Tanja Stupar Trifunović opisala je njenu novu zbirku sljedećim riječima:

Mihaela Šumić spada u red onih književnica i književnika koji žele pobjeći iz zamke autorstva, ostavljajući time dodatni prostor slobode svojim junakinjama i junacima i njihovim glasovima. Njene junakinje su i te kako specifične i nije im bezrazložno ostavila pomenuti prostor; čak i sama Laura je ovdje, kao i autorka, neka vrsta posrednika, medijuma, tek prenosnik mnoštva ženskih glasova koji kroz nju konačno govore svoje prećutane priče. Tu je uredno posložena po abecednom redu historija ženskog svjedočenja svijeta koje je imaginarna Laura „prikupila” slušajući one koje niko nije htio čuti; marginalizovane, nesrećne, psihički oboljele, zlostavljane, zanemarene, žene izopštene iz društva, žrtvovane, zatvorene u institucije. Laura im posuđuje svoje uho, tijelo, najzad i svoju ljubav i potpunu predanost. Laura Carvalho je otjelotvorena mogućnost slušanja i saosjećanja koja se pojavljuje da svaku od njih sasluša i potom iščezne jer u stvarnom svijetu ona kao takva nije moguća. A „Imenik Laure Carvalho” je neobično sačinjena knjiga pjesama kojom Mihaela Šumić još jednom potvrđuje snagu svoje mašte i talenta.

Pročitajte nekoliko pjesama iz zbirke Imenik Laure Carvalho

E
2. 3. 1952.
Kao što je otok glatko međunožje mora, mi smo posljednje utočište tuđe uzburkanosti.
Dijelim se na okrajak kruha koji jutrima režeš da nahraniš prazninu stola. Mršave noge pridržavaju baru kroz koju gaze pospani medvjedi.
Novi svijet je ubio zvuk iskonskih ratova. Pružaš mi koplje na kom mrtva riba kroz škrge ispušta obiteljsko stablo. Naslijeđena sudbina.
Predodređena cvrkutom naših oblika. Guraš mi je
u ruku. Skliska je poput tvojih obećanja.
Kao što su džungle zapuštena djeca prirode, mi smo divljina od koje naše majke strahuju.
Padaš na mene kao kometa koja najavljuje kraj jednog vremena. Ja sam fosil pod četkom arheologa.
Stavljaju nas na police, pred užarene oči glasne mladeži. Ne želim se igrati davnina u kojima smo samo relikt bez mesa.
Svijet nas je odavno ispljunuo u potok zaborava. Ležiš na onom što je ostalo od mene. Ruku mi obuhvaćaš nogama neodlučnosti.
U očima ribe skupljaju se tvoje zjenice. Nemarni
bogovi večeraju na tvojoj kosi. Vučem te za pramenove
kojima vješaš moje tijelo.
Od kakve si utrnulosti stvorena? Vratit ću vrijeme.
Uvijek mogu vratiti vrijeme.
Stojim malena pod velikom gljivom. Iz nje pljušti voda
po mojim ramenima. Dišem. Ja sam riba uskrsnula
pod golim tijelima ribolovaca.
„Plivaj”, dopire iz njezine tanke kore. Plivam. Spretno
izbjegavam ugriz bijesnih pasa čiji lavež dopire
iz tvojih pluća.
Moje tijelo je nekadašnje bojište tvojih neuspjeha. Ja sam
neman koju svladavaš između udaraca stvarnosti.
Ja sam laž sposobna da umre na kamenim usnama
hrabrosti. „Plivaj”, dijete u mojim kostima jeca
pod oštrinom tvog plesa.
Gljiva nestaje u tvojim uzdasima. Posrćem. Padam.
Hvatam je kao jedinu nit života u kolajni ugaslih
formi. Držim je čvrsto.
Iz nje pljušti naivnost moje dobi. Riba bježi natrag
na koplje. Izdišeš na mojim grudima i presijecaš moju
privremenu smrt. Bježim natrag u uzdah čistine.

F
23. 4. 1952.
Polarna svjetlost pleše na tamnom obodu Zemlje. Zagrizaš u bezočnost udova koji su grmjeli nad tvojim aktom.
Ležiš optočena klorofilom algi. Gulim potkožni sloj tvojih listova. Grijeh ubrizgan u meso teče do kosti.
Pod mikroskopom mog ushićenja određuješ formaciju jata. Ti si ptica koja osvaja jug.
„Prstom se ne upire u božanstvo”, govorim dok prstima kidam tvoje paperje.
Tremori grafita na papiru su sljedbenici tvojih nestanaka. Hodam po truloj žeravici, ka paklu tebe.
Pružam ti utrnulu ruku dok uzmičeš tragediji moje praznine. Ja sam sveprisutno ništa s prstohvatom hitnosti.
Svjedočim okusu fosfora na tvojoj karlici. Postajem zamka iz koje bježiš, iz koje bježim.
„Idi”, zapovijedam dok te crvenom vrpcom vežem za sebe.
Ja sam osakaćeni mrak koji pljušti po tvojim suhim jutrima. Ja sam drvo od čije sjene ponekad pomisliš da je čovjek.
Lako je zavarati sanjare u okrutnoj igri buđenja. Stvarnost je prevrat koji te čeka kad se raspem
pred tvojim očima.
– Teški kapci udišu moju grimiznu vojsku. –
„Oprost dolazi s pokajanjem”, šapućem dok ti izričem zadnju presudu.
Rosa je zapaljeni tamjan na rani beskonačne želje.
Iz kukuljice na grani izviruju olujna proljeća.
Ležiš optočena injem. Okular osvajaju slijepe mrlje novog poraza. Predaja vrišti unutar katakombi.
– Ispisuješ naše smrti na pisaćoj mašini sunca. –
„Zbogom”, pozdravljam te dok slažem tišinu
ispod kreveta. Nitko te nije upozorio na zvijeri koje noć budi u tebi.

Kako doći do knjige Imenik Laure Carvalho?

Pretprodaja zbirke Imenik Laure Carvalho počela je na našem sajtu u nedjelju 5. juna, a dvije sedmice nakon toga, knjiga će se moći pronaći u redovnoj prodaji, kako na našem sajtu, tako i u odabranim knjižarama.

Iz medija:

Oslobođenje: Mihaela Šumić, književnica: Jedno divno, maleno klupko onog subjektivnog

Glas kulture: Mihaela Šumić: Književnost kao bijeg od poznatog i ustaljenog

Knjige Mihaele Šumić:

The post Noviteti: Imenik Laure Carvalho, nova zbirka poezije Mihaele Šumić appeared first on Imprimatur.

• Zašto je prevođenje teže nego što mislimo?

Koliko god zbunjujuće zvučalo, prevođenje nije samo „prevođenje“, to je čitav jedan proces koji podrazumijeva neprestano čitanje djela sve dok se od njega ne odvojite kao čitatelj i pristupite mu kao interpretator i pisac. Mislim da je to najteži dio, ma koliko bilo drugih zahtijevnih dijelova u čitavom tom procesu, kao na primjer tumačenje slenga i lokalizama, iščitavanje čitavog rječnika kako biste našli sinonim koji će se bolje „uklopiti“ u stil pisca kojeg prevodite – opet je u tom svemu najteže prestati promatrati djelo iz čitateljske perspektive, a to je bitno jer će u suprotnom proces prevođenja biti spor i emotivno iscrpljujuć.

• Čitanje prevedenog romana često podrazumijeva bezuslovno povjerenje u prevodioca. Kako kao čitaoci znamo da je pred nama dobar prevod?

Mislim da pored svih mogućih stručnih kriterija onaj koji je najbitniji za čitatelja, pisca i prevoditelja jeste prirodnost jezika. Možda zvuči banalno, ali uistinu je tako – u dobrim prijevodima nema rečenica koje ne funkcioniraju u tom jeziku, tekst „teče“ i ne pada u ralje bukvalnog prijevoda, nema ničega što ima smisla u originalnom djelu, a nema u prevedenom, zbog ovog prevoditelji moraju dobro poznavati oba jezika, ali i književnost na oba jezika kako bi tekst mogli prilagoditi onom jeziku na koji prevode. To je ponekad stresno, ali i zabavno ako volite lingvistiku.

• Često kroz istoriju književnosti primjećujemo da su najbolje prevode davali upravo pisci ili pjesnici. A pošto ti iza sebe imaš nagrađenu zbirku poezije, skorašnju zbirku priča i nesumnjivi talenat, koje prednosti kao pisac vidiš u procesu prevođenja?

Svi pisci su stilski kameleoni, ako dugo čitate jednog pisca, vrlo je moguće da ćete dijelom preuzeti neke odlike njegovog pisanja i to se dešava svima koji pišu. Rekla bih da je to najveća prednost kad ste istovremeno i pisac i prevoditelj jer prevođenjem se ipak mora sačuvati stil – vjerujem da ima prevoditelja koji su usavršili ovaj dio tog procesa, ali piscima to ipak ide prirodnije i brže se prilagođavaju tekstu i autorovom senzibilitetu.

• Koliko toga se izgubi u prevodu?

Nisam primijetila da se gubi smisao teksta ili način pripovijedanja, ali ono što se zasigurno gubi jesu melodičnost i na nekim mjestima – humor. Svaki jezik ima svoju melodiju i svoj ritam i nekad, ma koliko se trudili da zadržite taj ritam, jednostavno nije moguće jer neće zvučati prirodno. Kad je riječ o humoru, svaki jezik i kultura isto tako imaju i svoj autentični humor i iako ga je nekad moguće prenijeti u prijevodu, često je to samo „približno“ značenje, a ako biste na te dijelove stavljali reference – ne bi bilo smiješno, jer čim se šala mora objašnjavati, gubi smisao. Teško se odreći tih dijelova jer nekad stvaraju potpuno novu dimenziju likova.

• Da li je Sezona uragana i jezikom, koliko je i strukturom, kompleksan i u isto vrijeme pitak roman?

„Sezona uragana“ je roman koji je pisan modernim jezikom, koji na pojedinim dijelovima iz običnog pripovjedačkog jezika prelazi u zaneseni, skoro poetski jezik, a zatim prolazi kroz preobrazbu iz poetskog u sleng. Budući da roman nema paragrafa i klasičnog upravnog govora, a rečenice su dosta duge, ove razlike u jeziku savršeno odvajaju perspektivu pripovjedača i likova, klasne, dobne i rodne razlike među likovima, kao i napetost između unutarnjeg monologa i dijaloškog govora. Roman je koncipiran tako da iako su pojedine scene iznimno teške i nasilne, zahvaljujući pripovjedačkom jeziku Fernande Melchor, koji ponekad podsjeća na Marquezov, radnja neometano „teče“ i uvlači čitatelja u jedan jezički bogat svijet.

• Da li je Sezona uragana roman koji je mogao nastati samo u Meksiku?

Ako gledamo iz kulturološke perspektive – „Sezona uragana“ jeste odraz modernog meksičkog društva, posebice od sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas, ali ljepota, a istovremeno i tragedija ovog romana nalaze se upravo u univerzalnosti onog napisanog. Ako izuzmemo mitološke dijelove ovog romana i suvremeni život likova interpretiramo ne znajući odakle su – vrlo lako bismo pomislili da su sa naših prostora. Vjerojatno sličan doživljaj imaju i čitatelji iz drugih zemalja jer su osnovne teme „Sezone uragana“ odnos između stereotipnog muškog i ženskog, siromaštvo, beznađe iz kojeg pojedinci bježe samo kroz nasilno i „primitivno“ ponašanje ili se potpuno predaju iščekivanju nekog boljeg života nakon smrti, neprihvaćanje pojedinca od strane drugih, ali i njegova unutarnja borba sa samim sobom, seksualno zlostavljanje, političke manipulacije i korupcija, ali možda ono najpotresnije je nemogućnost promjene, posebice u malim mjestima, koja i nakon većih ekonomskih tranzicija i političkog progresa ostaju zaboravljena, kao i ljudi u njima. Zbog ovog mislim da „Sezona uragana“ nije roman koji je mogao nastati samo u Meksiku, jer tragedija malih mjesta je problem globalnog društva, a Fernanda Melčor ga je predstavila na jedan autentičan i potresan način.

Razgovarala: Marija Pejić

Gdje pronaći knjigu?

Roman Sezona uragana možete naručiti preko naše internet knjižare ovdje, a uskoro će biti dostupan i u odabranim knjižarama širom BiH i Srbije.

Izdvajamo iz medija:

The Guardian: Hurricane Season by Fernanda Melchor review – intense and inventive

The New York Times: A Mexican Novel Conjures a Violent World Tinged With Beauty

World Literature Today: Hurricane Season by Fernanda Melchor

The post Tragedija malih mjesta je problem globalnog društva: o prevodu romana “Sezona uragana” appeared first on Imprimatur.