Zbrika  „Herbarij svete smrti”, nova knjiga Mihaele Šumić, izdanje je koje vam spremamo za sami kraj jula. Oni koji prate naše autorke i autore vjerovatno znaju da ovo nije prva Mihaelina knjiga koju objavljujemo. Prošle godine izašla je njena zbirka pjesama „Nekoliko sitnih uboda”, ali ovo jeste njena prva prozna knjiga, da budemo precizniji riječ je o zbirci priča.

O autorki

Mihaela Šumić je rođena 1998. godine u Banjaluci. Završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz”. Tokom 2012. godine pisala je poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju, kao i prevode na engleskom, španskom, portugalskom i hrvatskom, do sada je objavljivala na nekoliko portala. Čitaocima se predstavila na festivalima književnosti „Imperativ” u Banjaluci i „Rukopisi” u Pančevu. Do sada je objavila zbirku pjesama „Nekoliko sitnih uboda”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga”, za najbolju prvu knjigu objavljenu u 2020. godini,  te zbirku priča „Herbarij svete smrti”.

O knjizi „Herbarij svete smrti”

U svojoj prvoj proznoj knjizi, Mihaela Šumić vodi čitaoca na put od njujorških barova, boemskih kafana u predgrađu Buenos Ajresa i hotelskih soba u Rimu, preko Dubrovnika na prelazu iz 16. u 17. vijek, pa sve do primorskih gradića u Meksiku, u kojima je sadašnji trenutak neizostavno određen vremenom prije dolaska Evropljana. Svijet koji se otkriva u dvanaest priča ove pomno promišljene, mračne, ali krajnje dirljive i snažne zbirke, čiji su redovi ujedno i svjedočanstvo o moći i dalekosežnosti drevnih vjerovanja, jeste svijet ispunjen višegeneracijskim osvetama, neobjašnjivim događajima, isprepletenim vezama ljubavi, nasilja, smrti i slobode, svijet obilježen i nježnošću i surovošću.

Riječ urednice

Marija Pejić, urednica knjige, napisala je sljedeće: „Kao cjelovit tekst, u najširem krugu, zbirka govori o suštinskom fenomenu rađanja i smrti, stvaranja i uništavanja, traume, ljubavi ili mržnje – i na kraju, o mitovima i uvjerenjima kojima se objašnjavamo jedni drugima. Od prološke priče pa sve do posljednje, nalazi se cijeli prostor intertekstualnosti, poigravanja sa naracijom, preispitivanja uloge pisca i želje da se ono što je već napisano, napiše iznova. U tom prostoru se dominantno pojavljuju junakinje čije su sudbine uglavnom šokantno tragične, a koje progovaraju kao žrtva nekog ili nečeg drugog: zlostavljača kao konkretne ličnosti, prećutnih društvenih dogovora, porodičnog nasljeđa, kulta ljepote i, uopšte, osobenosti koja im nije dopuštena, bez obzira ne vremensku i prostornu ravan na kojoj se nalaze.”

Pročitajte odlomak

U nastavku vam donosimo i odlomak iz priče „Priroda imitacije”, koja otvara ovu zbirku.

„Moja priča je već napisana. Odavno već nisam Lulamae. Ponekad žalim što me Truman nije ubio na kraju da se ne moram kriti po svijetu od takvih kao što ste Vi…”, zapalila je cigaretu, a zatim nastavila, „znate, ja nemam ništa protiv pisaca… Pravih pisaca. Smetaju mi lažnjaci, ti me najviše uznemiravaju, svakako. Kad vam ponestane ideja, samo prerovite raniju književnost i voilà. Referirate se na tuđe likove, rečenice, uvjerenja, istine i onda se nazovete umjetnicima. A i onda kad stvarate likove, stvarate ih tako da nimalo ne liče na vas, a zatim se oni u potpunosti moraju prilagoditi vama i načinu na koji vi razmišljate. Zar ne vidite koliko je to sebično?”

„Ali kako misliš da ono što pišemo izgleda stvarno i istinito ako nismo tu negdje umiješali sebe?”

„To se zove slušanje lika, malo vas dopusti liku da vodi priču”, prosvjedovala je.

Gdje pronaći knjigu?

„Herbarij svete smrti” trenutno možete naručiti po posebnoj, pretprodajnoj cijeni preko naše internet knjižare: ovdje.

Izdvajamo iz medija:

Mihaela Šumić dobitnica „Čučkove knjige” za 2020.

The post Herbarij svete smrti: pomno promišljena, mračna, ali ujedno dirljiva i snažna zbirka priča appeared first on Imprimatur.

Fedor Marjanović nas već sugestivnim naslovom „Junak bez lica” upućuje ka zapitanosti ko je i kakav bi mogao biti junak bez lica i da li je naziv knjige jedna vrsta primamljive zamke ili se iza njega kriju zaista nešto drugačiji junaci. I što je ono što drži na okupu Marjanovićeve junake i njegove priče u ovoj neobičnoj i hrabroj prvoj knjizi?

Za početak, upravo to bi mogao biti dio odgovora – neobičnost, drugačijost, jedan čudni eklektizam koji spaja nespojivo i uvlači nas u svijet koji hoda ivicama grotesknog, granicama utvarnog i stvarnog, koji se smjenjuju u neočekivanim obrtima i podsjećaju upravo na stvarnost kakvu živimo. Čuda su moguća i gle –umjesto da su velika i divna, ona uglavnom bivaju banalna. Sve su to stvari kojima autor suvereno vlada i u koje gura čitaoca, stalno mu izmičući utočište i gurkajući ga u bol, u smijeh na ivici nelagode, u neprijatnost, u spoticanje, u čudo kreacije i čudo stvarnog, koji se olako pomiješaju.

Marjanovićevi junaci ponekad imaju stvarna lica, a ponekad, sa njegovom svjesnom namjerom, samo zgrčene grimase jer ih život učinio takvima, a autor ih otud prenio u tekst. Zanimljiv je način na koji on fizionomije i jezik svojih junaka povezuje sa samom radnjom priče, njenom strukturom i najzad razrješenjem njihove sudbine.

Naslovna priča

Naslovna priča „Junak bez lica”, iako se na prvu može činiti kao posveta Tolstoju, zapravo je posveta njegovom junaku koji se osjeća poniženim jer se pisac nije udostojio ni da mu da lice, samo ga je u romanu „Ana Karenjina” na brzinu gurnuo pod šine voza. Marjanović ovom pričom uvodi temu pobune samih junaka i čini se da sa svojim junacima gradi kompleksan odnos koji im ostavlja prostora za nekad tišu, a nekad glasniju pobunu protiv samog pisca, što otvara zanimljiv prostor za razmišljanje o vječnom i neiscrpnom pitanju odnosa junak–pisac.

Junaci često odbijaju da se povinuju željama autora, ali i bilo kojem ograničenju, pa tako umrle majke nastavljaju putem telefonskih poziva upućivati kritike svojoj djeci, mrtva djeca nastavljaju ići u školu i ispunjavati snove svojih majki, vidovitost kao i prokletstvo se generacijski prenose i na neke susrete čiju fatalnost je ponekad nemoguće izbjeći. Sva ova „izmještanja” u fantastično su elementi sa kojima Marjanović uspješno gradi svoju poetiku i koji mu služe da upotpuni sliku stvarnosti.

Svijet junaka Marjanovićevih priča

U ovom svijetu (već nam je to sa prijašnjim pasusom postalo jasno) veliku ulogu igraju majke; one imaju mnoštvo lica, od onih kontrolišućih preko destruktivnih, opasnih i razarajućih do podržavajućih i dobronamjernih. Majke su prikrivene ili češće neskrivene „upravnice” svijeta junaka Marjanovićevih priča i to je jedna od stvari koja ovu knjigu, iako blisku dominantnoj pripovjedačkoj tradiciji, ipak gura u nekom drugačijem pravcu. I ukupno uzevši Marjanovićev opus, priča je neobična kombinacija klasičnog pripovijedanja i jedne pomalo nadrealistične, ovovremene i neobične „pomjerenosti” koja nastoji uhvati duh vremena. Neke od priča ilustruju tu komponentu „moderne” izmještenosti, traganja za sobom, ali i prisutnog straha od (mogućeg) budućeg „idealnog” svijeta, koji to zapravo nije, već iza te krinke sreće podrazumijeva bolno odricanje i potiskivanje naših stvarnih („nepoželjnih”) osjećanja, same osjetljivosti i nesavršenosti ljudskog bića (priča „Sreća”).

Prošlo, sadašnje, buduće

Marjanović ima sluha za ovovremeno, ali dok sluša i pokušava da prorokuje buduće, sa drugim uhom je uronjen u prošlo i ono što ga privlači jeste da nekad uspjelije, nekad manje uspjelo, ali uvijek hrabro, pravi neobične kombinacije prošlog i sadašnjeg, izlomljenih slika nekadašnjeg svijeta i ovog u nastajanju, i to je svakako jedna od privlačnih strana ove knjige.

Sudar svjetova, sudar želja i mogućnosti, strasti i dužnosti, nekadašnjih neprijatelja i njihovih potomaka, pojedinca koji žudi za slobodom i sredine koja osuđuje svaku vrstu iskoraka od norme, jedna simpatična i nježna pobuna čudaka, sve su to stvari na kojima počiva drama i zaplet u svijetu, u pričama i u Fedorovoj knjizi. On nas uvodi u priču po dobro poznatom i očekivanom obrascu, da bi nas postepeno izmještao iz njega izmičući nam povjerenje u „običnu” stvarnost i pojačavajući zapitanost što to nije u redu.  Jer iz naizgled uobičajene svakodnevice počinju nas vrebati crvene oči, mračne strasti, prinudna i zakonom propisana sreća, očevi koji proždiru svoju djecu i majke koje ih progone i iz zagrobnog života.

Ono na šta Marjanovićeve priče, na nekim mjestima kroz nježni upliv fantastike, a na drugima kroz uvođenje surove i brutalne realnosti partokratijskog svijeta („Politička karijera pjesnika Aleksandra Maksimovića”) žele odgovoriti jeste – što to sa svijetom u kojem živimo nije u redu.

                                                                                  Tanja Stupar Trifunović

Gdje naći knjigu?

Zbirku priča „Junak bez lica” možete pronaći u odabranim knjižarama širom BiH ili naručiti direktno preko naše onlajn knjižare.

„Junak bez lica”, iz medija:

Književnik Fedor Marjanović: “Pisanje je kao neka vrsta prokletstva koje volite”

Promocija knjige Fedora Marjanovića “Junak bez lica” u Banjaluci

”Junak bez lica”, naziv je prve knjige banjalučkog književnika Fedora Marjanovića

The post Što nije u redu sa svijetom: „Junak bez lica”, Fedor Marjanović appeared first on Imprimatur.