{"id":2151,"date":"2019-07-11T09:56:46","date_gmt":"2019-07-11T09:56:46","guid":{"rendered":"https:\/\/imprimatur.ba\/?p=2151"},"modified":"2019-07-11T10:04:58","modified_gmt":"2019-07-11T10:04:58","slug":"kad-svaka-stranica-odise-zivotom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/imprimatur.ba\/kad-svaka-stranica-odise-zivotom\/","title":{"rendered":"Kad svaka stranica odi\u0161e \u017eivotom"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Mom\u010dilo Spasojevi\u0107<\/strong><\/p>\n

\u201eStra\u0161na sila njegovog talenta sadr\u017eana je u tome \u0161to on ni\u0161ta ne izmi\u0161lja.\u201c<\/em><\/p>\n

Maksim Gorki<\/em><\/p>\n

Osvr\u0107u\u0107i se na mlade vojvo\u0111anske knji\u017eevnike, po\u010detkom pedesetih godina pro\u0161log vijeka, Bo\u0161ko Novakovi\u0107 pi\u0161e: \u201eOp\u0161ti utisak ovog knji\u017eevnog podmlatka nije povoljan. Kao celina ovaj mladi vojvo\u0111anski nara\u0161taj jo\u0161 pliva u vodama tu\u0111ih izraza. Mada su savremeni po tematici, ovi mladi pisci retko daju osve\u017eenje novim shvatanjima, originalnim pristupanjem ve\u0107 utvr\u0111enom koloseku obrade. Prete\u017ee podra\u017eavanje poznatih obrazaca, tra\u017eenje \u010dvr\u0161\u0107eg oslonca, neujedna\u010denost u istom radu.\u201c Izuzetak je Aleksandr Ti\u0161ma, koji je, kako pi\u0161e Novakovi\u0107, \u201episac od mogu\u0107nosti\u201c, ali je i kod njega \u201eprisutan uticaj Ive Andri\u0107a\u201c.<\/p>\n

Nijedna od navedenih zamjerki ne bi mogla da se odnosi na savremenog mladog vojvo\u0111anskog pisca Stefana Janji\u0107a u \u010dijem je romanu \u201eNi\u0161ta se nije desilo\u201c prisutna originalnost po\u010dev od naslova preko izraza, tematike, leksike do strukture djela. Svaka stranica njegove knjige odi\u0161e \u017eivotom, koji iskri i manifestuje se izuzetnom dinamikom.<\/p>\n

U knjizi \u201eNi\u0161ta se nije desilo\u201c nema ni trunke pretencioznosti. Ali mudrosti ima sasvim dovoljno da se o njoj razmi\u0161lja i kada joj se nakon \u010ditanja sklope korice. Dobija se \u017eelja za novim \u010ditanjem i javlja se nevjerica da ju je napisao neko ko je tek na po\u010detku svoje knji\u017eevne karijere. Stefan Janji\u0107 kao da se dr\u017ei \u010cehovljevog principa: \u201ePotrebni su novi oblici. Novi oblici su potrebni, a ako ih nema – onda ni\u0161ta ne treba.\u201c On zna da oboji rije\u010di i re\u010denice, da na\u0111e neobi\u010dnu, rijetku rije\u010d odnosno zna\u010denje onome \u0161to \u017eeli da saop\u0161ti. Kod njega baterijska lampa se \u201eoglasila lenjim, sjajnim zrakom\u201c; ka\u0161alj je \u201ebra\u0161njasti\u201c, \u201ea umetnost zahteva od nas da pone\u0161to i pre\u0107utimo\u201c; baka je \u201ezaljubljena u lepotu stabilnih, ostarelih predmeta\u201c, a \u0161to je starija, \u201esve su joj dra\u017ee te sitnice. Gr\u010devito se dr\u017ei za njih, kao za sam \u017eivot\u201c, a brisanje pra\u0161ine naziva \u201eplitkom arheologijom\u201c.<\/p>\n

U romanu \u201eNi\u0161ta se nije desilo\u201c zaista se ni\u0161ta posebno ne doga\u0111a i gotovo da u njemu nema radnje, a \u0161tivo se, ipak, \u010dita sa velikim zanimanjem i zadovoljstvom. Sagledan u svom poetskom totalitetu, idejnoj i estetskoj funkciji ono odmah gubi sitnorealisti\u010dku prolaznu namjenu i pretvara se u univerzalnu vrijednost, koja se manifestuje u nekim aspektima svakodnevnog egzistiranja pojedinca, porodice ili dru\u0161tva u cjelini. Svakodnevni svijet u ovom romanu, oslobo\u0111en faktografske realnosti, otkriva nam obilje poetskih asocijacija koje naviru i koje se potvr\u0111uju kao istine neraskidivo povezane sa su\u0161tinom op\u0161teljudskog i savremenog egzistiranja.<\/p>\n

Njegovo \u0161iroko obrazovanje (kolekcionar bespotrebnih znanja, kako bi sam kazao) je o\u010digledno i bez imalo sumnje kao i dar za zapa\u017eanjem sitnica koje ga okru\u017euju i s kojim je neprekidno u kontaktu. Njegov knji\u017eevni materijal mu je na dohvatu ruke:<\/p>\n

\u201eNalazio sam da je besmisleno o stvarima svakodnevnim govoriti, o sitnoj jednoj kupovini ili nazebu, pa me prethodni zapisi navodi\u0161e na pomisao da je moj \u017eivot preko svake mere obi\u010dan i ni po \u010demu poseban\u201c, ka\u017ee junak romana Nikola Nenadovi\u0107 u svome dnevniku.<\/p>\n

Stefan Janji\u0107 je sjajan stilist. On od svakodnevne banalnosti i \u201eotpadaka dana\u201c, gradi svoj roman za koji su svi elementi uzeti iz zbilje i stilizira ih u smislu Prustove filozofije i estetike. Na primjer, suptilno zapa\u017ea da dok majka miksa krompir \u201e\u010destice pirea usled velikog pritiska razle\u0107u se po kuhinjskim plo\u010dicama, po staklima nao\u010dara i licu.\u201c<\/p>\n

\"\"

Stefan Janji\u0107 (foto Tajana Dedi\u0107 Starovi\u0107)<\/p><\/div>\n

Analiti\u010dki prodori u refleksivni svijet \u010dovjeka, poetske meditacije o banalnim doga\u0111ajima i predmetima, uporne estetske preokupacije i originalne asocijacije, osnovne su zna\u010dajke ovog romana u kome Stefan Janji\u0107 iskazuje sve svoje pripovjeda\u010dke vrline i neosporan talenat.<\/p>\n

Svje\u017ea re\u010denica, iz stranice u stranicu, otkriva nam izuzetno senzibilnog pisca, koji je superioran nad tzv. realisti\u010dkim pripovijedanjem. Jedan kratak navod \u0107e to najbolje ilustrovati:<\/p>\n

\u201eFri\u017eider je, sre\u0107om, ispra\u017enjen, pokriven kariranom mu\u0161emom na kojoj \u0107ute dve fla\u0161e rakije (jedna na\u010deta), litar vina u fla\u0161i bez etikete, fla\u0161a doma\u0107eg soka zatvorena celofanom i gumicom za tegle.\u201c<\/p>\n

U osnovi, fabula ovog romana je ispovijest studenta medicine koji pri\u010da o svojoj, ne ba\u0161 idealnoj, vojvo\u0111anskoj porodici te ostav\u0161tini novinara Nikole Nenadovi\u0107a, u \u010diji se stan u Beogradu uselio kao podstanar. U arhivi pokojnog novinara, izme\u0111u ostalog, nai\u0161ao je na isje\u010dke iz \u201eTelala\u201c, bo\u0161nja\u010dkog glasila, iz kojih je Nenadovi\u0107 preuzimao tekstove za svoju rubriku \u201eCrni odjeci\u201c, ratnu hroniku – \u201ezastra\u0161uju\u0107i dnevnik smrti i stradanja\u201c – u \u201eBeogradskim\u201c, koja je izlazila od jula 1992. do aprila 1995. Prethodno je 32 godine radio na prijemnom odjeljenju za \u010ditulje. U \u201eCrnim odjecima\u201c je objavljeno 2.106. tekstova, od \u010dega su \u017eivotne pri\u010de poginulih \u010dinile barem tre\u0107inu materijala. \u201eBeogradske\u201c su, u potpunosti ili djelimi\u010dno, preuzele barem 247 pri\u010da iz \u201eTelala\u201c: latinica je zamijenjena \u0107irilicom, ijekavica ekavicom, a izvjesna kreativnost ostvarena je samo u kontekstu prilago\u0111avanja imena i toponima.<\/p>\n

Prvi od tih \u010dlanaka iza\u0161ao je u avgustu 1992. godine, u kome se govori o ratnim sukobima u Bijeljini, te kako su neprijateljski vojnici nogom obili vrata zaklju\u010danog stana Radmile N. i tra\u017eili zlato, novac i dragocijenosti, a ona je imala samo bi\u017euteriju \u201eali joj zlo\u010dinci nisu poverovali\u201c.<\/p>\n

\u010clanak je objavljen u \u201eTelalu\u201c od 3. februara 1992. godine, a u \u201eBeogradskim\u201c 14. avgusta 1992. godine. Taj \u010dlanak je priredio N. Nenadovi\u0107 sa 28 ispravki i u njemu je Amela postala Radmila N.<\/p>\n

Me\u0111utim, Vidak je posumnjao da Amelina pri\u010da nije usamljena, te da su i nekim drugim \u017ertvama data tu\u0111a imena i odlu\u010dio je da se bori kako bi \u201eukradene biografije vratio njihovim vlasnicima\u201c. Ispostavilo se da Amelina pri\u010da zaista nije bila jedina: D\u017eemal Ajnad\u017ei\u0107, student arhitekture, poginuo je u okolini Zvornika. U \u201eBeogradskim\u201c je, deset dana kasnije, nazvan Milan Antonijevi\u0107. Ispostavilo se da je novinar N. Nenadovi\u0107 svoje \u010dlanke uzimao iz \u201eTelala\u201c i falsifikovao ih, tako \u0161to je muslimanska imena prepravljao u srpska i ostali dio teksta prilago\u0111avao tako da \u017ertve budu Srbi.<\/p>\n

Narator ironi\u010dno prenosi obja\u0161njenja glavnog urednika: \u201ePo\u010detkom devedesetih do\u0161lo je \u201edo odre\u0111enih prilago\u0111avanja\u201c u ‘Beogradskim’, do odre\u0111enih promena, kako bismo odgovorili izazovima tog doba i da za\u0161titimo interese na\u0161eg naroda… To je… To je osnova, to je osnovni preduslov kvalitetnog novinarstva\u201c. Od redakcije \u201eBeogradskih\u201c, odnosno urednika Koste Radaka, Vidak je dobio pismo u vezi s molbom koju je poslao, a u kome mu savjetuje da bi \u201ebilo pametnije da se bavi medicinom i da mu \u017eeli mnogo uspjeha u daljem toku studija…\u201c<\/p>\n

Tematska preokupacija romana \u201eNi\u0161ta se nije desilo\u201c svojom poetskom vrijedno\u0161\u0107u i misaonim potencijalom, pretvara se u savjest na\u0161eg vremena s kojom se borimo za trenutke vlastite ljudskosti. Kada govori o knjizi ma\u0111arskog pisca Geze \u010cata \u201es flekom od kafe\u201c, on koristi priliku da \u010ditaoca upozna sa izvanredno pou\u010dnom pri\u010dom: \u201eGrupa dece danima slu\u0161a novinske reporta\u017ee o ve\u0161anjima. Na jednom tavanu nalaze konopac i po\u010dinju da se igraju su\u0111enja. Svaka je presuda bila smrtna. Ve\u0161aju ma\u010dke, pse, sitnije \u017eivotinje, a na kraju i Emu. S krova se njihalo njeno izdu\u017eeno telo u crvenoj haljinici na tufne.\u201c Ova je jedna od onih pri\u010da za koju bismo mogli kazati da je \u201ekolektivno dobro\u201c. Nisu manje zanimljive ni neke starozavjetne zagonetke: Kom\u0161ija Radovan, \u010diji je brat bio sve\u0161tenik, postavio je Vidaku starozavetnu zagonetku: \u201eJe li, mali: da se sad pred tobom pojave Adam i Eva, prvi ljudi na svetu, kako bi ih po telu prepoznao?\u201c Nisam znao. \u201e<\/em>Po pupku, jer ga ne bi imali!\u201c \u201eA kako bi ih prepoznao po du\u0161i?\u201c tako je glasilo drugo pitanje. Tek to nisam znao. \u201eBili bi to veoma tu\u017eni ljudi\u201c, glasio je odgovor. \u201eTu\u017eni, jer nisu imali detinjstvo\u201c. Janji\u0107ev smioni izraz ima za osnovu zdravu re\u010denicu u kojoj nema izmi\u0161ljanja i kovanja rije\u010di. Sve je tu u ishodi\u0161tu i u krajnjem dometu isklju\u010divo literarno: \u010car\u0161af je \u201emirisao starovremenski lepo. Moja baka ga je prala na ruke. Slu\u017ee\u0107i se crvenim lavorom.\u201c<\/p>\n

Uvjereni smo da nije pretjerano tvrditi da roman \u201eNi\u0161ta se nije desilo\u201c dose\u017ee sam vrh najve\u0107ih dometa srpskog savremenog romana. U njemu nema ni\u010dega \u0161to bismo mogli naslutiti kao rutinsko. Rije\u010d je o jednom od najautenti\u010dnijih knji\u017eevnih djela ove vrste nastalih kod nas u posljednjih desetak godina i stoga zaslu\u017euje punu pa\u017enju \u010ditala\u010dke publike. Ko pro\u010dita ovu knjigu, uvjeri\u0107e se da nijedna od izre\u010dnih tvrdnji nije pretjerana. To je knjiga koju svakako treba \u010ditati. Izdava\u010du Imprimatur d.o.o. iz Banjaluke, upu\u0107ujemo pohvale \u0161to je omogu\u0107io \u010ditaocima da u\u017eivaju u njemu.<\/p>\n

Mom\u010dilo Spasojevi\u0107 je profesor srpskog jezika i knji\u017eevnosti u penziji i biv\u0161i direktor Narodne biblioteke \u201eIvo Andri\u0107\u201c \u010celinac. Ovaj tekst je prvobitno objavljen u \u201e\u010celina\u010dkim novinama\u201c. <\/em>Roman \u201eNi\u0161ta se nije desilo\u201c Stefana Janji\u0107a mo\u017ee se na\u0107i u svim knji\u017earama Kultura u Banjaluci, Tuzli, Bijeljini i Sarajevu, u sarajevskim knji\u017earama Buybook, Connectum Klub knjige, kao i na sajtu izdava\u010da<\/a><\/strong>. <\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Mom\u010dilo Spasojevi\u0107 \u201eStra\u0161na sila njegovog talenta sadr\u017eana je u tome \u0161to on ni\u0161ta ne izmi\u0161lja.\u201c Maksim Gorki Osvr\u0107u\u0107i se na mlade vojvo\u0111anske knji\u017eevnike, po\u010detkom pedesetih godina pro\u0161log vijeka, Bo\u0161ko Novakovi\u0107 pi\u0161e: \u201eOp\u0161ti utisak ovog knji\u017eevnog podmlatka nije povoljan. Kao celina ovaj mladi vojvo\u0111anski nara\u0161taj jo\u0161 pliva u vodama tu\u0111ih izraza. Mada su savremeni po […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":2152,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_monsterinsights_skip_tracking":false,"_monsterinsights_sitenote_active":false,"_monsterinsights_sitenote_note":"","_monsterinsights_sitenote_category":0},"categories":[7,161],"tags":[163,162],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2151"}],"collection":[{"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2151"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2151\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/media\/2152"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2151"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2151"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/imprimatur.ba\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2151"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}