Prvi primjerak sam pronašao u kutiji u kojoj su se nalazile knjige koje su knjižarski dileri prodavali za dvije ili tri marke na Trgu Krajine. Bilo je tu svakakvog amelja koji nije vrijedio ni po lije luka, a među njima je ležao i odmarao se Sivac. Nakon tri ili četiri mjeseca pronašao sam ga i na prašnjavim policama odavno zatvorene Agore. Potom i u Ramajani, sakrio se između drugog i trećeg toma Lorkinih izabranih djela. Nekoliko primjeraka sam kupio na Beogradskom sajmu knjiga, kod antikvara, a ponešto je imao da mi ponudi i nedjeljni buvljak na Velikoj pijaci. Računica je neprecizna, ali vjerujem da sam kupio desetak primjeraka. Svaki put sam ostajao s jednim, onim prvim, kupljenim „iz kutije”, jer sam Himenesa, kao Markes nekada Rulfa, poklanjao onima do čijih mi je biblioteka stalo. 

U traganju za knjigom tragao sam i za činjenicama: kada je Sivac objavljen, koliko izdanja ima, ima li „nežno kasalo” spomenik u Mogeru, da li je Himenes knjigu napisao prije ili nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, da li je tačno da je jedino Servantesov Don Kihot preveden na više jezika ili je to još jedna nimalo srećna trgovačka reklama? Odgovori su izmicali, a onda je, 2014. godine, stigla pozivnica za „Ćorovićeve susrete proznih pisaca” u Bileći. Bio sam gotov da ljubazno odbijem poziv pravdajući se novinarskim radnim vremenom, ali je ubrzo objavljeno da će susreti biti posvećeni stvaralaštvu Milovana Danojlića i da će i sam Danojlić „pasti” u Bileću. 

Valjalo mi je na put, jer je Danojlić, sa Sanjom Grahek, preveo Sivca. Njihov prevod je objavljen 1982. godine, u izdanju Narodne knjige. Vjerovao sam da ću od pjesnika i prevodioca čuti ponešto o Himenesovom magarcu što mi je godinama izmicalo. Ali Danojlić mi je rekao uglavnom sve ono što je zapisao u kratkoj bilješci na kraju knjige, a onda je na astal gotovo nezainteresovano spustio nevjerovatnu informaciju: prevod Sivca je godinama nudio izdavačima u Srbiji, mahom beogradskim, ali niko nije želio da ponovo štampa ovu Himenesovu elegiju. Stvar čudnija ukoliko se zna da je prevod ustupao bez naknade. Niko nije htio sa Sivcem ulicama Mogera, do Obalske ulice, natovaren majoranom i žutim ljiljanima…

Ni sam ne znam kako sam predložio Borisu Maksimoviću da Imprimatur objavi Sivca. Činilo mi se da je taj zalogaj pretvrd za mladu izdavačku kuću kojoj su tek nicali prvi zubi. Ali vrijedilo je pustiti strijelu. Danojlić nam je ustupio prevod, uz molbu da mu pošaljemo primjerak knjige. Boris je ubrzo dobio usmenu saglasnost fondacije koja je nosila Himenesovo ime, ali smo pisani trag čekali poduže. Sve je bilo spremno i ne zna se ko je bio srećniji: Boris, koji će nakon svega dvije ili tri godine izdavačkog posla objaviti knjigu nobelovca, ili ja, što ću dobiti priliku da napišem nekoliko rečenica o „nežnom mogerskom kasalu”…

***

Danojlić u kratkoj bilješci navodi da Sivac i ja zauzima posebno mjesto u Himenesovom opusu. Knjiga je, piše Danojlić, prvi put objavljena 1914. godine i postala je klasično djelo španske književnosti. Sačinjena je, nastavlja dalje prevodilac, od 138 fragmenata, a ostvarena kao unutrašnji lirski monolog, kao niz ispovijesti koje pjesnik povjerava svom voljenom magarcu, Sivcu. Na kraju bilješke se nalazi zanimljiv podatak: Sivac i ja se preštampava u najrazličitijim kolekcijama, od ugledne biblioteke Biće i vreme do školske lektire i ilustrovanih izdanja za najmlađe.

Sivac je istovremeno i bezbrižna dječja igra i sumorno pitanje koje se valja ulicama vrelog Mogera. To je ujedno kao pamuk laka knjiga i kao okupacija teška ispovijest. Kroz nju tuče bezbrižni glas koji slavi život i djetinju trku, dok se u „ljubičastom mraku” naziru smrti „blaženih niščih” i teške sudbine ubogih andaluzijskih težaka. Ona, na koncu, slavi život i sve ono što život sobom nosi, ma koliko to lijepo i kratkotrajno i ružno i dugovjeko bilo. 

Himenes će sa svojim Sivcem obići Moger i njegovu okolinu. Na tom putu srešće čudake i zanesenjake, lude i smjerne, odrpane i nadmene. I dječak i Sivac vole uboge i bijedne, jer su oni istinski čuvari svijeta i poezije. U nekoliko navrata dječak i Sivac zastaće da bi pogledali kakvog maloumnog dječaka u Ulici San Hose ili sirotu ludu iz Ulice Sunca, kojoj je knjiga i posvećena. U tim sudbinama Himenes je, kao i Dostojevski, vidio jedan viši oblik postojanja, bezmalo podvižništvo, prkosnu borbu protiv strašnoga života. Himenesovi nišči i jurodivi umiru prosto i bez suza: maloumnog dječaka odnosi „pogubni crni vetar”, Ćaknutu Anilju ubija munja, sušičavu djevojčicu jede opaka bolest. 

Darbon, Sivčev doktor, jedan je od mogerskih ubožnika. U nekoliko navrata je liječio Himenesovog saputnika. Pjesnik ga opisuje polako, toplo, nježno: krupan je kao bivol, crven kao lubenica. Vavolji hljebne loptice, jer je pogubio sve zube. Sivac kad naiđe, kao dete se razneži. Darbon je, drugim riječima, prijatna seoska slika, uobičajeni pejzaž na koji su stanovnici Mogera svikli. Ali iza njegovih snažnih pljeskanja i djetinjastih teturanja krije se čehovljevska tuga koju Himenes sabija u svega dvije rečenice: Potom, smirivši se, pogleda u pravcu starog groblja: Devojčice moja, sirotica moja mala… U toj rečenici, kojoj prethode neobuzdani smijeh i plač, Himenes otkriva dušu nemoćnog veterinara: njegov jezik je skroman, a bol ogromna i u jednostavnosti tog jezika upravo se naslućuje i količina njegovog bola. 

Kratki biografski podaci o Himenesovom životu govore da je pjesnik Sivca pisao u periodu od 1907. do 1916. godine, kada je i živio u Mogeru. Priroda Mogera i njegove okoline savršeni su lirski eksterijer za velike drame malog Himenesovog čovjeka. Lice mogerske prirode je dvogubo: predio u smiraju nagovještava apsolutnu ljepotu koja jeste poezija, dok vatra u brdima ili razorna oluja ne dozvoljavaju da privid toga apsoluta postane vječan. Himenesov pejzaž je katalog izuzetnih impresija kroz koji se prelamaju mnoga pjesnikova razmišljanja o ljepoti, prolaznosti, prirodi, surovosti. Povremeno će Himenes uobličiti i poneku kritičku misao koja se odnosi na nemar anonimnih neimara koji razaraju sklad pjesnikovog zavičaja: 

Pogledaj, Sivi, šta nemar učini od reke između rudokopa. Ovog popodneva, crvena voda jedva ovde-onde skupi nešto zalazećeg sunca u svoj ljubičasti i žuti glib; koritom joj još samo čamci-igračke mogu ploviti. Jad i beda! A nekad su velike lađe trgovaca vinom, trabakuli, leuti, jedrenjaci – Vuk, Mlada Eloiza, Sveti Kajetano, brod mog oca kojim je upravljao siroti Kintero, pa Zvezda, brod mog strica kojim je upravljao Pikon – ukrašavali nebo San Huana radosnim ukrštanjem svojih jarbola – najviši jarboli su deci zaustavljali dah u grlu! – ili su plovili u Malagu, u Kadis, na Gibraltar, natovareni silnim vinom…

Dječak koji sa Sivcem gleda procesiju koja završava vješanjem kartonskih i inih drugih Judâ svome će magarcu u pola glasa saopštiti još oštriju riječ u odnosu na onu koja je upućena onima koji su podlokali i razvalili obale njegove rijeke: 

… U današnje vreme, Sivi moj, Juda se pojavljuje u obličju narodnog poslanika, ili učiteljice, ili lekara, poreznika, sreskog načelnika, babice; mnogi čovek je, jutros, na Veliku subotu, u svojoj mržnji podetinjio, pa puca iz kukavičke puške, i sav se predaje besmislenom, nerazumljivom prolećnom glumatanju.  

Himenesova ljubav prema prirodi Andaluzije je široka, prostrana, kao ruska stepa. Španski pjesnik je skromni stvaralac koji i u običnom vedrom jutru prepoznaje postojanje višega reda i koji i samom bogu zahvaljuje na takvim zorama. Istinski pjesnik i istinski slikar, Himenes za takva jutra veli kao da se nalazi „u unutrašnjosti kakvog velikog, svetlosnog saća, u srcu ogromne, tople, jarkocrvene ruže”. Nemoguće je pobrojati sva moguća značenja koja se ovim poređenjem otvaraju. Kada je Himenesova poezija u pitanju, to je često i nepotrebno. Veći je, snažniji i neuporedivo ljepši podvig uživati u vanserijskoj melodiji njegovog jezika, u punoći pjesnikovih riječi. „Svako djelo vrijedi tačno onoliko koliko poetskog sadrži u sebi”, veli Vladan Desnica u Zapisima o umjetnosti, a Himenesova andaluzijska elegija je možda i ponajbolji dokaz ove Desničine poetičke teoreme.   

U 32. pjevanju Himenes u nekoliko rečenica opisuje Cigane na koje su Sivac i on „udarili”. Čovjek, žena, dječak, djevojčica i majmun – to je kompletan kapital kojim pjesnik raspolaže. Slika uobičajena, svakodnevna, ali Himenes u svega tri ili četiri pasusa običnu, gotovo trivijalnu scenu pretvara u poeziju prvoga reda i u omalenu studiju posvećenu ciganskom životu. Za mladu ženu Himenes veli da je „živ kip od blata” koji „rukama, crnim kao dno šerpe, čupa korov oko sebe”. Poređenje Cigankinih ruku sa dnom šerpe nije tek puka pjesnička dosjetka, već nagovještavanje sveprisutne gladi. Himenes slikom prazne šerpe pojačava neprestanu borbu vječnih lutalica za „komadom kruva i lončetom vodice ladne”. Djevojčica „ugljenom po zidu iscrtava skaredne alegorije” i time Himenes potvrđuje stereotipnu skasku o ciganskim djevojčurcima koji prerano postaju žene. Deran, veli pjesnik, mokri sebi u pupak: uistinu jedna duhovita, komična slika koja razbija jad i čemer ciganskog života. Čovjek udara u def, a majmun privezan na lanac igra se u jarku birajući uglačane belutke. I kada je sve to opisao, kada je svakom članu ove sumorno-komične družine posvetio rečenicu ili dvije, Himenes ovako govori Sivcu: 

To ti je, Sivi moj, Cigin porodični ideal… Čovek, kao hrast, koji se češe; žena, kao čokot, po zemlji se proteže; dvoje najmlađih, muško i žensko, da bi se vrsta nastavila, i majmun, malen i slabašan kao svet, koji ih sve prehranjuje, trebeći se od vaški…

I dječak i Sivac vole mogerskog čovjeka i andaluzijsku prirodu. Ipak, i Himenes i njegov magarac bez ostatka učestvuju u sudbinama drugih životinja. Oblikujući svoj umjetnički svijet na osnovu melodije Sivčevog glasa i u skladu sa ritmom njegovog koraka, Himenes razvija apsolutnu empatiju prema mogerskoj farmi na kojoj žive i umiru mnogobrojne životinje. Osjetljivi dječak očima iskusnog pjesnika posmatra kako „četvorica u šarenim majicama” crnom ždrepcu kliještima oduzimaju žalosnu i zanosnu ljepotu; bio je dovoljan tek jedan potez surovog svijeta da vječno naruši sklad gordog pastuva koji je, kako kaže Himenes, sav bio kao britva. Tu je i slika zlovoljnog čuvara koji ubija šugavog psa u nadi da će tim pucnjem rastjerati i vlastitu mrzovolju, ali iza pucnja ostali su tek ljudska surovost i nasilna smrt. Himenes kroz te smrti, poput Hanekea bezmalo vijek kasnije, govori o banalnosti zla, o surovosti i nasilju koji ni u čemu nemaju utemeljenje, koji ni u čemu nemaju opravdanje. 

U priči o Lordu, malenom fox-terijeru, Himenes će suočiti pogled psa koji je zbog bjesnila vezan uz stablo narandže na poljani iza Tvrđave i sopstvene muke koja će ga kasnije goniti kroz život. Ostavljeni pas se preobražava u „bolnu silinu osećanja”, u prizor nestvaran i snažan, u prizor koji silinom toga bola razara postojeći poredak. Himenes veli da mu se pogled svezanog Lorda i kasnije u životu vraćao kao „nezalečena rana” i to je samo još jedan prilog na literarnom spisku djetinjih muka koje su se onima koji su tom pogledu svjedočili vraćale i u kasnijim vremenima. Himenes će donijeti i mogersku verziju Jesenjinove „Balade o keruši”, koja je po snazi i surovosti jednaka pjesmi ruskog klasika. Lovac Lobato daje štence mljekarici Salud da bi ona od njih napravila čorbu koja bi, prema savjetima don Luisa, trebalo da pomogne njenom umirućem životu. Keruša je, naravno, tražila štence; i ona je, kao i Jesenjinova kuja, tužno zavijala, vjerovatno na mjesec. Štence je pronašla i jedno po jedno vratila odakle su i odnijeti. Himenes tim povratkom završava kratku priču vjerujući da je surovosti bilo i previše i da bi kerušina ljubav mogla da se isplati u literaturi ako već nije mogla u životu. 

Himenes piše i o borbi pijetlova, o borbama bikova, o bijelim leptirima, o vrapcima. Tu je i alegorijska slika vezanog psa koji pjesnika podsjeća na početak jeseni, potom i razigrana priča o grčkoj kornjači koja se tiho i mudro skriva od surovog svijeta ljudi, potom i magarac Almirante, Sivčev prethodnik, koji je pjesnika „naučio plemenitosti”. Almirante je žrtva porodične trgovine, ali ujedno i prvi susret sa preduzimljivim svijetom odraslih koji ne računa na djetinju osjetljivost. Himenes u zapisu o Almiranteu kaže da je tek vrijeme uspjelo da ga iz njegove glave izagna, ali istovremeno, indirektno, priznaje da poezija čuva čak i ono što vrijeme potire. 

Ako je Himenesova ljubav prema mogerskoj farmi beskrajna, onda je njegova ljubav prema Sivcu beskonačna. Sivac je njegovo djetinjstvo, Sivac je njegov zavičaj, Sivac je njegova avantura, Sivac je njegova poezija. Forma i suština. Čelik i „mesečevo srebro”. Dvije suprotnosti koje se sustižu u jednom. Himenes ne govori Sivcu, on s njim razgovara. To je susret dva prostora – jednog aktivnog i raspričanog, drugog trpeljivog i nemuštog. Sivac je piščeva „i škola i fakultet”; u beskrajnim lutanjima mogerskim atarima njih dvojica će naučiti mnogo o svijetu, o ljudima, o prirodi. I sam pisac u jednom trenutku kaže da će Sivcu bolje biti s njim nego u školi; umjesto da uči nepotrebnu nauku pisanja debelih i tankih slova, bolje će mu i korisnije biti da savlada gradivo iz cvijeća i zvijezda, da spoznajući svijet koji gleda spozna i samoga sebe. 

Pjesnik zna da je život tek hod ka smrti i on Sivcu povjerava tajni plan: njegovo voljeno magare odmaraće se pod velikim borom koji je svojevrsna osa oko koje se kalemi Himenesov svijet. Pjesnik/dječak neće dozvoliti da Sivčeva smrt bude upisana u tefter životinjskih umiranja kao još jedna crtica koja vremenom blijedi i gubi na značaju. Ne samo da pjesnik/dječak neće Sivca baciti u neku smradnu jamu gdje se odlažu seoske crkotine već će na njegovim sapima ispisati najljepše rečenice posvećene magarcu u književnosti. 

Slika magarca je, kaže Krstić, istorija diskvalifikacije. Magarac je „najnepoželjniji karakter”, od starih Grka do naših dana. Od ukočenosti magareće pameti do „magareće klupe” kao strašnog mjesta na koje se šalju oni „umnoj patnji nestasali” – tek magarcu je nepravedno učinjena ogromna nepravda koju tek vrhunska poezija pokušava da poništi. Jer magarac je u književnosti uvijek bio svjedok suštinskih događaja, svjedok veličanstvenih preobražaja, svjedok nevjerovatnih pobjeda i stravičnih poraza. Apulejev put do oboženja odvijao se u tijelu magarca; na ovoj životinji koja, kako kaže Himenes, uči plemenitosti, Hrist je ujahao u Jerusalim; na magarcu je Sančo Pansa pratio Alonsa Kihana širom Manče; Gruban Malić je u istoriju književnosti ujahao na magarcu. Svi oni su magarcu dali epizodnu ulogu, gotovo ulogu statiste, ali ulogu dovoljnu da potvrdi neobičnu prirodu ove neobične životinje. Himenes je u svom magarcu, njegovoj prijateljskoj poslušnosti i nesebičnoj pratnji, naslutio istinsku avanturu koja ne podrazumijeva akciju, brzinu i juriš. 

Magarac je za Himenesa „dobar, plemenit, pronicljiv”. On pokušava, u nekoliko efektnih rečenica, da obriše stereotipne opise koji stoje uz magarca i koji onaj čelik i mjesečevo srebro pretvaraju u rđu i sjenku koju na njegovu grivu baca uljana lampa. Himenes Sivca naziva „livadskim Markom Aurelijem” i ne postoji nijedna životinja u svekolikoj svjetskoj književnosti koja je od svoga pisca dobila ljepši kompliment. Himenes je kratkim potezom magarca iz „magareće klupe” premjestio za katedru! Metafora nije isuviše snažna, jer za pjesnika je Sivac i „uman, prijatelj starca i deteta, potoka i leptira, sunca i psa, cveta i meseca, trpeljiv i rasudan, setan i drag”. Magarac dostojan Marka Aurelija, magarac dostojan pjesnika Himenesa. 

Preturio sam preko ruku mnogo stranica posvećenih magarcu. Čitao sam Apuleja, jevanđelja, Servantesa, Tristana i Izoldu, Jesen patrijarha, Fuentesa, Bulatovića. Tragao sam za kratkom i preciznom definicijom koja bi mogla da mi na najbolji način opiše magarca. Nisam je pronalazio. A onda je Himenes, u jednom od posljednjih pjevanja svoje elegije, nakon Sivčeve smrti i nakon sahrane u Borku, zapisao: 

Sivi, nežno kasalo, magarence moje, toliko si puta proneo moju dušu – jedino nju, dušu moju! – ovim zabitim stazama obraslim u gospinu pogaču, guščiju travu i kukuvaču…

To je, rekoh sebi, ono što si tražio. Magarac na svojim snažnim i odanim leđima nosi naše duše kroz zabite staze obrasle u gospinu pogaču, guščiju travu i kukuvaču. Ni manjeg junaka, ni većeg posla.

Goran Dakić

The post Nežno mogersko kasalo appeared first on Imprimatur.

U ove posljednje ubraja se i pisac knjige „Petodinarke“, rođen u Dalju, slavonskom mjestu kojem je posvetio i kojim je naslovio svoj prvi roman, nastanjen danas u Banjoj Luci, u kojoj se polagano ali nesigurno zaboravljaju sve naše izbjegličke ili došljačke sudbine. Njegov novi roman, sjajno ilustrovan, namijenjen je i posvećen nešto starijoj djeci i odraslima, vječitim deranima kakav je i sam, u ljepšem smislu te riječi, ostao. I djetinjstvu uopšte, opet u onom ljepšem smislu, iako ga takvim, u slučaju glavnog junaka, ova knjiga baš i ne bilježi. Dakić nije pisac pobjeda, patetike i izvrsnosti, jednako kao što njegov glavni junak, ćutljivi neznajša Željko Nišević, jeste sasvim običan dječak, iz sasvim obične, izbjegličke sirotinjske porodice, a opet heroj. Drugačijih, porodica ali i heroja, kao da i nije bilo u tim izbjegličkim kolonama: o drugačijima, na bilo koji način izvrsnima, Dakić kao da i odbija pisati.

„Petodinarke“ je zadovoljstvo čitati i zbog detaljnog opisa i nadahnutog presjeka života ovog malog, no istorijski i geografski nimalo beznačajnog mjesta. Zbog delikatnih emocija, živih i sadržajnih uspomena, nostalgije i melanholije, humora na sopstveni i tuđ račun, ukratko zbog svega onoga čime je autor, na isti način, načinio i daljsko tkanje svoje prve, nazovimo je tako, autofikcije. Iako je uglavnom nastojao da da vjerodostojan odraz vremena u kojem muze ćute pred istinskom tragedijom života, a ljudi za pjesmu nemaju želje ni poleta, Dakiću inspiracije nije manjkalo, naročito kada je u pitanju rodna rijeka, pa će njegovi „Dunavski vali“ zazvučati ovako:

Stojim i osluškujem njegov bešumni tok kroz plodne slavonske ravnice; stojim nekoliko centimetara od malenih talasa koji udaraju u peščanu obalu i brzo se povlačim nazad, preplašen tišinom kojom se ta moćna vodena stihija valja daljskim obalama. I ništa se, za taj jedan trenutak večnosti, ne čuje: ni krik obližnjih ptica, ni kreketanje žaba, ni lavež udaljenih pasa. Postoji samo tišina, ta lekovita i umirujuća tišina koja krepi i odmara, od koje se nikada ne možeš rastati i koja teče u tebi ma gde bio i ma kojim putevima hodio. Ona smiruje vatru, razgoni muku, potapa tugu. (U nju su i danas porinuti svi moji snovi i nadanja, želje i prkosi, strepnje i radosti.)

Međutim, ova knjiga zaslužuje pažnju i pozitivne kritike prije svega zato što predstavlja jedan snažno angažovan antiratni podsjetnik na izbjegličku muku, na zaboravljenu sirotinjsku kolonu, na nevolju od koje je, čini se, i Bog digao ruke. Bez imalo uljepšavanja i idealizacije, često svojstvenih književnosti posvećenoj djeci, naturalističkim rafinmanom reklo bi se, Dakić bilježi i književno oblikuje svoja sjećanja. Knjigu „Petodinarke“ odlikuju pripovjedačko višeglasje i vješto organizovan autoreferencijalan tekst. U njoj se dodiruju i prepliću različite sudbine, priče i ispovijesti. Teku doslovno iz nekoliko rukavaca, kao prema Dunavu, i slivaju prema Željku Niševiću i njegovoj životnoj priči, njegovom diskretnom herojstvu. Teku poput pojedinačnih izbjegličkih sudbina koje su se slile u neizbrisivu kolonu magistralnog puta novije istorije.

Petodinarke su, vidimo od samog početka, literarno i životno konvertibilna moneta. Za jednu petodinarku iz ovog romana moglo se kupiti „pet plovaka, 30 udica ili novi meps“, dok bi više njih bilo dovoljno za „najbolju pecarošku opremu u ulici“. Jasno je da su petodinarke iz naslova novčanica s ubjedljivom simboličkom ali i aksiološkom vrijednošću u ovom djelu. Petodinarke su tačka dodira i tačka presjeka različitih životnih priča, lajtmotiv ove daljske polifonije. Kada je u pitanju priča dječaka Gorana Dakića, otkrićemo tek toliko da će na početku biti „slatko“ zarađene, a da će na kraju priče peći poput savjesti.

Ima u ovoj knjizi nevelikog obima još mnogo toga da se pripomene, ali ostavimo to čitaocu da otkrije. Prije svega kada je u pitanju Željko Nišević, isprva za Dakića dječak bez svojstava, a zatim, na koncu svih priča, heroj nacionalne i svake druge istorije. Neko ko nije umio da zapamti ili prepiše poglavlje iz „učiteljice života“, a ko ju je istovremeno doživio na najteži mogući način, cijelim svojim bićem. Bio je to jedanaestogodišnjak koji je tri dana i tri noći bez prestanka vozio svoju porodicu u izbjegličkoj koloni.

Svi se ponekad sjetimo rata u svom rodnom gradu, svoga ali i tuđeg izbjeglištva, nevidljivog herojstva ni po čemu izvrsnih niti zanesenih, ali i te kako zaboravljenih dječaka. Dakić nas svesrdno na sve to podsjeća, neštedimice ali finim i nenametljivim tkanjem. Na sve to, ali i na brojne lijepe stvari, koliko god možda i nehotice, na to koliko je djetinjstvo draga i daleka uspomena, koliko je školsko odjeljenje fina i raznolika zajednica, koliko je drugarstvo, kao i herojstvo, neponovljivo i predodređeno spontanošću. Iako već pomenut u knjizi i to kao neko ko je „greške u fusnotama i nepotrebne rečenice otklonio“, osjetih potrebu da o ovom sjajnom i neobičnom romanu, djetinjstvu, drugarstvu, životu i životnom herojstvu, dodam još poneku riječ.

Roman „Petodinarke“ Gorana Dakića možete pronaći u svim knjižarama Kultura u Banjaluci, Tuzli, Bijeljini i Sarajevu, u antikvarnici Ramajana u Banjaluci, kao i u sarajevskim knjižarama Buybook i Connectum Klub knjige. Knjigu takođe možete naručiti po sniženoj cijeni preko naše internet knjižare i to preko ovog linka. 

The post Saša Šmulja: „Petodinarke“ u opticaju appeared first on Imprimatur.

Prati me, kao mora, ta Čehovljeva misao u kojoj se kratkoća definiše kao sestra talenta. Kiš nije među mojim piscima, ali mi je na pameti i njegova odluka da se, nakon romana, posveti kraćim formama, jer zaludu pisci ako nisu kadri da sažmu ono što im je na pameti i na srcu u svega nekoliko stranica teksta. Nisam, naravno, toliko pobenavio da se poredim s njima i da smatram kako će kratkoća moga teksta dokazati njihove postulate, ali sam prihvatio pravila igre, jer su oni naslutili ono što je sada već toliko očigledno: književnost je pobjegla u sažimanje.

Godinama sam slušao priče mnogih – u kafani, na ulici, u autobusima, na pijaci. Vjerovao sam i dalje vjerujem da se tu, među piljarima, dobroćudnim pijancima i uvrijeđenim malim akcionarima, krije istinska poezija i istinski humor. Slušao sam njihove muke i njihove pošalice, počeo da ih zapisujem u notes ili telefon, šta mi je već bilo pri ruci, u nadi da ću jednom te zapise „raspričati“. Bilo to tu filosofskih rasprava, patriotskih svađa, kafanskih nadmudrivanja, ćopićevska pripovijedanja…

U pauzama sam slušao kazivanja Ružice Kerkez, vlasnice kafana u kojoj su „Mrlje“ i nastale, koja je sama za sebe govorila da je – Kočićevka! Ništa nije lagala, a to zna ko je Majku bar dva puta slušao ili tek jednom s njom naivno ušao u klinč. Njene priče su zrcalile zdravim, narodnim humororm kakav se danas još može čuti ukraj rakijskih kazana i astala na kojima se odvajaju slanine i čvarci. Ne tvrdim da je to najbolji humor pod kapom nebeskom, ali je sasvim izvjesno da u njemu najviše uživam i da koristim svaku priliku da se namjestim pored kakve vatre ili uz neko staro, iskusno društvo i da kao matori kibicer osluškujem razne razgovore.

Tako su počele da se pišu „Mrlje“. Sa jednom jedinom namjerom – da nasmiju onoga ko ih bude čitao, baš kao što su nasmijale mene dok sam ih slušao. Na jednoj strani moga života nalazilo se novinarstvo koje je, kao i uvijek, bilo opterećeno dnevnom politikom, tmurnim reportažama i crnom hronikom, a na drugoj je spavala srpska književnost koja je godinama ututkana u ozbiljne perine. Htio sam da se vratim nekoj davnoj, drugačijoj tradiciji, bez namjere da veličam učinjeno, ali sa željom da makar na kratko razbijem jednolične stranice – kako novinske, tako i književne.

Odvojio sam se od Dalja, od Dunava i od Slavonije i krenuo sam u potragu za novim jezikom i novom rečenicom koja će odgovarati onome što „Mrlje“, na koncu, i jesu – knjiga kafanskih priča u kojoj se „čuje“ ponešto od one tipične atmosfere na koju sam godinama svikao. Tražio sam onu čehovljevsku kratkoću, ali ne kao potvrdu talenta, nego kao poligon na kojem mogu da vježbam ruku. „Mrlje“ su mala stilska vježba i posveta onima koji su išli kroz život samo da bi sakupljali ovakve priče. Ništa više, ali i ništa manje od toga.

„Mrlje na šanku“ možete kupiti u svim knjižarama „Kultura“ u Banjaluci, Tuzli, Bijeljini i Sarajevu, u ovim poslovnicama Pošta Srpske, kao i preko naše internet knjižare. 

The post Kako su nastale „Mrlje na šanku“ appeared first on Imprimatur.