O romanu Mjera vremena

Roman Mjera vremena našao se 2020. godine u užem izboru za nagradu Strega, najprestižniju italijansku književnu nagradu. Riječ je o jednoj napetoj sudskoj drami smještenoj na jugu Italije, ali to je ujedno i priča o strasti i protoku vremena.

Roman je objavljen 2019. godine i jedno je od djela iz serije koja prati život advokata Gvida Gverijerija. U ovoj knjizi, u njegovu kancelariju dolazi Lorenca, žena s kojom je Gverijeri imao aferu tridesetak godina ranije i koja predstavlja njegovo svojevrsno prvo veliko razočaranje u ljubavi. Lorenca je sada samohrana majka i nalazi u se u velikoj nevolji. Naime, njen dvadesetpetogodišnji sin Jakopo je smješten u zatvor, i to pod optužbom za ubistvo. Advokat Kostamanja, koji ga je branio u prvostepenom postupku, preminuo je, tako da Lorenca sada traži od Gvida da brani njenog sina u žalbenom postupku.

Gvido pristaje da brani Jakopa, ali ubrzo shvata da je slučaj u koji se upustio posebno trnovit. Droga, narko-dileri, telefonska prisluškivanja, obračuni mafijaških klanova samo su neki od elemenata koji postaju važni za dalji razvoj toka romana i pokušaj otkrivanja istine, ali posebno treba istaći namjeru autora da nam što vjernije približi prirodu samog sudskog postupka.

„Karofiljo, oslanjajući se na svoju profesionalnu pozadinu, ističe se u opisivanju svakodnevnih sudskih postupaka na načine koji zadivljuju čitaoca.”
Tom Nolan, Wall Street Journal

Pretprodaju najavljujemo uskoro na našem njuzleteru i nadamo se da ćete i u ovom romanu uživati kao u “Privremenim savršenstvima”.

Izdvajamo iz medija:

The Guardian: The philosophical crime writer: ‘You must have empathy, even for the worst criminals’

The post Najava: Mjera vremena, novi roman jednog od najpopularnijih savremenih italijanskih pisaca appeared first on Imprimatur.

• Zašto je prevođenje teže nego što mislimo?

Koliko god zbunjujuće zvučalo, prevođenje nije samo „prevođenje“, to je čitav jedan proces koji podrazumijeva neprestano čitanje djela sve dok se od njega ne odvojite kao čitatelj i pristupite mu kao interpretator i pisac. Mislim da je to najteži dio, ma koliko bilo drugih zahtijevnih dijelova u čitavom tom procesu, kao na primjer tumačenje slenga i lokalizama, iščitavanje čitavog rječnika kako biste našli sinonim koji će se bolje „uklopiti“ u stil pisca kojeg prevodite – opet je u tom svemu najteže prestati promatrati djelo iz čitateljske perspektive, a to je bitno jer će u suprotnom proces prevođenja biti spor i emotivno iscrpljujuć.

• Čitanje prevedenog romana često podrazumijeva bezuslovno povjerenje u prevodioca. Kako kao čitaoci znamo da je pred nama dobar prevod?

Mislim da pored svih mogućih stručnih kriterija onaj koji je najbitniji za čitatelja, pisca i prevoditelja jeste prirodnost jezika. Možda zvuči banalno, ali uistinu je tako – u dobrim prijevodima nema rečenica koje ne funkcioniraju u tom jeziku, tekst „teče“ i ne pada u ralje bukvalnog prijevoda, nema ničega što ima smisla u originalnom djelu, a nema u prevedenom, zbog ovog prevoditelji moraju dobro poznavati oba jezika, ali i književnost na oba jezika kako bi tekst mogli prilagoditi onom jeziku na koji prevode. To je ponekad stresno, ali i zabavno ako volite lingvistiku.

• Često kroz istoriju književnosti primjećujemo da su najbolje prevode davali upravo pisci ili pjesnici. A pošto ti iza sebe imaš nagrađenu zbirku poezije, skorašnju zbirku priča i nesumnjivi talenat, koje prednosti kao pisac vidiš u procesu prevođenja?

Svi pisci su stilski kameleoni, ako dugo čitate jednog pisca, vrlo je moguće da ćete dijelom preuzeti neke odlike njegovog pisanja i to se dešava svima koji pišu. Rekla bih da je to najveća prednost kad ste istovremeno i pisac i prevoditelj jer prevođenjem se ipak mora sačuvati stil – vjerujem da ima prevoditelja koji su usavršili ovaj dio tog procesa, ali piscima to ipak ide prirodnije i brže se prilagođavaju tekstu i autorovom senzibilitetu.

• Koliko toga se izgubi u prevodu?

Nisam primijetila da se gubi smisao teksta ili način pripovijedanja, ali ono što se zasigurno gubi jesu melodičnost i na nekim mjestima – humor. Svaki jezik ima svoju melodiju i svoj ritam i nekad, ma koliko se trudili da zadržite taj ritam, jednostavno nije moguće jer neće zvučati prirodno. Kad je riječ o humoru, svaki jezik i kultura isto tako imaju i svoj autentični humor i iako ga je nekad moguće prenijeti u prijevodu, često je to samo „približno“ značenje, a ako biste na te dijelove stavljali reference – ne bi bilo smiješno, jer čim se šala mora objašnjavati, gubi smisao. Teško se odreći tih dijelova jer nekad stvaraju potpuno novu dimenziju likova.

• Da li je Sezona uragana i jezikom, koliko je i strukturom, kompleksan i u isto vrijeme pitak roman?

„Sezona uragana“ je roman koji je pisan modernim jezikom, koji na pojedinim dijelovima iz običnog pripovjedačkog jezika prelazi u zaneseni, skoro poetski jezik, a zatim prolazi kroz preobrazbu iz poetskog u sleng. Budući da roman nema paragrafa i klasičnog upravnog govora, a rečenice su dosta duge, ove razlike u jeziku savršeno odvajaju perspektivu pripovjedača i likova, klasne, dobne i rodne razlike među likovima, kao i napetost između unutarnjeg monologa i dijaloškog govora. Roman je koncipiran tako da iako su pojedine scene iznimno teške i nasilne, zahvaljujući pripovjedačkom jeziku Fernande Melchor, koji ponekad podsjeća na Marquezov, radnja neometano „teče“ i uvlači čitatelja u jedan jezički bogat svijet.

• Da li je Sezona uragana roman koji je mogao nastati samo u Meksiku?

Ako gledamo iz kulturološke perspektive – „Sezona uragana“ jeste odraz modernog meksičkog društva, posebice od sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas, ali ljepota, a istovremeno i tragedija ovog romana nalaze se upravo u univerzalnosti onog napisanog. Ako izuzmemo mitološke dijelove ovog romana i suvremeni život likova interpretiramo ne znajući odakle su – vrlo lako bismo pomislili da su sa naših prostora. Vjerojatno sličan doživljaj imaju i čitatelji iz drugih zemalja jer su osnovne teme „Sezone uragana“ odnos između stereotipnog muškog i ženskog, siromaštvo, beznađe iz kojeg pojedinci bježe samo kroz nasilno i „primitivno“ ponašanje ili se potpuno predaju iščekivanju nekog boljeg života nakon smrti, neprihvaćanje pojedinca od strane drugih, ali i njegova unutarnja borba sa samim sobom, seksualno zlostavljanje, političke manipulacije i korupcija, ali možda ono najpotresnije je nemogućnost promjene, posebice u malim mjestima, koja i nakon većih ekonomskih tranzicija i političkog progresa ostaju zaboravljena, kao i ljudi u njima. Zbog ovog mislim da „Sezona uragana“ nije roman koji je mogao nastati samo u Meksiku, jer tragedija malih mjesta je problem globalnog društva, a Fernanda Melčor ga je predstavila na jedan autentičan i potresan način.

Razgovarala: Marija Pejić

Gdje pronaći knjigu?

Roman Sezona uragana možete naručiti preko naše internet knjižare ovdje, a uskoro će biti dostupan i u odabranim knjižarama širom BiH i Srbije.

Izdvajamo iz medija:

The Guardian: Hurricane Season by Fernanda Melchor review – intense and inventive

The New York Times: A Mexican Novel Conjures a Violent World Tinged With Beauty

World Literature Today: Hurricane Season by Fernanda Melchor

The post Tragedija malih mjesta je problem globalnog društva: o prevodu romana “Sezona uragana” appeared first on Imprimatur.