Ja sam i u svijet književnog prevođenja, kao i u skoro sve ostalo u svom životu, ušao skoro pa slučajno. Nakon što čovjek diplomira pred njim se, ako već nema neki unaprijed obezbijeđen posao, ukaže ogromna praznina, kao da te neko iz aviona baci usred otvorenog mora. Sve do tada si imao put koji je pred tobom. Ovaj ispit, onaj seminarski, uslov, naredna godina i tako sve do diplomiranja, a onda kad to sve prođeš suočiš se sa jednim istovremeno i jednostavnim i komplikovanim pitanjem – šta sad? Meni je u tom trenutku slamku spasa ponudio moj profesor Danilo Kapaso, tadašnji šef Odsjeka za italijanski jezik književnost  i srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banjaluci. Rekao mi je da ima jedan roman koji je po njemu najljepši italijanski roman dvadesetog vijeka, a da nije prevođen nikada ni u bivšoj Jugoslaviji ni u jednoj od država koje su nastale nakon njenog raspada. To me je zainteresovalo, ne samo zbog toga što sam tražio bilo šta konkretno da radim u tom trenutku, već i zato što ja stvarno volim da prevodim i uživam u tome.

Mislim da je prevođenje jedna od najplemenitijih stvari kojima se ljudi mogu baviti i nekako sam posebno ponosan što za sebe mogu reći da sam prevodilac. Nikad me nije pretjerano zanimala teorija prevođenja, bilo mi je to previše apstraktno i zamarajuće, ali šta god kokretno da se nudilo ja sam bio tu. Dolazi italijanski ambasador da otvori naučni skup i traži se volonter koji će da prevodi – evo, ja ću. Dolazi neki novinar sa RAI televizije i treba prevodilac – tu sam. I onda kad mi je profesor ponudio da prevedem ovaj roman nisam se mnogo premišljao. Rekao mi je samo da bi trebalo to sve da bude gotovo za manje od šest mjeseci kako bismo ga stigli objaviti i promovisati tokom Dana italijanske kulture. Rekao sam u redu i krenuo odmah s prevođenjem. Nisam uopšte imao pojma koliko će mi trebati za jedan takav roman jer nikad nisam radio ništa tako obimno, ali sam imao tada mnogo više slobodnog vremena nego danas, mnogo više nego što sam želio, da budem iskren. Prevodio sam ujutru, prevodio sam po danu, prevodio sam naveče, prevodio sam i u gluvo doba noći kad ne bih mogao da zaspim, pa sam onda prevodio da se uspavam, da ne zaboravim jezik, da iznesem taj projekat do kraja kako bih imao stavku više u CV-ju, prevodio sam zato što volim da prevodim, prevodio sam zato što nisam imao drugog izbora u tom trenutku, prevodio sam, na kraju krajeva, kao što je Forest Gamp trčao.

Italo Kalvino je jednom zapisao da je samo prevođenje najbolji način čitanja nekog djela i to je jedna velika istina. Jedino kad prevodiš obraćaš pažnju na svaku riječ i svaku nijansu koju ta riječ može da označava. Čitati možeš i površno, dok ti oči mehanički prelaze preko teksta, a ti razmišljaš o nečemu što ti se dogodilo tog dana, ali prevoditi možeš samo ako si maksimalno fokusiran na to što radiš. U tom specifičnom periodu, kada sam pokušavao da shvatim šta želim, a šta mogu da uradim od svog života, svijet tog romana pružio mi je neku vrstu utočišta.

U romanu „Il codice di Perela“ ili „Zakonik čovjeka od dima“, kako sam ga malo slobodnije preveo, glavni junak Perela, čovjek od dima, dolazi u neko prostorno i vremenski nedefinisano kraljevstvo koje dosta podsjeća na evropske monarhije osamnaestog vijeka. Svi isprva počinju da ga obožavaju jer ipak se radi o čovjeku od dima koji očegledno nije od ovoga svijeta. Na kraju ga dovode na dvor, gdje mu se prvo predstavljaju dvorske dame, a onda mu kralj daje da piše novi zakonik kraljevstva jer zna da će on to obaviti najbolje kao biće savršenije od svih njih. Svako ko išta znači u tom kraljevstvu dolazi mu na noge – bankari, pjesnici, slikari, dvorske dame koje mu na jako slikovit način pričaju o sebi i svojim muževima. Ipak, u jednom trenutku to obožavanje se, zahvaljujući neobičnom spletu događaja, pretvara u mržnju i narod želi da ga javno smakne. Njegova priča podsjeća na onu Isusa Hrista i to ne samo zbog tog motiva, već i zbog čitavog niza drugih simbola. Perela ima 33 godine u trenutku kad dolazi u to kraljevstvo, prije nego što ga rulja privede on ima jedan trenutak kontemplacije koji podsjeća na situaciju u Getsimanskom vrtu, na kraju ga vode na planinu Kalejo što na italijanskom dosta podsjeća na Monte Kalvario ili Golgotu po naški.

Svijet ovog romana bio mi je istovremeno i fascinantan i krajnje zbunjujući. Jer ovo nije baš običan roman. Prije bi se moglo reći da je antiroman. Skoro čitav je napisan u dijalozima, toliko da veoma podsjeća na dramski tekst. I ne može se baš lako žanrovski svrstati. Iako jeste satiričan nije baš klasična satira. Iako je pisan u formi dijaloga nije baš dramski tekst. Ima obilje filozofskih i religijskih referenci, ali je ovo ipak nešto jako pitko napisano. Kako god pokušaš da ga klasifikuješ nešto će se ispriječiti. Najjednostavnije i najpoštenije bilo bi reći – ovo je bajka za odrasle. Nešto kao „Carevo novo ruho“. Jezik je bogat i raskošan, rečenice su elegantne, stil izuzetno prefinjen. Palaceski i kada piše o seksualnim neusklađenostima muževa i žena u braku, o impotenciji, o višku ili manjku želje, o prevarama, on to radi na jedan krajnje uglađen, a opet jasan način tako da vam čitanje predstavlja zadovoljstvo u najčistijem obliku.

Fotografija: Borislav Brezo

Nije to bilo uvijek najlakše za prevođenje. Ipak se radi o romanu koji je prvi put objavljen 1911. godine i u njemu se nalazi mnogo arhaičnih oblika koji se danas ne koriste u italijanskom. Bilo je nekih riječi koje porijeklo vuku iz francuskog, a koje se odnose na neke dijelove dvorske odjeće za koje jednostavno nemamo odgovarajući prevod. Ipak, najveći problem nisu bile pojedinačne riječi, već neke čudne jezičke situacije u kojima nije problem jedna riječ, već je nejasan cijeli prostorni ambijent u kojem se likovi kreću i kako god da ga prevedeš imaš osjećaj da nešto nedostaje. Ni samo ime glavnog junaka nije bilo moguće prevesti jer predstavlja kombinaciju prvih slogova imena žena koje su živjele u kući iz čijeg je dimnjaka on izašao. Te žene se zovu Pena, Rete i Lama, a njihova imena na italijanskom znače kazna, mreža i oštrica. Da ga preimenujem i nazovem Ošmreka, Kamreoš ili Mreoška nije mi baš bilo prihvatljivo, a opet „Perelin zakonik“ mi je zvučalo nekako nedovoljno jasno pa sam se zbog toga odlučio za varijantu „Zakonik čovjeka od dima“, jer već naslovom sugeriše o čemu se radi u romanu, a i dovoljno je sugestivno da bar malo zagolica maštu. Bilo je tu stvari koje ni ja ni profesor Kapaso nismo znali ni šta znače ni kako da prevedemo pa smo u par navrata pisali u Italiju profesoru Karmelu Kardučiju, velikom poznavaocu futurizma.

Možda i najveće izmjene napravio sam u domenu sintakse. Palaceskijeva sintaksa, kad bi se u potpunosti vjerno prevela na srpski, zvučala bi izuzetno neharmonično, istrzano i donekle iritantno. U određenoj mjeri ona ignoriše i neka pravila italijanskog jezika kad je riječ o upotrebi veznika između zavisnih klauza, ali na srpskom to sve zvuči još izraženije i zbog toga sam mjestimično znao da ubacim sastavne veznike tamo gdje ih u originalu nije bilo. Time se nije uticalo na značenje teksta, a našim čitaocima je tekst postao mnogo prijemčiviji.

Bilo je još tu mnogo šta drugo za šta u ovom tekstu nema dovoljno prostora, ali nakon nekih mjesec i po rada i to je bilo gotovo. Mislio sam da će mi za pevod ovog romana trebati nekih pola godine, ali sam toliko radio u tom periodu da je sve išlo mnogo, mnogo brže. S prevođenjem sam počeo 24. januara 2012. u 16:34, a završio 9. marta 2012. u 18:01. Bilo bi divno da sad ovdje mogu napisati da je roman objavljen nedugo nakon toga, ali stvari su se malo zakomplikovale u međuvremenu, toliko da je prevod ovog romana konačno objavljen tek krajem januara 2019. Nije malo, istina, ali bilo je i gorih slučajeva od mog. O tome kako kako je prevod čekao sedam godina na objavljivanje više neki drugi put, možda u nekom od nastavaka „Jada mladog izdavača“.

Roman „Zakonik čovjeka od dima“ Alda Palaceskija može se naći u svim knjižarama „Kultura“, u antikvarijatu „Ramajana“, kao i preko naše internet knjižare.

The post Kako sam preveo „Zakonik čovjeka od dima“ appeared first on Imprimatur.

Prati me, kao mora, ta Čehovljeva misao u kojoj se kratkoća definiše kao sestra talenta. Kiš nije među mojim piscima, ali mi je na pameti i njegova odluka da se, nakon romana, posveti kraćim formama, jer zaludu pisci ako nisu kadri da sažmu ono što im je na pameti i na srcu u svega nekoliko stranica teksta. Nisam, naravno, toliko pobenavio da se poredim s njima i da smatram kako će kratkoća moga teksta dokazati njihove postulate, ali sam prihvatio pravila igre, jer su oni naslutili ono što je sada već toliko očigledno: književnost je pobjegla u sažimanje.

Godinama sam slušao priče mnogih – u kafani, na ulici, u autobusima, na pijaci. Vjerovao sam i dalje vjerujem da se tu, među piljarima, dobroćudnim pijancima i uvrijeđenim malim akcionarima, krije istinska poezija i istinski humor. Slušao sam njihove muke i njihove pošalice, počeo da ih zapisujem u notes ili telefon, šta mi je već bilo pri ruci, u nadi da ću jednom te zapise „raspričati“. Bilo to tu filosofskih rasprava, patriotskih svađa, kafanskih nadmudrivanja, ćopićevska pripovijedanja…

U pauzama sam slušao kazivanja Ružice Kerkez, vlasnice kafana u kojoj su „Mrlje“ i nastale, koja je sama za sebe govorila da je – Kočićevka! Ništa nije lagala, a to zna ko je Majku bar dva puta slušao ili tek jednom s njom naivno ušao u klinč. Njene priče su zrcalile zdravim, narodnim humororm kakav se danas još može čuti ukraj rakijskih kazana i astala na kojima se odvajaju slanine i čvarci. Ne tvrdim da je to najbolji humor pod kapom nebeskom, ali je sasvim izvjesno da u njemu najviše uživam i da koristim svaku priliku da se namjestim pored kakve vatre ili uz neko staro, iskusno društvo i da kao matori kibicer osluškujem razne razgovore.

Tako su počele da se pišu „Mrlje“. Sa jednom jedinom namjerom – da nasmiju onoga ko ih bude čitao, baš kao što su nasmijale mene dok sam ih slušao. Na jednoj strani moga života nalazilo se novinarstvo koje je, kao i uvijek, bilo opterećeno dnevnom politikom, tmurnim reportažama i crnom hronikom, a na drugoj je spavala srpska književnost koja je godinama ututkana u ozbiljne perine. Htio sam da se vratim nekoj davnoj, drugačijoj tradiciji, bez namjere da veličam učinjeno, ali sa željom da makar na kratko razbijem jednolične stranice – kako novinske, tako i književne.

Odvojio sam se od Dalja, od Dunava i od Slavonije i krenuo sam u potragu za novim jezikom i novom rečenicom koja će odgovarati onome što „Mrlje“, na koncu, i jesu – knjiga kafanskih priča u kojoj se „čuje“ ponešto od one tipične atmosfere na koju sam godinama svikao. Tražio sam onu čehovljevsku kratkoću, ali ne kao potvrdu talenta, nego kao poligon na kojem mogu da vježbam ruku. „Mrlje“ su mala stilska vježba i posveta onima koji su išli kroz život samo da bi sakupljali ovakve priče. Ništa više, ali i ništa manje od toga.

„Mrlje na šanku“ možete kupiti u svim knjižarama „Kultura“ u Banjaluci, Tuzli, Bijeljini i Sarajevu, u ovim poslovnicama Pošta Srpske, kao i preko naše internet knjižare. 

The post Kako su nastale „Mrlje na šanku“ appeared first on Imprimatur.

„Distribucija je ključna karika između izdavača i tržišta. Prosto, ako nemate tu kariku vi zapravo nemate ni pristup tržištu.Baviti se izdavaštvom bez distribucije isto je kao da pokušavate saditi cvijeće na kamenu.“

Logično pitanje koje se samo nameće jeste: „Pa kako onda vi uopšte radite?“ Ili: „Kako do sada niste pomrli od gladi?“ Svako se sa ovim problemom bori na razne načine, a ja ću ovdje navesti naše.

• Prije svega, neke knjižare imaju svoju distribuciju. Na primjer, Kultura, koja ima tri knjižare u Banjaluci, jednu u Tuzli i dvije u Sarajevu. Kultura nam je od osnivanja bila najbolji partner, iako u zadnje vrijeme i oni imaju svojih problema (višak posla na manjak radnika), ali sve u svemu bez njih bi i ovakva situacija bila još gora. Sva naša izdanja možete naći u svim njihovim knjižarama. Naravno, šest knjižara nije dovoljno pa smo morali da pronađemo druge opcije.
• Jedna od ključnih stvari pri smanjenju zavisnosti od knjižara ili nedostatka knjižara jeste funkcionalna internet prodavnica. Nama je duša na nos izašla, a krv krenula tamo gdje ne treba dok smo prikupili sve potrebne dokumente i ispunili sve moguće i nemoguće uslove nužne da imamo funkcionalan web-shop koji će biti uvezan sa računom firme i koji neće blokirati uplate kao što nam je prošli radio. Izgradnja internet prodavnice i sve peripetije vezane za nju biće tema jednog od narednih blogova iz ove edicije, a taj će blog biti namijenjen svima onima koje muči ovaj problem kako bi se bar malo manje mučili. U svakom slučaju, sada na adresi imprimatur.ba/shop možete sigurno kupiti sva naša izdanja, prodavnica će uredno obračunati poštarinu na osnovu težine paketa (za jednu knjigu unutar BiH to je samo 1,2 KM), a knjige obično stignu za dan-dva. Možete i ostavljati komentare, i ocjenjivati knjige, i filtrirati izdanja po cijenama, ma možete svašta nešto raditi.
• Nakon Kulture logičan sljedeći korak bio je da kontaktiramo Zavod za udžbenike i nastavna sredstva RS, jer oni imaju 18 knjižara u svom lancu i imaju sopstvenu distribuciju. Nakon godinu dana od slanja ponude uspjeli smo da pustimo dvije knjige u prodaju preko četiri njihove knjižare. To su zbirke putopisa „Hadžiluk plemenitom snu“ moje malenkosti i „Paket aranžman? Ne, hvala!“ Aleksandra Kuzmanovića i Đorđa Pivničkog. Ove knjige se mogu naći u knjižarama Zavoda u Banjaluci, Doboju, Istočnom Sarajevu i Bijeljini. Nije nam pošlo za rukom da proširimo saradnju na veći broj izdanja i veći broj knjižara iz njihovog lanca.
• Pošto nismo uspjeli da probijemo zaštitni zid Zavoda koji ih štiti od spoljnog svijeta morali smo da nađemo neki drugi način da približimo naša izdanja čitaocima. S tom namjerom smo se obratili Poštama Srpske, konkretno Službi za unapređenje poštanskih kapaciteta na čijem čelu je jedna divna žena koja se zove Cica Jovanović. Nakon samo jednog telefonskog poziva i nakon samo jednog sastanka koji je trajao ne više od 35 minuta postigli smo dogovor i sada se naša izdanja mogu kupiti u preko 60 poslovnica Pošta Srpske. I shit you not. Ne samo da smo za manje od pola sata riješili problem koji nismo uspjeli riješiti tokom godinu dana sa Zavodom, već smo udesetostručili broj prodajnih mjesta. Sada se „Heroji po šiframa“ Dajane Tadić, „Elem“ Darka Momića Čkalje, „Mandarinske patke“ Milanke Blagojević, „Bio sam samo broj“ Roberta Rikardija i „Kuhanje“ Slađane Nine Perković  mogu naći, kao što smo rekli, u preko 60 poslovnica Pošta Srpske. Pogledajte ovaj video da vidite da li je vaša lokalna poslovnica među njima.
• Jednostavno, Pošte imaju pokrivenost teritorije kakvu nikada nijedan lanac knjižara neće moći da ima, a to je za ovu našu grbavu i razuđenu teritoriju od suštinske važnosti. Naravno, nije ni ovo idealno rješenje, Pošte nisu knjižara i nikada neće ni biti, ljudi idu u Pošte da kupe knjigu samo ako znaju da se ona baš tamo može naći i vi se morate prilično namučiti dok tu informaciju ne dostavite do vaših čitalaca, ali sve u svemu zahvaljujući njima smo dobrim dijelom riješili jedan od naših najvećih problema. I moram da kažem da sam sam veoma, veoma zadovoljan njihovom profesionalošću i saradnjom generalno.
• Pošto smo riješili problem pokrivenosti u RS ostaje nam Federacija. Kao što smo rekli već na početku, preko Kulture mi već sada prodajemo naša izdanja u Tuzli i Sarajevu, ali to nije dovoljno niti je Kultura najpopularniji lanac u Federaciju. Najveći lanac knjižara u Federaciji jeste Svjetlostkomerc i oni imaju 18 knjižara u devet bh.  gradova. Oni imaju svoju distribuciju i dobru pokrivenost teritorije, ali su nam se na skorašnju ponudu za saradnju ljubazno zahvalili tako da su nam ta vrata ostala zatvorena.
• Šta još ostaje? Amazon? Ne samo da iz BiH ne možete sarađivati sa njim, već čak ne dostavljaju svoje knjige u BiH. Ali zato je tu Kobo, na kojem možete kupiti elektronsko izdanje „Kuhanja“ kao i „Hadžiluk plemenitom snu“.
• Izvoz u Srbiju još uvijek nismo počeli da radimo. Za to još treba da izganjamo par papira (carinski broj, ZER), kao i da dostavimo neke postojeće (rješenje o upisu u sudski registar, moju ličnu kartu, karton deponovanih potpisa, JIB, potvrdu iz banke o glavnom računu, ugovor o zakupu prostora, uzorak urina, izjavu gdje sam bio i šta sam radio u periodu od 1941. do 1945, laboratorijske nalaze koji svjedoče da nisam prenosnik polno prenosivih bolesti, uvjerenje iz policije i suda da naša firma nije umiješana u međunarodnu trgovinu oružjem), da platimo par taksi i još štošta drugo. Treba dobro da se namučimo i naplaćamo samo da bismo ušli na tržište Srbije, a tek tu počinju muke.

Ali, kako se obično kaže, niko nas nije tjerao, sami smo to tražili i ne smijemo da se žalimo. I zaista, bavimo se najljepšim poslom na svijetu, ovi prethodno problemi će biti prevaziđeni, bilo ih je još više tokom proteklih godina i riješili smo ih, tako da je sada situacija znatno bolja nego kad smo kretali. A ako želite da nam pomognete na tome putu najbolji način je da kupite neko od naših izdanja, da se pretplatite na naš newsletter ili jednostavno da šerujete ovaj tekst kako bi ga vidio neki potencijalni saveznik u borbi za svijet u kojem izdavaštvo neće biti nešto čime se bave samo entuzijasti (čitaj: ludaci) već ozbiljan posao od kojeg može i treba da se živi.

Boris Maksimović

The post Jadi mladog izdavača (4) appeared first on Imprimatur.