1. Kako se osjećaš sad kad je tvoja prva zbirka pjesama konačno objavljena? 

Iskreno, nemam nikakav osjećaj, ne djeluje mi stvarno uopšte, kao da samo posmatram nečiji san, ne mogu uopšte doživjeti i pojmiti činjenicu da sad neko ima pristup mojoj duši (zvuči patetično, ali tako je). 

2. Mnogi pjesnici, ali i pisci generalno, osjećaju sukob dva suprotstavljena nagona, imaju želju da se otkriju, ali istovremeno i strah od davanja na uvid sopstvene intime. Da li je ovo slučaj kod tebe i ako jeste kako si ga prevazišla? 

Uh, pa ja sam zaista željela napraviti otklon od hajde da kažem ove sebe koja postoji van svoje sobe, u kojoj je to tamo, izrečeno u pjesmama, ali budući da nisam mogla objaviti zbirku pod pseudonimom, u trenutku sam samo rekla sebi okej, sad ili nikad, a ja sam baš umorna od kojekakvih nikad, mislim da je to bilo neko mak na konac sa sobom, ajde da vidim sad koliko si hrabra, jer me zaista pomalo užasava ideja da bi sad neko mogao da ismije nešto meni najvrednije. 

3. Tvoja poezija ne bježi od krajnjih i najbolnijih pitanja, od onog božanskog, od gasnih komora i peći logora Dahau, od neprebolnih rana u nama. Je li zastrašujuća blizina tih tema i kako uspijevaš da izađeš na kraj s njima? 

Ne znam šta da kažem na ovo, mislim da ja slabo izlazim na kraj s bilo čim, zato me ekcem i nesanica lagano jedu krišom. 

4. U jednom stihu kažeš “Svijet stoji pun nesreća preda mnom”. Kako onda pjesnik, po definiciji biće osjetljivije od drugih, da se od takvog svijeta odbrani i može li poezija u tome da pomogne? 

Ne znam je li pjesnik *osjetljiviji* od bilo koga, niti sebe smatram pjesnikinjom, ja sam samo ja, vrlo neodbranjiva i tužna i svejedno puna nadanja obična ja, i to je sve. 

5. Kako je tekao tvoj put poetskog sazrijevanja? Kad si počela prvi put da se izražavaš u stihovima, kad si prvi put to nekome poslala i kako sada gledaš na taj period iza sebe?

Kad je počelo najnesnosnije da me boli, nije bilo nikog da mu kažem. Ne znam, možda sa strahom da sam sve svoje riječi potrošila i da više nemam ništa nikom da ponudim. 

6. U mnogim tvojim pjesama provijavaju filozofske dileme i jezik specifičan za filozofsko poimanje svijeta, ali one ipak nisu dosadne. Naprotiv, krajnje su uzbudljive i potresne. Kako uspijevaš da takve stvari sažmeš na malo prostora i predstaviš čitaocu? I da li se osjećaš imalo lakše nakon toga?

Vau, hvala ti na komplimentu, ovo me malo obradovalo, baš lijepo zvuči, voljela bih da je istina. Naravno da mi donese olakšanje, pisanje je pomalo kao plakanje, znaš ono kao kad se baš isplačeš isplačeš i onda imaš onaj blaženi trenutak umora i tonjenja u san, neki mir neobičan, bez misli, bez ičega. 

Razgovarao: Boris Maksimović

Gdje pronaći knjigu?

Knjigu možete pronaći na našoj internet knjižari, u Antikvarijatu Ramajana u Banjaluci, u knjižarama Kultura, a uskoro će biti dostupna i u drugim odabranim knjižarama širom BiH i Srbije.

The post Razgovor s autorkom: Maja Mihajlović appeared first on Imprimatur.

Maja Mihajlović, talentovana mlada pjesnikinja, rođena je 1987. godine u Banjaluci. Diplomirala je filozofiju i novinarstvo. Živjela je i radila u Banjaluci, Beogradu i Aleksandriji. Knjiga „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”, koju vam predstavljamo ovom prilikom, njena je prva zbirka poezije.

Pjesme u ovoj knjizi podijeljene su u četiri različita ciklusa: „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”, koji je poslužio i kao naslov cijele zbirke, zatim „Džemper za srce”, „Kad dođeš reći ću ti sve” i na kraju „Neposlana pisma”.

Iz recenzije

Stevo Grabovac, jedan od urednika i recenzenata ove knjige, napisao je o zbirci sljedeće:

Majina poezija je iskrena i hrabra. Kakva drugačija može biti, kad iskrenost i hrabrost idu ruku pod ruku? Njeni stihovi nisu samo status na društvenim mrežama koji algoritam pojede za par dana, to nije statusna poezija, već ona izvorna, duboka, nad kojom se potrebno zamisliti. Zapravo, jedina koja se može pisati u svijetu stranosti, odvojenosti od sebe, drugih, od Boga, od istinske prirode.

Kroz obične, svakodnevne slike provijavaju duboka, iskonska pitanja o sebi, smislu postojanja, Bogu, svijetu, čežnji, ljubavi i odsustvu svega pobrojanog. Pjesnikinja se ne igra riječima jer ne slaže puzzle, riječi u njenim pjesmama dobijaju svoju istinsku prirodu, u kojima je zapravo njihova draž, to su riječi koje možete osjetiti, na koži i pod kožom. Nigdje ovdje pjesme ne bježe u banalnost, ne odgađaju suštinu i ne nude zabludu. Nude jednu vrstu utjehe koja je nalik na toplo ćebe pod koje se sklupčate kad je okolo sve led, taj mali nukleus, ono istinsko sunce koje neki nazivaju „duša”, u koje se sklupčate kao fetus.

To nisu promišljene pjesme, koje spajaju sladunjave metafore u nizove koji nas ne odvode nigdje do samo pred uobraženo divljenje pjesnikovom umijeću, one su same po sebi umijeće preživljavanja, život u svojoj iskonskoj veličini koja može imati mrak jedne ogoljene pustoši svemira taman toliko koliko može imati i majskog sunca u sebi. Ove pjesme to čine baš kako treba – udaraju direktno u glavu i stižu direktno do srca.

Pročitajte nekoliko pjesama iz zbirke „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”

tramvajima

ratovi žive u šinama
vrhovima prstiju i pticama kraj miljacke i dunava
trepere u zraku a ti se samo nadaš najboljem
da bog nije što te uvjeravaju da jeste
da ljubav nije prolazna
da nikad nećeš tim tramvajima
i da je njihova magija veća od straha
dok klize niz kišu

horoskop

sunce mi je u trinaestoj kući
to je previše kuća soba pakovanja raspakivanja
tuđe prašine pobrisane s tuđih polica i tuge što se slaže kao veš
uklapa kao pločice
lijepi kao med
ali četrnaesta će bit moja
sunčana bez ledenih soba
mirisat na jug i vanilin-šećer i bit dom

solunski front

kako je to čudno
prođe ofanziva i cijela jedna zemlja je slobodna
a ti svoje jedne male tuge ne možeš da se oslobodiš
ljudi prežive snijeg i led albanije i ne odustanu
i pobijede i vrate se s mora natrag kući
ti ne znaš od noći do jutra kako da preživiš
vječno poražena ključevima kvakama i drugim sitnim stvarima
i niko da krene preko albanije
da ti se vrati

biti kiša

ko bi mogao da spava poslije potopa
je li moja krivica što njih više nema
moja je krivica
je li to pravednost
da si jedini pravedan
je li to pravednost
sreća ne poznaje pravdu
ali tu nema sreće ni pravde ni sna
samo vrisak pod vodom
da su bar daske
bile deblje
koža deblja
nepropusna
voda nije prošla
ali vrisak pod vodom pod kožu jeste
nastanio se tu ispod mozga
naplavio san
pa vrištim tuđi vrisak noću
umjesto snova
čak mi ni to ne pripada
snovi ni život
da je bar tebi bože
a ne svim tim zgrčenim licima što vrište bez vriska
gule mi kožu s potiljka noću
danju je gulim sebi sam
zar je moralo tako
plačeš li nekad
plačeš li nad zaboravljenom nježnošću
plačeš li nekad bože
pomislim da te čujem
tu iznad mozga
odozdo vrisak
odozgo ti
stišće ga i prevrće
hrani krv noću
kako zaspati pred tim morem tijela u moru soli
pred vriskom vriskom vriskom
imati sebe pod vodom
sebe pod vriskom
kako zaspati
ne grebati zidove i svoja ramena
sem pretvoriti se u kišu i padati
lagano milostivo liječiti meku kožu
da, treba postati kiša
preživjeti svo to kapanje tugu talase
sad te razumijem bože
zašto se kriješ u bljesku
u oluji
sad te razumijem i slijedim te
vjerno kao i uvijek
nepravedno ali vjerno
vjerno
u kišu u kišu u kišu

noje je morao da postane kiša

Gdje pronaći knjigu?

Zbirku „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama” potražite na našoj internet knjižari. Uskoro i u odabranim knjižarama širom BiH i Srbije.

The post Noviteti: „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama” appeared first on Imprimatur.