Prati me, kao mora, ta Čehovljeva misao u kojoj se kratkoća definiše kao sestra talenta. Kiš nije među mojim piscima, ali mi je na pameti i njegova odluka da se, nakon romana, posveti kraćim formama, jer zaludu pisci ako nisu kadri da sažmu ono što im je na pameti i na srcu u svega nekoliko stranica teksta. Nisam, naravno, toliko pobenavio da se poredim s njima i da smatram kako će kratkoća moga teksta dokazati njihove postulate, ali sam prihvatio pravila igre, jer su oni naslutili ono što je sada već toliko očigledno: književnost je pobjegla u sažimanje.

Godinama sam slušao priče mnogih – u kafani, na ulici, u autobusima, na pijaci. Vjerovao sam i dalje vjerujem da se tu, među piljarima, dobroćudnim pijancima i uvrijeđenim malim akcionarima, krije istinska poezija i istinski humor. Slušao sam njihove muke i njihove pošalice, počeo da ih zapisujem u notes ili telefon, šta mi je već bilo pri ruci, u nadi da ću jednom te zapise „raspričati“. Bilo to tu filosofskih rasprava, patriotskih svađa, kafanskih nadmudrivanja, ćopićevska pripovijedanja…

U pauzama sam slušao kazivanja Ružice Kerkez, vlasnice kafana u kojoj su „Mrlje“ i nastale, koja je sama za sebe govorila da je – Kočićevka! Ništa nije lagala, a to zna ko je Majku bar dva puta slušao ili tek jednom s njom naivno ušao u klinč. Njene priče su zrcalile zdravim, narodnim humororm kakav se danas još može čuti ukraj rakijskih kazana i astala na kojima se odvajaju slanine i čvarci. Ne tvrdim da je to najbolji humor pod kapom nebeskom, ali je sasvim izvjesno da u njemu najviše uživam i da koristim svaku priliku da se namjestim pored kakve vatre ili uz neko staro, iskusno društvo i da kao matori kibicer osluškujem razne razgovore.

Tako su počele da se pišu „Mrlje“. Sa jednom jedinom namjerom – da nasmiju onoga ko ih bude čitao, baš kao što su nasmijale mene dok sam ih slušao. Na jednoj strani moga života nalazilo se novinarstvo koje je, kao i uvijek, bilo opterećeno dnevnom politikom, tmurnim reportažama i crnom hronikom, a na drugoj je spavala srpska književnost koja je godinama ututkana u ozbiljne perine. Htio sam da se vratim nekoj davnoj, drugačijoj tradiciji, bez namjere da veličam učinjeno, ali sa željom da makar na kratko razbijem jednolične stranice – kako novinske, tako i književne.

Odvojio sam se od Dalja, od Dunava i od Slavonije i krenuo sam u potragu za novim jezikom i novom rečenicom koja će odgovarati onome što „Mrlje“, na koncu, i jesu – knjiga kafanskih priča u kojoj se „čuje“ ponešto od one tipične atmosfere na koju sam godinama svikao. Tražio sam onu čehovljevsku kratkoću, ali ne kao potvrdu talenta, nego kao poligon na kojem mogu da vježbam ruku. „Mrlje“ su mala stilska vježba i posveta onima koji su išli kroz život samo da bi sakupljali ovakve priče. Ništa više, ali i ništa manje od toga.

„Mrlje na šanku“ možete kupiti u svim knjižarama „Kultura“ u Banjaluci, Tuzli, Bijeljini i Sarajevu, u ovim poslovnicama Pošta Srpske, kao i preko naše internet knjižare. 

The post Kako su nastale „Mrlje na šanku“ appeared first on Imprimatur.