Nedavno mi je poznati filmski reditelj Branko Baleti\u0107 postavio pitanje: \u201eKako to da danas imamo vladavinu prava na tako niskom nivou kada su Crnogorci stotinama godina unazad po\u0161tovali nepisana pravila i rukovodili se obi\u010dajima i \u010da\u0161\u0107u?\u201c. Naizgled jednostavno pitanje je interesantno iz vi\u0161e razloga i podjednako sadr\u017eajno. Najprije ukazuje na zna\u010daj obi\u010dajnog prava u Crnogoraca, kojem su se ljudi bespogovorno povinovali i to ne pod prijetnjom i uz, ono \u0161to bismo danas nazvali, aparat prinude, ve\u0107 iz moralnog zakona u njima samima koji im je \u201enametao\u201c pravila pona\u0161anja. Tom moralnom zakonu ni smrt nije stajala na putu, jer se u smrt rado i\u0161lo zarad vi\u0161ih ciljeva i principa. Potom, upu\u0107uje na \u010dast kao osnovni postulat dru\u0161tva i mjernu jedinicu dobrog i o\u010dekivanog postupanja. \u010cast naj\u010de\u0161\u0107e shvatamo i defini\u0161emo kao moralni stav, zasnovan na eti\u010dkim principima, koji podsti\u010de pona\u0161anje vrijedno po\u0161tovanja. Najzad, samo pitanje nu\u017eno vodi zaklju\u010dku da danas imamo problem sa vrijednostima, pa \u010dak ni obavezuju\u0107a pravila koje dr\u017eava propisuje nisu po\u0161tovana. Ako su druga\u010dije okolnosti, za\u0161to su se promijenile moralne vrijednosti?<\/p>\n
U vremenima dru\u0161tvenog posrtanja i krize morala i identiteta malo ko ima vi\u0161e da nam ka\u017ee od Marka Miljanova Popovi\u0107a Drekalovi\u0107a, junaka, perjanika, vojvode, guvernera Podgorice \u00a0i knji\u017eevnika, ro\u0111enog 1833. godine, iz plemena Ku\u010di. Iako po mnogo \u010demu posebna figura u crnogorskoj knji\u017eevnosti, njegovo stvarala\u0161tvo nema umjetni\u010dko-filozofski karakter, niti je, u tom smislu, doseglo visine pisane rije\u010di jednog Petra II Petrovi\u0107a Njego\u0161a. Jednom sam se usprotivila opaski svog mentora da je Marko Miljanov \u010dak i iznad samog Njego\u0161a. Tada sam primijetila da je za razumijevanje Njego\u0161a potrebno veliko predznanje, ali i, dosta ishitreno, zaklju\u010dila da je Marko Miljanov \u201esamo\u201c objedinio i zabilje\u017eio pri\u010de koje su se prenosile s koljena na koljeno. Ono \u0161to sam tada zanemarila je da je, stavljaju\u0107i vrline u prvi plan, pisac, ne samo tada, uticao na izgradnju kolektivne svijesti o ispravnim i visoko vrednovanim normama i obrascima pona\u0161anja. Sad, dakle, znam, da su Njego\u0161 i Miljanov \u201esamo\u201c dva svijeta iz istih brda jednako spremna da daju \u017eivot za \u010dast i odbranu dobrog i humanog. Za Marka Miljanova se istina nalazila u narodu i osje\u0107ao je obavezu da je prikupi, objedini i zapi\u0161e, za nauk plemenu i slede\u0107im generacijama. Knji\u017eevni rad i \u010duvanje onog dobrog u narodu je do\u017eivljavao kao svoj misiju, pa i to \u0161to se opismenio u poznim, pedesetim, godinama treba shvatiti kao obezbje\u0111ivanje sredstva za ostvarivanje cilja. A cilj je bio podizanje morala u plemenu herojske pro\u0161losti koje je \u201enisko palo\u201c. I upravo se u ovome nalazi klju\u010d aktuelizacije njegovog djela.<\/p>\n
Primjeri \u010dojstva i juna\u0161tva su anegdote pisane u formi memoara i, s vremena na vrijeme, pisac navodi osobu koja im je svjedo\u010dila, kao dokaz njihove vjerodostojnosti. Valjda poput garanta da su ove doga\u0111aje pri\u010dali istinoljubivi ljudi. Ali \u010dak i da u to sumnjamo, sam sadr\u017eaj knjige bi nas razuvjerio. Kratke po formi, ove pri\u010de ne zalaze previ\u0161e u istorijski kontekst i pozadinu de\u0161avanja, ve\u0107 direktno i bez uljep\u0161avanja opisuju situacije u kojima su se brojni \u017eitelji tog vremena istakli svojim \u010dinjenjima. \u0160to se, pak, stila pisanja ti\u010de, moglo bi se dosta toga zamjeriti, a same pri\u010de ispri\u010dane su jezikom iz naroda, koji je, za mnoge, sada te\u017eak za pra\u0107enje i razumijevanje. Ipak, u Crnoj Gori, kad zagrebete po povr\u0161ini, i u\u0111ete me\u0111u narod, brojne izraze i danas koristimo.<\/p>\n
Po\u0161tenje je u sredi\u0161tu svih pri\u010da i, kako je Mihailo Lali\u0107 zapisao, \u201eprimjeri se izdvajaju po vremenski neograni\u010denoj ljepoti moralnih podviga. To je knjiga kakvih je malo na svijetu, mo\u017eda jedina u svjetskoj knji\u017eevnosti, knjiga koja je od po\u010detka do kraja posve\u0107ena, ispunjena vrlinama\u201c. \u010cest motiv u pri\u010dama je pra\u0161tanje. Junaci ovih pri\u010da pra\u0161taju i uvrede i \u017eivote. Ka\u017eem, \u017eivote, jer je krvna osveta bila va\u017ean segment obi\u010dajnog prava kod Crnogoraca. Ismail Kadare u \u201eSlomljenom aprilu\u201c do tan\u010dina obja\u0161njava kanon Leke Duka\u0111inija, te ubijanje do istrebljenja mu\u0161kih \u010dlanova porodice koja je \u201euzela krv\u201c. Marko Miljanov u vi\u0161e navrata pripovijeda kako izvr\u0161ilac \u010desto odustaje od osvete, jer ne \u017eeli da ostavi, makar i krvni\u010dku, porodicu bez ijedne mu\u0161ke glave. Uz krvnu osvetu, knjiga nas u\u010di i kultovima gosta i zadate rije\u010di. Nevoljniku je uvijek pru\u017eano uto\u010di\u0161te, obezbje\u0111ivana za\u0161tita, pa \u010dak i osveta ako mu se kakvo zlo dogodi dok je pod krovom doma\u0107ina. Onaj ko je uzeo hleb i so nikad nije mogao stradati od onog iz \u010dije je ruke tu \u010dast prihvatio. A o tome koliko je zadata rije\u010d bila va\u017ena u narodu sam pisac u knjizi ka\u017ee: \u201ete\u017ee je bilo \u0161tetovat rije\u010d po\u0161tenu, no sve drugo \u0161to je ima!\u201c Na pomen takvih junaka i ljudi, nama se u Crnoj Gori \u010desto plu\u0107a nadimaju ponosom. Ipak, taj ponos istovremeno tjera potomke onakvih predaka na stalno preispitivanje.<\/p>\n
Pi\u0161u\u0107i o ljudima poznatim po svojim juna\u010dkim i \u010dojskim podvizima, Marko Miljanov nam je dosta toga rekao i o sebi, iako se ni u jednoj svojoj knjizi sobom nije bavio. Ku\u010di su i danas zadr\u017eali onu nepogrje\u0161ivu sposobnost i lako\u0107u postavljanja moralnih obrazaca iznad svega. I, sve to, uz obaveznu dozu humora tako svojstvenu briljantnim umovima. Zato je velika sre\u0107a dru\u017eiti se sa potomcima Marka Miljanova.<\/p>\n
Primjere \u010dojstva i juna\u0161tva je napisao i \u010dovjek i junak, u\u010de\u0107i nas da je juna\u0161tvo braniti sebe od drugog, a \u010dojstvo drugog od sebe. Osim \u0161to je to \u00a0najjednostavnije, a najpreciznije obja\u0161njenje ova dva pojma, jedna je od prvih definicija ljudskih prava i sloboda u njihovom modernom poimanju. Juna\u0161tvo sa \u010dojstvom ide ruku pod ruku. Danas bojna polja valja zaobi\u0107i, a \u010destitost stalno dokazivati. Zato je Marka Miljanova va\u017eno iznova \u010ditati. Iako se \u010desto \u010dini da anegdote zabilje\u017eene njegovim perom svjedo\u010de o duhu jednog pro\u0161log vremena, one su mnogo vi\u0161e od toga, jer \u0161alju univerzalne poruke.<\/p>\n
Jovana Marovi\u0107<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Nedavno mi je poznati filmski reditelj Branko Baleti\u0107 postavio pitanje: \u201eKako to da danas imamo vladavinu prava na tako niskom nivou kada su Crnogorci stotinama godina unazad po\u0161tovali nepisana pravila i rukovodili se obi\u010dajima i \u010da\u0161\u0107u?\u201c. Naizgled jednostavno pitanje je interesantno iz vi\u0161e razloga i podjednako sadr\u017eajno. Najprije ukazuje na zna\u010daj obi\u010dajnog prava u Crnogoraca, […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":3069,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_monsterinsights_skip_tracking":false,"_monsterinsights_sitenote_active":false,"_monsterinsights_sitenote_note":"","_monsterinsights_sitenote_category":0},"categories":[7],"tags":[217,216],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3068"}],"collection":[{"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=3068"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3068\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/media\/3069"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=3068"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=3068"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=3068"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}