Zbrika  „Herbarij svete smrti”, nova knjiga Mihaele Šumić, izdanje je koje vam spremamo za sami kraj jula. Oni koji prate naše autorke i autore vjerovatno znaju da ovo nije prva Mihaelina knjiga koju objavljujemo. Prošle godine izašla je njena zbirka pjesama „Nekoliko sitnih uboda”, ali ovo jeste njena prva prozna knjiga, da budemo precizniji riječ je o zbirci priča.

O autorki

Mihaela Šumić je rođena 1998. godine u Banjaluci. Završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz”. Tokom 2012. godine pisala je poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju, kao i prevode na engleskom, španskom, portugalskom i hrvatskom, do sada je objavljivala na nekoliko portala. Čitaocima se predstavila na festivalima književnosti „Imperativ” u Banjaluci i „Rukopisi” u Pančevu. Do sada je objavila zbirku pjesama „Nekoliko sitnih uboda”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga”, za najbolju prvu knjigu objavljenu u 2020. godini,  te zbirku priča „Herbarij svete smrti”.

O knjizi „Herbarij svete smrti”

U svojoj prvoj proznoj knjizi, Mihaela Šumić vodi čitaoca na put od njujorških barova, boemskih kafana u predgrađu Buenos Ajresa i hotelskih soba u Rimu, preko Dubrovnika na prelazu iz 16. u 17. vijek, pa sve do primorskih gradića u Meksiku, u kojima je sadašnji trenutak neizostavno određen vremenom prije dolaska Evropljana. Svijet koji se otkriva u dvanaest priča ove pomno promišljene, mračne, ali krajnje dirljive i snažne zbirke, čiji su redovi ujedno i svjedočanstvo o moći i dalekosežnosti drevnih vjerovanja, jeste svijet ispunjen višegeneracijskim osvetama, neobjašnjivim događajima, isprepletenim vezama ljubavi, nasilja, smrti i slobode, svijet obilježen i nježnošću i surovošću.

Riječ urednice

Marija Pejić, urednica knjige, napisala je sljedeće: „Kao cjelovit tekst, u najširem krugu, zbirka govori o suštinskom fenomenu rađanja i smrti, stvaranja i uništavanja, traume, ljubavi ili mržnje – i na kraju, o mitovima i uvjerenjima kojima se objašnjavamo jedni drugima. Od prološke priče pa sve do posljednje, nalazi se cijeli prostor intertekstualnosti, poigravanja sa naracijom, preispitivanja uloge pisca i želje da se ono što je već napisano, napiše iznova. U tom prostoru se dominantno pojavljuju junakinje čije su sudbine uglavnom šokantno tragične, a koje progovaraju kao žrtva nekog ili nečeg drugog: zlostavljača kao konkretne ličnosti, prećutnih društvenih dogovora, porodičnog nasljeđa, kulta ljepote i, uopšte, osobenosti koja im nije dopuštena, bez obzira ne vremensku i prostornu ravan na kojoj se nalaze.”

Pročitajte odlomak

U nastavku vam donosimo i odlomak iz priče „Priroda imitacije”, koja otvara ovu zbirku.

„Moja priča je već napisana. Odavno već nisam Lulamae. Ponekad žalim što me Truman nije ubio na kraju da se ne moram kriti po svijetu od takvih kao što ste Vi…”, zapalila je cigaretu, a zatim nastavila, „znate, ja nemam ništa protiv pisaca… Pravih pisaca. Smetaju mi lažnjaci, ti me najviše uznemiravaju, svakako. Kad vam ponestane ideja, samo prerovite raniju književnost i voilà. Referirate se na tuđe likove, rečenice, uvjerenja, istine i onda se nazovete umjetnicima. A i onda kad stvarate likove, stvarate ih tako da nimalo ne liče na vas, a zatim se oni u potpunosti moraju prilagoditi vama i načinu na koji vi razmišljate. Zar ne vidite koliko je to sebično?”

„Ali kako misliš da ono što pišemo izgleda stvarno i istinito ako nismo tu negdje umiješali sebe?”

„To se zove slušanje lika, malo vas dopusti liku da vodi priču”, prosvjedovala je.

Gdje pronaći knjigu?

„Herbarij svete smrti” trenutno možete naručiti po posebnoj, pretprodajnoj cijeni preko naše internet knjižare: ovdje.

Izdvajamo iz medija:

Mihaela Šumić dobitnica „Čučkove knjige” za 2020.

The post Herbarij svete smrti: pomno promišljena, mračna, ali ujedno dirljiva i snažna zbirka priča appeared first on Imprimatur.

Ovo je poezija koja ne bježi od ispovjednog, ali autorka nema namjeru da podastre pred čitaoce svoje „rane jade” i optereti nas ličnim iskustvima. Njena je opsesija više svijet koji gleda, onaj oko nje, bliži i dalji, naslućeni u prošlosti i onaj koji tek postaje kroz slutnje – jedan u isti mah i čaroban i surovo ogoljen svijet, sav sazdan u suprotnostima. U nježnosti i grubosti. Upravo tu se začinje snaga, dinamika i ljepota njene poezije.  I u sposobnosti da sa lakoćom opiše stvari na više načina i iz potpuno različitih i često suprotstavljenih perspektiva. Raspon njenih interesovanja koja nalaze svoje mjesto u poetskom vrlo je širok – od filozofije, preko klasične umjetnosti, feminističkih ikona, geografije, turističkih mapa gradova, pa do pop kulture. Tu ćete se, na istom mjestu, susresti sa astečkim i majanskim bogovima, junacima i junakinjama meksičkih serija, slikama iz Sikstinske kapele, ženama sa Karavađovih slika, junacima iz animea, rimskim boginjama i brojnim bliskim, svakodnevnim božanstvima koje autorka oživljava pred nama, koje zatiče po ulicama dalekih gradova ili u autobusu dok se vozi na posao. Njeni ljudi i njeni bogovi su pomiješani i potkradaju moći jedni od drugih kako bi vratili moć poetskom izrazu. A ovaj poetski izraz je upravo to – moćan. Svoj. Nenametljiv i nježan, a opet jak i obuzimajući. On u sebe obuhvata dvije naizgled suprotstavljene stvari; modernost i duh vremena u kojem autorka stvara i, sa druge strane, neku uzvišenu i svečanu drevnost, posvetu klasičnom u umjetnosti, nesvakidašnju pažnju i usmjerenost ka prošlosti, ali na način da se tradicionalno na najbolji mogući način transponuje u savremeno obogaćujući ga i dajući mu višeslojnost i višeznačnost. 

Ovo nije jednostavna poezija. „Nekoliko sitnih uboda” su sve osim sitni. Sintagma iz naslova jasna je aluzija na istoimenu sliku Fride Kalo (Frida je bila inspirisana člankom u novinama o ubici koji je komentarišući ubistvo svoje žene, koju je višestruko izbo nožem, rekao: „To je bilo samo nekoliko sitnih uboda.”). Autorka uzima ovu rečenicu, već prenapregnutu simbolikom, i stavljajući je u naslov knjige (treba napomenuti da naslov savršeno odgovara zbirci), daje joj dodatna značenja koja korespondiraju sa ranijima. Ubistvom, smrću i bolom. Frida i junakinje Mihaelinih pjesama su one u kojima je nešto ubijeno i to nešto se ispoljava kroz bolna svjedočenja, kod jedne u slikama, a kod druge u pjesmama. One obje poznaju i prepoznaju stvarnost punu nasilja i ne bježe od toga da je posvjedoče (iz pjesme „Mješanci i rovovi”):

Nemoj da roviš po mom podrijetlu,
Rekli su da imam previše miješane krvi.
U mesu krijem narode koji se međusobno mrze,
Sva sam genocidna, homicidna, suicidna.
Nemoj da roviš po mojim poljima i mišićima,
Da ekshumiraš leševe iz moje utrobe
I svega što zaudara na smrt.
Ne želim da slušam priče
O mojim rebrima koja su lomila moje pršljenove
I o tomu kako su pršljenovi rebrima šaputali
Teorije postanka.

Ono što zapanjuje i zavodi iz ove poezije – nigdje na jednom mjestu nema toliko nježnosti i ljepote slivenih sa nasiljem i bolom koji kao da kulja iz svih tih treperavih i lijepih slika. Mihaela Šumić nas odvodi u svijet gdje odrasti ne znači samo odrasti, odrasti znači naučiti preživjeti;

Deveta kad pričam sa svemirom i bogom
I proklinjem i jednog i drugog što je djed otišao.
Deseta kad otkrivam moć ispuštanja besmisla
Kroz vrelu krv i komadiće stakla.
Jedanaesta kad smrti gledam u oči
I dugo u noć joj laskam držeći šaku tableta u ruci.
Dvanaesta kad stojim pod tušem sat vremena
I ne pomjeram se dok mama bijesno ne pokuca na vrata.
Trinaesta kad plačem dok me tadašnji dečko ljubi
Jer ne osjećam ništa osim gađenja i nelagode.
Četrnaesta kad djedu sjedim na grobu
I prepričavam što mi je jedan jadnik uradio.
Petnaesta kad me moja bivša ljubav
Naziva sebičnom i beskorisnom propalicom
Cinično se smijući mojoj očajnoj ljudskosti.
Šesnaesta kad se pijano dovlačim kući
Nakon što mi je onaj jadnik rekao da sam ljubav
njegovog života.
Ja sam Homunculus koji je iskrvario
na gospodarevom stolu
Ispuštajući demone i besmisao u njegovu visinu.
Uskrsnuće se izlilo u moje ruke
I odlučilo da smo dovoljno učili živjeti jedno s drugim.
„Ne trebaju ti više ove karte”,
Odzvanjala sam sama u sebi,
„Već znaš napamet kako se preživljava.”

 Junakinje i junaci njene poezije suočeni su sa brojnim izazovima, tragedijama i traumama, ali oni nikako nisu predstavljeni kao žrtve, naprotiv, neka su vrsta herojskih, buntovnih i borbenih stradalnika koji se često preobražavaju u junake koji su u stanju nadigrati vlastitu sudbinu jer oni ne vjeruju u nju. Oni je stvaraju. 

Puno je segmenata koje ambiciozno i uspješno motivski obuhvata „Nekoliko sitnih uboda”. Što je interesantno, autorka nema problem s tim da iz pjesme u pjesmu mijenja likove, polove, varira emocije, da se identifikuje sa dželatima, njihovim žrtvama i suprotstavljenim glasovima u njihovim glavama. Ona se ne ustručava opjevati ljubav iz heteroseksualne ali i homoseksualne perspektive, uvodeći čitaoca u svu složenost i iznijansiranost osjećajnosti među ljubavnicima/ljubavnicama. Svijet o kojem ona piše, bilo da se radi o svakodnevnom životu, istorijskim ili mitskim ličnostima, filmskim junacima ili ljubavi, nikad nije jednostran, skučen i isključiv. On podrazumijeva težnju kod autorke da artikuliše različite glasove i kroz njih dočara puninu života i spremnost kod čitaoca da čuje mnoštvo i osjeti složenost ljudskog bića, bilo da se radi o prošlim vremenima ili o ljudima koje možemo razaznati u stvarnosti oko nas.

Kratak rezime bi bio da je Mihaela Šumić u svojoj prvoj knjizi „Nekoliko sitnih uboda” uspjela dati jednu kompleksnu sliku života, vješto uklopljenu u pjesme koje traže pažljiva i ponovljena čitanja, jer svaki put su kadre ponuditi dodatna značenja. Ona je radoznala i istraživački nastrojena autorka, čija će poezija biti uzbudljiva mapa detektivskih, književnih, filmskih, kulturnih, filozofskih i istorijskih putovanja u rukama čitalaca sličnog duha. 

Tanja Stupar Trifunović

Zbirku „Nekoliko sitnih uboda” Mihaele Šumić možete naručiti ovdje.

The post Tanja Stupar Trifunović o knjizi „Nekoliko sitnih uboda” appeared first on Imprimatur.