište.

U tvojim pričama često je izraženo snažno osjećanje zajednice. Čak i kada neki intruzivni faktor poljulja zajednicu, čini se da u tome nalaziš način da naglasiš važnost međuljudskih odnosa.

Iako me iz dana u dan sve više demantuju stvarnost i sadašnjica u kojima je osjećaj za kolektivno dobrostanje devalvirao, ja i dalje vjerujem u važnost međuljudskih odnosa. Svijet individualnosti i samodovoljnosti donosi i nedostatak empatije i brige za druge. Pretvara nas u nedostupne i udaljene arhipelage. Govorimo nepoznatim jezicima, ako se uopšte i obraćamo jedni drugima. Međutim, to nije prirodno stanje. Ljudi ni u dobru ni u zlu, ne trebaju biti sami ni tuđi.

Šta je to univerzalno u ovoj zbirci što u idejnom planu izlazi iz okvira lokaliteta balkanskog sela?

Nisu sve priče u zbirci vezane za selo. Ono što, međutim, karakteriše svaku od njih je susret sa drugačijim, nepoznatim, što ne pripada ovom svijetu koji poznajemo i razumijemo. Junaci priča se, najčešće zbog ljubavi prema bližnjim ili iz straha za njihovu ili vlastitu sigurnost, suočavaju s tim nepoznatim, čak iako ne vjeruju u vlastite sposobnosti da odgovore na takav izazov. To ih u neku ruku čini onim klasičnim herojima iz mitova. Taj susret je ujedno borba dobra protiv zla, u kome dobro uglavnom trijumfuje, iako ne bez posljedica po junake.

Šta čitaoci mogu očekivati od „Gluvog doba”?

Mogu očekivati knjigu koja je idejno i tematski dosta drugačija od moja dva romana s kojim su se već imali priliku upoznati zahvaljujući izdavačkoj kući “Imprimatur”. Iako pripada žanru strave i užasa, “Gluvo doba” je ipak pitomija knjiga i vjerujem da će biti prijemčljivija čak i čitaocima koji nisu ljubitelji žanra. Naročito onima koji bi da se malo bolje upoznaju sa bogatim svijetom naših starih vjerovanja i narodnih predanja.

Razgovarala: Marija Pejić

Gdje pronaći knjige Ninoslava Mitrovića?

Knjige možete pronaći na našoj internet knjižari ili u nekoj od knjižara širom BiH i Srbije s kojima sarađujemo (spisak prodajnih mjesta pogledajte ovdje).

The post Razgovor s autorom: Ninoslav Mitrović appeared first on Imprimatur.