Fedor Marjanović nas već sugestivnim naslovom „Junak bez lica” upućuje ka zapitanosti ko je i kakav bi mogao biti junak bez lica i da li je naziv knjige jedna vrsta primamljive zamke ili se iza njega kriju zaista nešto drugačiji junaci. I što je ono što drži na okupu Marjanovićeve junake i njegove priče u ovoj neobičnoj i hrabroj prvoj knjizi?

Za početak, upravo to bi mogao biti dio odgovora – neobičnost, drugačijost, jedan čudni eklektizam koji spaja nespojivo i uvlači nas u svijet koji hoda ivicama grotesknog, granicama utvarnog i stvarnog, koji se smjenjuju u neočekivanim obrtima i podsjećaju upravo na stvarnost kakvu živimo. Čuda su moguća i gle –umjesto da su velika i divna, ona uglavnom bivaju banalna. Sve su to stvari kojima autor suvereno vlada i u koje gura čitaoca, stalno mu izmičući utočište i gurkajući ga u bol, u smijeh na ivici nelagode, u neprijatnost, u spoticanje, u čudo kreacije i čudo stvarnog, koji se olako pomiješaju.

Marjanovićevi junaci ponekad imaju stvarna lica, a ponekad, sa njegovom svjesnom namjerom, samo zgrčene grimase jer ih život učinio takvima, a autor ih otud prenio u tekst. Zanimljiv je način na koji on fizionomije i jezik svojih junaka povezuje sa samom radnjom priče, njenom strukturom i najzad razrješenjem njihove sudbine.

Naslovna priča

Naslovna priča „Junak bez lica”, iako se na prvu može činiti kao posveta Tolstoju, zapravo je posveta njegovom junaku koji se osjeća poniženim jer se pisac nije udostojio ni da mu da lice, samo ga je u romanu „Ana Karenjina” na brzinu gurnuo pod šine voza. Marjanović ovom pričom uvodi temu pobune samih junaka i čini se da sa svojim junacima gradi kompleksan odnos koji im ostavlja prostora za nekad tišu, a nekad glasniju pobunu protiv samog pisca, što otvara zanimljiv prostor za razmišljanje o vječnom i neiscrpnom pitanju odnosa junak–pisac.

Junaci često odbijaju da se povinuju željama autora, ali i bilo kojem ograničenju, pa tako umrle majke nastavljaju putem telefonskih poziva upućivati kritike svojoj djeci, mrtva djeca nastavljaju ići u školu i ispunjavati snove svojih majki, vidovitost kao i prokletstvo se generacijski prenose i na neke susrete čiju fatalnost je ponekad nemoguće izbjeći. Sva ova „izmještanja” u fantastično su elementi sa kojima Marjanović uspješno gradi svoju poetiku i koji mu služe da upotpuni sliku stvarnosti.

Svijet junaka Marjanovićevih priča

U ovom svijetu (već nam je to sa prijašnjim pasusom postalo jasno) veliku ulogu igraju majke; one imaju mnoštvo lica, od onih kontrolišućih preko destruktivnih, opasnih i razarajućih do podržavajućih i dobronamjernih. Majke su prikrivene ili češće neskrivene „upravnice” svijeta junaka Marjanovićevih priča i to je jedna od stvari koja ovu knjigu, iako blisku dominantnoj pripovjedačkoj tradiciji, ipak gura u nekom drugačijem pravcu. I ukupno uzevši Marjanovićev opus, priča je neobična kombinacija klasičnog pripovijedanja i jedne pomalo nadrealistične, ovovremene i neobične „pomjerenosti” koja nastoji uhvati duh vremena. Neke od priča ilustruju tu komponentu „moderne” izmještenosti, traganja za sobom, ali i prisutnog straha od (mogućeg) budućeg „idealnog” svijeta, koji to zapravo nije, već iza te krinke sreće podrazumijeva bolno odricanje i potiskivanje naših stvarnih („nepoželjnih”) osjećanja, same osjetljivosti i nesavršenosti ljudskog bića (priča „Sreća”).

Prošlo, sadašnje, buduće

Marjanović ima sluha za ovovremeno, ali dok sluša i pokušava da prorokuje buduće, sa drugim uhom je uronjen u prošlo i ono što ga privlači jeste da nekad uspjelije, nekad manje uspjelo, ali uvijek hrabro, pravi neobične kombinacije prošlog i sadašnjeg, izlomljenih slika nekadašnjeg svijeta i ovog u nastajanju, i to je svakako jedna od privlačnih strana ove knjige.

Sudar svjetova, sudar želja i mogućnosti, strasti i dužnosti, nekadašnjih neprijatelja i njihovih potomaka, pojedinca koji žudi za slobodom i sredine koja osuđuje svaku vrstu iskoraka od norme, jedna simpatična i nježna pobuna čudaka, sve su to stvari na kojima počiva drama i zaplet u svijetu, u pričama i u Fedorovoj knjizi. On nas uvodi u priču po dobro poznatom i očekivanom obrascu, da bi nas postepeno izmještao iz njega izmičući nam povjerenje u „običnu” stvarnost i pojačavajući zapitanost što to nije u redu.  Jer iz naizgled uobičajene svakodnevice počinju nas vrebati crvene oči, mračne strasti, prinudna i zakonom propisana sreća, očevi koji proždiru svoju djecu i majke koje ih progone i iz zagrobnog života.

Ono na šta Marjanovićeve priče, na nekim mjestima kroz nježni upliv fantastike, a na drugima kroz uvođenje surove i brutalne realnosti partokratijskog svijeta („Politička karijera pjesnika Aleksandra Maksimovića”) žele odgovoriti jeste – što to sa svijetom u kojem živimo nije u redu.

                                                                                  Tanja Stupar Trifunović

Gdje naći knjigu?

Zbirku priča „Junak bez lica” možete pronaći u odabranim knjižarama širom BiH ili naručiti direktno preko naše onlajn knjižare.

„Junak bez lica”, iz medija:

Književnik Fedor Marjanović: “Pisanje je kao neka vrsta prokletstva koje volite”

Promocija knjige Fedora Marjanovića “Junak bez lica” u Banjaluci

”Junak bez lica”, naziv je prve knjige banjalučkog književnika Fedora Marjanovića

The post Što nije u redu sa svijetom: „Junak bez lica”, Fedor Marjanović appeared first on Imprimatur.

Ovo je poezija koja ne bježi od ispovjednog, ali autorka nema namjeru da podastre pred čitaoce svoje „rane jade” i optereti nas ličnim iskustvima. Njena je opsesija više svijet koji gleda, onaj oko nje, bliži i dalji, naslućeni u prošlosti i onaj koji tek postaje kroz slutnje – jedan u isti mah i čaroban i surovo ogoljen svijet, sav sazdan u suprotnostima. U nježnosti i grubosti. Upravo tu se začinje snaga, dinamika i ljepota njene poezije.  I u sposobnosti da sa lakoćom opiše stvari na više načina i iz potpuno različitih i često suprotstavljenih perspektiva. Raspon njenih interesovanja koja nalaze svoje mjesto u poetskom vrlo je širok – od filozofije, preko klasične umjetnosti, feminističkih ikona, geografije, turističkih mapa gradova, pa do pop kulture. Tu ćete se, na istom mjestu, susresti sa astečkim i majanskim bogovima, junacima i junakinjama meksičkih serija, slikama iz Sikstinske kapele, ženama sa Karavađovih slika, junacima iz animea, rimskim boginjama i brojnim bliskim, svakodnevnim božanstvima koje autorka oživljava pred nama, koje zatiče po ulicama dalekih gradova ili u autobusu dok se vozi na posao. Njeni ljudi i njeni bogovi su pomiješani i potkradaju moći jedni od drugih kako bi vratili moć poetskom izrazu. A ovaj poetski izraz je upravo to – moćan. Svoj. Nenametljiv i nježan, a opet jak i obuzimajući. On u sebe obuhvata dvije naizgled suprotstavljene stvari; modernost i duh vremena u kojem autorka stvara i, sa druge strane, neku uzvišenu i svečanu drevnost, posvetu klasičnom u umjetnosti, nesvakidašnju pažnju i usmjerenost ka prošlosti, ali na način da se tradicionalno na najbolji mogući način transponuje u savremeno obogaćujući ga i dajući mu višeslojnost i višeznačnost. 

Ovo nije jednostavna poezija. „Nekoliko sitnih uboda” su sve osim sitni. Sintagma iz naslova jasna je aluzija na istoimenu sliku Fride Kalo (Frida je bila inspirisana člankom u novinama o ubici koji je komentarišući ubistvo svoje žene, koju je višestruko izbo nožem, rekao: „To je bilo samo nekoliko sitnih uboda.”). Autorka uzima ovu rečenicu, već prenapregnutu simbolikom, i stavljajući je u naslov knjige (treba napomenuti da naslov savršeno odgovara zbirci), daje joj dodatna značenja koja korespondiraju sa ranijima. Ubistvom, smrću i bolom. Frida i junakinje Mihaelinih pjesama su one u kojima je nešto ubijeno i to nešto se ispoljava kroz bolna svjedočenja, kod jedne u slikama, a kod druge u pjesmama. One obje poznaju i prepoznaju stvarnost punu nasilja i ne bježe od toga da je posvjedoče (iz pjesme „Mješanci i rovovi”):

Nemoj da roviš po mom podrijetlu,
Rekli su da imam previše miješane krvi.
U mesu krijem narode koji se međusobno mrze,
Sva sam genocidna, homicidna, suicidna.
Nemoj da roviš po mojim poljima i mišićima,
Da ekshumiraš leševe iz moje utrobe
I svega što zaudara na smrt.
Ne želim da slušam priče
O mojim rebrima koja su lomila moje pršljenove
I o tomu kako su pršljenovi rebrima šaputali
Teorije postanka.

Ono što zapanjuje i zavodi iz ove poezije – nigdje na jednom mjestu nema toliko nježnosti i ljepote slivenih sa nasiljem i bolom koji kao da kulja iz svih tih treperavih i lijepih slika. Mihaela Šumić nas odvodi u svijet gdje odrasti ne znači samo odrasti, odrasti znači naučiti preživjeti;

Deveta kad pričam sa svemirom i bogom
I proklinjem i jednog i drugog što je djed otišao.
Deseta kad otkrivam moć ispuštanja besmisla
Kroz vrelu krv i komadiće stakla.
Jedanaesta kad smrti gledam u oči
I dugo u noć joj laskam držeći šaku tableta u ruci.
Dvanaesta kad stojim pod tušem sat vremena
I ne pomjeram se dok mama bijesno ne pokuca na vrata.
Trinaesta kad plačem dok me tadašnji dečko ljubi
Jer ne osjećam ništa osim gađenja i nelagode.
Četrnaesta kad djedu sjedim na grobu
I prepričavam što mi je jedan jadnik uradio.
Petnaesta kad me moja bivša ljubav
Naziva sebičnom i beskorisnom propalicom
Cinično se smijući mojoj očajnoj ljudskosti.
Šesnaesta kad se pijano dovlačim kući
Nakon što mi je onaj jadnik rekao da sam ljubav
njegovog života.
Ja sam Homunculus koji je iskrvario
na gospodarevom stolu
Ispuštajući demone i besmisao u njegovu visinu.
Uskrsnuće se izlilo u moje ruke
I odlučilo da smo dovoljno učili živjeti jedno s drugim.
„Ne trebaju ti više ove karte”,
Odzvanjala sam sama u sebi,
„Već znaš napamet kako se preživljava.”

 Junakinje i junaci njene poezije suočeni su sa brojnim izazovima, tragedijama i traumama, ali oni nikako nisu predstavljeni kao žrtve, naprotiv, neka su vrsta herojskih, buntovnih i borbenih stradalnika koji se često preobražavaju u junake koji su u stanju nadigrati vlastitu sudbinu jer oni ne vjeruju u nju. Oni je stvaraju. 

Puno je segmenata koje ambiciozno i uspješno motivski obuhvata „Nekoliko sitnih uboda”. Što je interesantno, autorka nema problem s tim da iz pjesme u pjesmu mijenja likove, polove, varira emocije, da se identifikuje sa dželatima, njihovim žrtvama i suprotstavljenim glasovima u njihovim glavama. Ona se ne ustručava opjevati ljubav iz heteroseksualne ali i homoseksualne perspektive, uvodeći čitaoca u svu složenost i iznijansiranost osjećajnosti među ljubavnicima/ljubavnicama. Svijet o kojem ona piše, bilo da se radi o svakodnevnom životu, istorijskim ili mitskim ličnostima, filmskim junacima ili ljubavi, nikad nije jednostran, skučen i isključiv. On podrazumijeva težnju kod autorke da artikuliše različite glasove i kroz njih dočara puninu života i spremnost kod čitaoca da čuje mnoštvo i osjeti složenost ljudskog bića, bilo da se radi o prošlim vremenima ili o ljudima koje možemo razaznati u stvarnosti oko nas.

Kratak rezime bi bio da je Mihaela Šumić u svojoj prvoj knjizi „Nekoliko sitnih uboda” uspjela dati jednu kompleksnu sliku života, vješto uklopljenu u pjesme koje traže pažljiva i ponovljena čitanja, jer svaki put su kadre ponuditi dodatna značenja. Ona je radoznala i istraživački nastrojena autorka, čija će poezija biti uzbudljiva mapa detektivskih, književnih, filmskih, kulturnih, filozofskih i istorijskih putovanja u rukama čitalaca sličnog duha. 

Tanja Stupar Trifunović

Zbirku „Nekoliko sitnih uboda” Mihaele Šumić možete naručiti ovdje.

The post Tanja Stupar Trifunović o knjizi „Nekoliko sitnih uboda” appeared first on Imprimatur.