Pjesnikinja Maja Mihajlović, nakon objavljene knjige „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”, svojom novom zbirkom, čije su pjesme raspoređene u pet ciklusa – „Nemoguće sunce Azije”, „Male pjesme”, „Zapaljeni grad”, „Zapisi iz središta srca” i „Još je mora ostalo u tebi” – čitaocima nudi jedan nesvakidašnji poetski svijet osobene slikovitosti, ritmičnosti i osjećajnosti. Pjesnički izražaj, u kojem se smjenjuju kratki poetski zapisi i naglašena narativnost, usmjeren je kako na ono duboko lično, tako i na ono prostorno i vremenski udaljeno, ali po osjećajnosti sve samo ne daleko. Vodeći dijalog sa Vergilijem, Šekspirom, Ivanom V. Lalićem ili Vaskom Popom, Maja Mihajlović gradi pjesnički svijet obilježen kako mačem i ognjem, tako i blagošću.

Odlomak pročitajte ovdje.

NAPOMENA:

Pretprodaja zbirke počela je 25. februara, a knjige naručene u pretprodaji šaljemo, u prosjeku, 7 dana nakon datuma objavljivanja.

The post Nemoguće sunce Azije appeared first on Imprimatur.

Zbirka Gavran i sve druge pesme Edgara Alana Poa stiže nam u prevodu Kolje Mićevića. Samim pjesmama prethodi prevodiočev osvrt na cijeli proces prevođenja poezije jedne od najvažnijih i najuticajnijih figura svjetske književnosti (Prevodiočeva filosofija kompozicije), kao i pregled odabranih crtica iz Poove biografije (Nekoliko ličnosti i scena iz Poovog života), koje su, bez sumnje, ostavile značajan trag i na njegovo pisanje. Izdanje je upotpunjeno i propratnim tekstom Vokija Ercega.

***

Po, koji je izvesno odmeravao sve reči koje je uvodio u svoju poemu – jer on je dobro znao da su sve te reči već upotrebljene bilo u engleskoj, bilo u američkoj poeziji, i da je njegova prilika u tome da tim rečima da jedan novi smisao, kako to i kaže Malarme u sonetu za njega – mora da je posebno razmišljao o toj ptici za koju se odlučio: raven, gavran. Razmišljao je o toj reči i posmatrao je sa svih strana, kao u ogledalu: nevar, a, ako je tako činio, zar je mogao ne primetiti da ta ptica sa sobom, u sebi nosi već prvi deo kobnog refrena: never? Ovo otkriće svakako daje novi odgovor onima koji sumnjaju u to da li ptica uopšte može da govori: Poov raven, gavran govori onoliko koliko smo u stanju da ga čitamo!

Kolja Mićević

Odlomak pročitajte ovdje.

The post Gavran i sve druge pesme appeared first on Imprimatur.

Naslov zbirke „Pomes Penyeach” – treba čitati kao pomes penič – oponaša taj užurban govor trgovaca, ali ne treba zaboraviti, napominje francuski prevodilac Žak Borel, i „da su sve pijace ovog sveta pune slovnih grešaka”! S rečju „poems” Džojs je izveo anagramsku igru, brz ali efektan trik, pretvorivši pesme u „pomes” (starofrancuska reč za jabuke), a dve reči „penny each”, približavajući ih ali i izbacujući slovo – n – pretvorio je u jednu, čime je otvorio prostor i uveo čitaoca da sam domaštava, pa i da po svojoj volji načini naslov:

Poems penny each: pesme svaka za peni; pomes penny each: jabuke svaka za peni; poems pain each: pesme bol svaka; poems pen-is ache ili poems penis each itd.

Da bi se čitalac na neposredan način približio pesnikovoj nameri, treba zamisliti da je Džojs ovu knjigu tretirao kao zbirku od dvanaest pesama (zbirka se prodavala po ceni jednog šilinga, dvanaest penija, odnosno dvanaest franaka) i da je trinaesta pesma (u originalu „Tilly”) – trgovački pride, gratis na ukupnu ponuđenu (ili prodatu količinu), prema običaju irskih mlekadžija da mušterijama dospu dodatnu količinu mleka u posudu (irski: „tuilleadh”), običaj sličan engleskim pekarima da u tuce („baker‘s dozen”), koji se sastoji od dvanaest vekni, kao dodatak po pravilu dodaju trinaestu.

Voki Erceg

Odlomak pročitajte ovdje.

The post Pomes Penyeach appeared first on Imprimatur.

Kada smrt nekog bliskog postaje stvarna za nas? U trenutku kada se desi ili onda kada nam stigne svijest o njoj i kada postanemo spremni(ji) da je prihvatimo? Kako se ta svijest ispoljava ozbiljnim jezikom odraslih, a kako jezikom naivne dječje zapitanosti? Pjesme u knjizi „Moj otac umire u poeziji” nude nam jedan iskren i dirljiv portret gubitka, ali istovremeno i portret svega onoga što stoji nasuprot tom gubitku, što mu prethodi i što ima snagu da ga nadživi, bilo u sjećanju, bilo u malim radostima svakodnevice.

***

Knjiga „Moj otac umire u poeziji” sadrži puno pjesama sa kojima se lako saživjeti. Ton je neposredan, blizak i autorka je našla način da čitaoca vješto i nježno provede kroz bolne i teške teme. Ovo je knjiga o umiranju i o odrastanju kroz pristizanje svijesti o smrti, ali u jednakoj mjeri ovo je i knjiga o djetinjstvu koje nastavlja da živi s nama kroz cijeli naš život.

Tanja Stupar Trifunović

Odlomak pročitajte ovdje.

The post Moj otac umire u poeziji appeared first on Imprimatur.

U zbirci pesama Žena bez domovine detalji igraju važnu ulogu jer uspevaju da izgrade izuzetne pesničke slike, a da se pritom međusobno ne sukobljavaju i ne potiru. Uz pomoć tih detalja Boland rekonstruiše istoriju patrijarhalne opresije nad ženama, povezujući je sa problemom irske pobune i Uskršnjeg ustanka, koji je pokrenuo borbu za slobodu Iraca. Žene u njenim pesmama žive svoje teške, oskudne i često usamljeničke živote i mirno podnose svoje sudbine, mahom u bolno lepim i siromašnim predelima Irske. U ovoj zbirci, pored rodne polarizacije, ženskog pitanja i politike imperijalizma i moći, Boland se bavi i temama kao što su ljubav i emotivno i psihičko sazrevanje.

***

Snažno delo koje istražuje kako – čak i bez zemlje ili ustaljenog identiteta – može opstati nasleđe ljubavi.

Publishers Weekly

Odlomak pročitajte ovdje.

The post Žena bez domovine appeared first on Imprimatur.

Polja suncokreta, sigurnost ličnog prostora, slonovi o kojima se ne priča, istorija pretraživača i tegle džema koje niko ne jede – zbirka pjesama „Srce zapušteno kao malinjak” ispunjena je tugom i ljepotom koje se iščitavaju iz svakodnevnih rituala. Već od prve strane ove knjige, čitalac se poziva u lirski svijet u kojem se lično i intimno prepliću sa opštim i univerzalnim, svijet koji se gotovo uvijek lagano njiše tamo negdje između utješnosti i melanholije. Poezija Emine Elezović ne bježi od nježnosti i jezičke svedenosti, ona svim silama teži ogoljenju i razotkrivanju koje prethodi razumijevanju sebe i svega oko sebe. Svijetu kojem surovost nije strana potrebna je upravo poezija koja svjedoči o ljepoti koja se, uprkos svemu, nastanjuje na mjestima tuge.

Prvih 20 strana pročitajte ovdje.

The post Srce zapušteno kao malinjak appeared first on Imprimatur.

„Đakomo Džojs”, za piščevog života neobjavljen rukopis, sačinjen od 50 poetskih fragmenata, nastajao je tokom Džojsovog boravka u Trstu, dok je završavao rad na „Portretu umjetnika u mladosti” te počinjao s radom na „Uliksu”. Pojedini fragmenti sa stranica ovog rukopisa, u nešto preobličenom vidu, našli su svoja mjesta i u drugim Džojsovim djelima. Ovo izdanje stiže nam u prevodu Vokija Ercega, upotpunjeno predgovorom, komentarima i detaljnim prevodiočevim dnevnikom.

***

„Đakomo Džojs” ispoveda ljubav prema jednoj od svojih učenica u odnosu na koju je najčešće infe­rioran: na skliskom tlu pripovesti, pripovedač sklon ironiji i sarkazmu, neprestano posrće (…) Međutim, što više (pro)čitavamo ovu naizgled unisonu „ljubavnu poemu, studiju o lju­bavi”, erotsko pismo upućeno, ne nepoznatom, već pre tajanstvenom adresatu, voajeristička zagleda­nost u svoj predmet žudnje sve nam se više čini kao pogled usmeren prema ogledalu sopstvenog starenja i smrtnosti, kao susret sa svojim dvojni­kom, sa odrazom svoga smrtnog lika iz ogledala – zaprepašćenost voajera koji, najednom, shvati da je i sam posmatran.

„Đakomo Džojs” sklupčao se u pukotinu jedva čujne distinkcije, između kriptičnosti i hermetič­nosti; ovo delo mediteranskog nadahnuća, omaž Trstu – jer nijedno Džojsovo delo nije smešteno izvan Dablina – istovremeno je prigušeno nefikcij­sko: stvarne ličnosti, kao što su uostalom i model(i) Džojsove učenice (kojima je predavao engleski jezik na Berlicovoj školi), susreću se sa književnim, intertekstualnim duhovima, kao i sa sablastima Džojsove sopstvene prošlosti. Čini se da sujever­ni Džojs – činom pisanja – izvodi kakav magijski ritual da ne dozvoli tim senama da probiju na svetlo dana njegove sopstvene svesti (čak savesti): možda da zaključa sopstvene strahove u rukopis? Kao da je Džojs naslutio onu Nabokovljevu misao da proza autobiografske naravi mora da udvostruči oprez kako ne bi „uznemirila mrtve ili uvredila žive”.

Voki Erceg

Prvih 20 strana pročitajte ovdje.

The post Đakomo Džojs appeared first on Imprimatur.

Mihaela Šumić spada u red onih književnica i književnika koji žele pobjeći iz zamke autorstva, ostavljajući time dodatni prostor slobode svojim junakinjama i junacima i njihovim glasovima. Njene junakinje su i te kako specifične i nije im bezrazložno ostavila pomenuti prostor; čak i sama Laura je ovdje, kao i autorka, neka vrsta posrednika, medijuma, tek prenosnik mnoštva ženskih glasova koji kroz nju konačno govore svoje prećutane priče. Tu je uredno posložena po abecednom redu historija ženskog svjedočenja svijeta koje je imaginarna Laura „prikupila” slušajući one koje niko nije htio čuti; marginalizovane, nesrećne, psihički oboljele, zlostavljane, zanemarene, žene izopštene iz društva, žrtvovane, zatvorene u institucije. Laura im posuđuje svoje uho, tijelo, najzad i svoju ljubav i potpunu predanost. Laura Carvalho je otjelotvorena mogućnost slušanja i saosjećanja koja se pojavljuje da svaku od njih sasluša i potom iščezne jer u stvarnom svijetu ona kao takva nije moguća. A „Imenik Laure Carvalho” je neobično sačinjena knjiga pjesama kojom Mihaela Šumić još jednom potvrđuje snagu svoje mašte i talenta.

Tanja Stupar Trifunović

Prvih petnaest strana pročitajte ovdje.

The post Imenik Laure Carvalho appeared first on Imprimatur.

Majina poezija je iskrena i hrabra. Kakva drugačija može biti, kad iskrenost i hrabrost idu ruku pod ruku? Njeni stihovi nisu samo status na društvenim mrežama koji algoritam pojede za par dana, to nije statusna poezija, već ona izvorna, duboka, nad kojom se potrebno zamisliti. Zapravo, jedina koja se može pisati u svijetu stranosti, odvojenosti od sebe, drugih, od Boga, od istinske prirode. Kroz obične, svakodnevne slike provejavaju duboka, iskonska pitanja o sebi, smislu postojanja, Bogu, svijetu, čežnji, ljubavi i odsustvu svega pobrojanog. Pjesnikinja se ne igra riječima jer ne slaže puzzle, riječi u njenim pjesmama dobijaju svoju istinsku prirodu, u kojima je zapravo njihova draž, to su riječi koje možete osjetiti, na koži i pod kožom. Nigdje ovdje pjesme ne bježe u banalnost, ne odgađaju suštinu i ne nude zabludu. Nude jednu vrstu utjehe koja je meni nalik na toplo ćebe pod koje se sklupčate kad je okolo sve led, taj mali nukleus, ono istinsko sunce koje neki nazivaju „duša“, u koje se sklupčate kao fetus. To nisu promišljene pjesme, koje spajaju sladunjave metafore u nizove koji nas ne odvode nigdje do samo pred uobraženo divljenje pjesnikovom umijeću, one su same po sebi umjeće preživljavanja, život u svojoj iskonskoj veličini koja može imati mrak jedne ogoljene pustoši svemira taman toliko koliko može imati i majskog sunca u sebi. Ove pjesme to čine baš kako treba – udaraju direktno u glavu i stižu direktno do srca.

Stevo Grabovac o knjizi „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”

Prvih dvadesetak strana možete pročitati ovdje.

The post Brodovi, bogovi i mali požari u rukama appeared first on Imprimatur.

Pred vama je izbor iranskih pesnikinja najrazličitijih poetika i biografija. Od Forug Farohzad, koja je osim poezije ostavila iza sebe i jedno od neizostavnih filmskih remek-dela „Kuća je crna” i koja je svoje stihove ispisala na način da su oni subverzivni i danas, jer propituju i u „zapadnom” svetu još uvek dominantan patrijarhalni poredak i anonimne, nevidljive živote žena u takvom društvu, do savremenih pesnikinja poput Persis Karim, koja u svojoj poeziji pravi osvrte na aktuelne istorijske događaje, ispisujući tako ne samo impresije na kolektivna opšta mesta i bolne tačke (neuspela revolucija) već se bavi i ličnim, posve tragičnim istorijama i (auto)biografijama („Atefeino pogubljenje”). Ovo su snažni, neposredni, univerzalni ženski glasovi koji svedoče o borbi i poziciji žene u svetu i umetnosti, o ograničenjima i zamkama na koje svaka pobuna nailazi i načinima da se, pišući i obznanjujući svoj svet lepote i užasa, bude angažovanim i aktuelnim. Nadamo se da će ova antologija prokrčiti put za neka nova saznanja i tumačenja poezije i dati nam uvid u jedno bogato kulturno nasleđe, nažalost nedovoljno poznato ovdašnjim čitaocima.

Jelena Mandić

Prvih 20 strana možete pročitati na ovom linku.

The post Savremene iranske pesnikinje appeared first on Imprimatur.