Roman je, i kriti\u010dki i komercijalno, do\u017eivio uspjeh, \u0161to je autorku svrstalo u red najpriznatijih latinoameri\u010dkih pisaca i spisateljica novije generacije. Preveden je na njema\u010dki i na engleski jezik, nagra\u0111en je Me\u0111unarodnom knji\u017eevnom nagradom 2019. godine (International Literature Award), na\u0161ao se u u\u017eem izboru za Me\u0111unarodnu Booker nagradu 2020. godine (International Booker Prize), kao i Me\u0111unarodnu knji\u017eevnu nagradu u Dablinu 2021. godine (International Dublin Literary Award), te u \u0161irem izboru za Nacionalnu knji\u017eevnu nagradu za prevodnu knji\u017eevnost (2020 National Book Award for Translated Literature). Sada ga mo\u017eete \u010ditati i kod nas, zahvaljuju\u0107i prevodu na\u0161e Mihaele \u0160umi\u0107.<\/p>\n
<\/p>\n
“Do kanala su i\u0161li kroz procijep koji se izdizao iz rijeke, sve vrijeme nose\u0107i pra\u0107ke i skupljaju\u0107i o\u010di toliko da su izgledale kao u\u0161ivene pred odsjajem podneva. Bilo ih je pet, a njihov vo\u0111a jedini je nosio kupa\u0107i kostim: crveni kostim koji kao da je izgarao u suhom grmlju niske trske. Ipak, bio je po\u010detak maja. Ostatak \u010dete ga je pratio u ga\u0107ama, sva \u010detvorica hodaju\u0107i u blatnjavim \u010dizmama i naizmjence nose\u0107i kantu s kamen\u010di\u0107ima koje su tog istog jutra izvadili iz rijeke; sva \u010detvorica mr\u0161te\u0107i se i odva\u017eno hodaju\u0107i, toliko neopisivo spremni da se \u017ertvuju da \u010dak ni onaj najmanji nije mogao re\u0107i da ga je strah dok se krio iza svojih drugara; pra\u0107ke ve\u0107 nategnute u njihovim rukama, kamen\u010di\u0107 ve\u0107 duboko utisnut u ko\u017eno le\u017ei\u0161te, spreman da razbije prvo \u0161to mu se na\u0111e na putu \u010dim dobiju znak za napad; krikovi velike pitange, sve vrijeme skrivene u drve\u0107u iza njih, ili negdje u gomilama li\u0161\u0107a koje su nasilno gurali u stranu, ili u brujanju kamenja koje je presijecalo vazduh pred njima, vreli povjetarac, ispunjen jakim zujanjem le\u0161inara, koji su prkosili skoro potpuno bijelom nebu, i vrelom kugom koja je bila gora od \u0161ake pijeska ba\u010dene u lice i smrad od kojeg bi najradije pljunuo samo da ga ne mora\u0161 unijeti u svoju unutra\u0161njost, lako su brisali \u017eelju za nastavkom puta.<\/p>\n
Ali vo\u0111a je rukom pokazao na rub kanjona i svi su se spustili na sve \u010detiri gaze\u0107i preko suhe trave, sva petorica zbijeni toliko da su izgledali kao jedno, sva petorica, okru\u017eeni zelenim muhama, ustuknuli su na trenutak, napokon su vidjeli \u0161ta je virilo iz \u017eute pjene na povr\u0161ini vode: istrunulo lice mrtvaca plutalo je me\u0111u trskom i plasti\u010dnim kesama koje je vjetar donio s obli\u017enje ceste, izgledalo je kao tamna maska koja je bubrila u leglu crnih zmija \u2013 i smije\u0161ilo se.”<\/p>\n
Sezona uragana, Fernanda Mel\u010dor<\/p>\n
<\/p>\n
<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"