![\"\"](\"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-content\/uploads\/2021\/10\/Knjiga-scaled.jpg\")
<\/p>\nNajkoncizniji na\u010din da se \u201eAntiklimaks\u201c u najop\u0161tijem opi\u0161e \u010ditaocu jeste ovaj: to je slobodna \u0161etnja kognitivnim disonancama Slobodana Karla, samoprozvanog pisca \u201einteligentnih\u201d trilera, koji gotovo egzibicionisti\u010dki i bez zadr\u0161ke prikazuje \u010ditaocu sve ono \u0161to je savr\u0161eno normalnom \u010dovjeku u savr\u0161eno normalnim okolnostima te\u0161ko i pomisliti, a kamoli priznati \u2013 da na Gausovoj krivoj nije ni pri\u0161ao onom ekstremu gdje usamljeno stoji sva genijal\u0161tina civilizacije. Ne postoji bolniji i po\u0161teniji put otkrivanja zrelosti od suo\u010davanja sa sopstvenom prosje\u010dno\u0161\u0107u, kada ta\u0161tinu naglo smjenjuje zakopana i dobro utabana nesigurnost, a iz narcisoidne lju\u0161ture izroni samoprezir. Na rije\u010dima: \u201eSvako telo izba\u010deno iz ravnote\u017enog polo\u017eaja mora hitno da vidi \u0161ta \u0107e sa sobom\u201d nastaje roman kao beskrajno iskren zapis o sopstvenoj neadekvatnosti koja se kroz \u010destu autoironizaciju spu\u0161ta do \u010ditaoca i ostavlja ga u neizvjesnosti \u2013 i to ne toliko u otkrivanju radnje, \u00a0koliko u otkrivanju samog lika.<\/p>\n
Slobodan Karl je dakle pisac, ni\u0161ta vi\u0161e i ni\u0161ta manje od prosje\u010dnog skribomana, sa jasnom svije\u0161\u0107u o potencijalu i nemogu\u0107nosti da se taj potencijal napokon ostvari, odnosno da mu se doraste. I osim toga \u0161to je primoran da radi kao turisti\u010dki vodi\u010d i \u0161to tragi\u010dno osje\u0107a udaljenost od jedne savr\u0161ene pri\u010de koja \u0107e mu obezbijediti mjesto u knji\u017eevnom kanonu, njegovu su\u0161tinsku unutra\u0161nju sukobljenost autor prikazuje kroz relaciju sa drugima, kroz reminiscencije na roditelje, kroz prijatelje, porodicu i, u krajnjem, kroz knji\u017eevne klike i avetinjske kriti\u010dare koji njegovu svijest o prosje\u010dnosti \u010dine jo\u0161 o\u010diglednijom. Tu ne postoji diskrepanca mi\u0161ljenja, Karlova slika o sopstvenom umije\u0107u je istovjetna povratnoj informaciji onih pred kojima se kao pisac ogoljuje. Njegova tragi\u010dnost i nije u tome, ne treba je tu ni tra\u017eiti, no u posljednjoj nadi da postoji i talenat i volja da bude druga\u010dije. To stalno potvr\u0111ivanje neuspjeha, zajedno sa o\u010dajni\u010dkom \u017eeljom da se bude izvanredan, prikazuje junakov sukob dramati\u010dnijim nego \u0161to \u010ditaocu mo\u017eda djeluje. Karlov problem je prevashodno identitetskog tipa. Istina, humor je svakako neizostavni element kojim autor ovaj identitetski sukob pravi \u010ditaocu podno\u0161ljivijim, lak\u0161im, ali je i taj humor katkad u slu\u017ebi mehanizma odbrane od one ta\u010dke raspada gdje, ironi\u010dno, bilo kakva transformacija lika i zapo\u010dinje. Tako od samog po\u010detka pratimo razvojni put junaka koji kulminira ne intelektualnim prosvjetljenjem, ve\u0107 emocionalnim otkrivanjem sebe. Iz tog razloga je u cijeloj pri\u010di, pored osvjetljavanja odnosa sa sredinom, mo\u017eda prisustvo roditelja i najzna\u010dajnije, jer su isklju\u010divo oni spona s onim \u0161to Slobodana Karla mu\u010di na duboko osje\u0107ajnom i egzistencijalnom nivou. Rije\u010di kao \u0161to su: \u201ePrvi znak razumevanja je \u017eelja za smr\u0107u, ka\u017ee Kafka, i to nije apokrif. Ja nikad nisam razumeo niti ikad po\u017eeleo svoju smrt. Samo sam hteo da nikad nisam postojao, ali mi niko nije dao pravo da se izjasnim. I zato pi\u0161em\u201d nisu kazane na po\u010detku romana, u tom slu\u010daju bi djelovale krajnje nemotivisano, ali u trenutku kada se osvijetli odnos s roditeljima, one postaju i\u0161\u010dekivana ta\u010dka preloma kada se umjesto cikli\u010dnog razmi\u0161ljanja o sopstvenoj nesposobnosti, Slobodan Karl suo\u010dava sa po\u010decima.<\/p>\n
<\/p>\n
A da ovaj roman nije \u201csamo\u201d psiholo\u0161ka studija posrnulog i umjereno narcisoidnog pisca, potvr\u0111uje i Slobodanov odnos sa Du\u0161anom – koji bi u klasi\u010dnom smislu bio tipi\u010dni antagonista (mada je te\u0161ko odrediti gdje u tom smislu zavr\u0161ava Slobodan, a po\u010dinje Du\u0161an) – modernim mecenom s plemenitim namjerama, snom svakog pisca 21. vijeka, \u010dija je funkcija da Slobodanov unutra\u0161nji sukob izmjesti u prostor trilera, u kom se \u010ditaocu do zadnjih stranica otkrivaju namjere i motivacije altruisti\u010dnih spasitelja, ukoliko je taj potpuni altruizam uop\u0161te mogu\u0107. Tako \u201eAntiklimaks\u201c jednim dijelom ulazi u prostor \u017eanrovske knji\u017eevnosti, i to samo u tolikoj mjeri da se o\u010duva zna\u010daj pri\u010de kao pokreta\u010dke snage svakog romana. Spoj misaonosti i doga\u0111aja (ma kako nevjerovatni bili) daje svakom \u010ditaocu na izbor da pronalazi ono \u0161to od knji\u017eevnosti uop\u0161te zahtjeva. Jezikom, subverzivnim humorom i autoironijom mo\u017eda i ponajvi\u0161e poga\u0111a senzibilitet mla\u0111ih generacija, ali to ne mo\u017ee i ne smije baciti sjenu na ozbiljnost misaonosti \u201eAntiklimaksa\u201c, koja se, da budemo iskreni, rijetko pronalazi u savremenoj regionalnoj knji\u017eevnosti. A kada bismo uzeli kao ta\u010dnu Sartrovu pretpostavku da cilj knji\u017eevnosti nije kazivati izvjesne stvari, ve\u0107 stvari kazivati na izvjestan na\u010din, onda je jasno koliko je Vasilije Glomazi\u0107 kao autor ovoga i te kako svjestan. \u201eAntiklimaks\u201c je na kraju u\u017easno hrabar poduhvat koji je i za iskusne pisce vrlo lako mogao biti proma\u0161aj, a u ovom slu\u010daju ipak nije.<\/p>\n
Marija Peji\u0107<\/em><\/p>\n Roman Antiklimaks<\/strong> <\/em>mo\u017eete poru\u010diti preko na\u0161e internet knji\u017eare ovdje<\/a><\/span><\/strong>. Tako\u0111e, knjigu mo\u017eete potra\u017eiti u odabranim knji\u017earama \u0161irom BiH i Srbije.<\/p>\n\u00a0<\/h6>\n
Gdje prona\u0107i knjigu?<\/h5>\n
Izdvajamo iz medija:<\/h5>\n