U vremenima društvenog posrtanja i krize morala i identiteta malo ko ima više da nam kaže od Marka Miljanova Popovića Drekalovića, junaka, perjanika, vojvode, guvernera Podgorice  i književnika, rođenog 1833. godine, iz plemena Kuči. Iako po mnogo čemu posebna figura u crnogorskoj književnosti, njegovo stvaralaštvo nema umjetničko-filozofski karakter, niti je, u tom smislu, doseglo visine pisane riječi jednog Petra II Petrovića Njegoša. Jednom sam se usprotivila opaski svog mentora da je Marko Miljanov čak i iznad samog Njegoša. Tada sam primijetila da je za razumijevanje Njegoša potrebno veliko predznanje, ali i, dosta ishitreno, zaključila da je Marko Miljanov „samo“ objedinio i zabilježio priče koje su se prenosile s koljena na koljeno. Ono što sam tada zanemarila je da je, stavljajući vrline u prvi plan, pisac, ne samo tada, uticao na izgradnju kolektivne svijesti o ispravnim i visoko vrednovanim normama i obrascima ponašanja. Sad, dakle, znam, da su Njegoš i Miljanov „samo“ dva svijeta iz istih brda jednako spremna da daju život za čast i odbranu dobrog i humanog. Za Marka Miljanova se istina nalazila u narodu i osjećao je obavezu da je prikupi, objedini i zapiše, za nauk plemenu i sledećim generacijama. Književni rad i čuvanje onog dobrog u narodu je doživljavao kao svoj misiju, pa i to što se opismenio u poznim, pedesetim, godinama treba shvatiti kao obezbjeđivanje sredstva za ostvarivanje cilja. A cilj je bio podizanje morala u plemenu herojske prošlosti koje je „nisko palo“. I upravo se u ovome nalazi ključ aktuelizacije njegovog djela.

Primjeri čojstva i junaštva su anegdote pisane u formi memoara i, s vremena na vrijeme, pisac navodi osobu koja im je svjedočila, kao dokaz njihove vjerodostojnosti. Valjda poput garanta da su ove događaje pričali istinoljubivi ljudi. Ali čak i da u to sumnjamo, sam sadržaj knjige bi nas razuvjerio. Kratke po formi, ove priče ne zalaze previše u istorijski kontekst i pozadinu dešavanja, već direktno i bez uljepšavanja opisuju situacije u kojima su se brojni žitelji tog vremena istakli svojim činjenjima. Što se, pak, stila pisanja tiče, moglo bi se dosta toga zamjeriti, a same priče ispričane su jezikom iz naroda, koji je, za mnoge, sada težak za praćenje i razumijevanje. Ipak, u Crnoj Gori, kad zagrebete po površini, i uđete među narod, brojne izraze i danas koristimo.

Poštenje je u središtu svih priča i, kako je Mihailo Lalić zapisao, „primjeri se izdvajaju po vremenski neograničenoj ljepoti moralnih podviga. To je knjiga kakvih je malo na svijetu, možda jedina u svjetskoj književnosti, knjiga koja je od početka do kraja posvećena, ispunjena vrlinama“. Čest motiv u pričama je praštanje. Junaci ovih priča praštaju i uvrede i živote. Kažem, živote, jer je krvna osveta bila važan segment običajnog prava kod Crnogoraca. Ismail Kadare u „Slomljenom aprilu“ do tančina objašnjava kanon Leke Dukađinija, te ubijanje do istrebljenja muških članova porodice koja je „uzela krv“. Marko Miljanov u više navrata pripovijeda kako izvršilac često odustaje od osvete, jer ne želi da ostavi, makar i krvničku, porodicu bez ijedne muške glave. Uz krvnu osvetu, knjiga nas uči i kultovima gosta i zadate riječi. Nevoljniku je uvijek pružano utočište, obezbjeđivana zaštita, pa čak i osveta ako mu se kakvo zlo dogodi dok je pod krovom domaćina. Onaj ko je uzeo hleb i so nikad nije mogao stradati od onog iz čije je ruke tu čast prihvatio. A o tome koliko je zadata riječ bila važna u narodu sam pisac u knjizi kaže: „teže je bilo štetovat riječ poštenu, no sve drugo što je ima!“ Na pomen takvih junaka i ljudi, nama se u Crnoj Gori često pluća nadimaju ponosom. Ipak, taj ponos istovremeno tjera potomke onakvih predaka na stalno preispitivanje.

Pišući o ljudima poznatim po svojim junačkim i čojskim podvizima, Marko Miljanov nam je dosta toga rekao i o sebi, iako se ni u jednoj svojoj knjizi sobom nije bavio. Kuči su i danas zadržali onu nepogrješivu sposobnost i lakoću postavljanja moralnih obrazaca iznad svega. I, sve to, uz obaveznu dozu humora tako svojstvenu briljantnim umovima. Zato je velika sreća družiti se sa potomcima Marka Miljanova.

Primjere čojstva i junaštva je napisao i čovjek i junak, učeći nas da je junaštvo braniti sebe od drugog, a čojstvo drugog od sebe. Osim što je to  najjednostavnije, a najpreciznije objašnjenje ova dva pojma, jedna je od prvih definicija ljudskih prava i sloboda u njihovom modernom poimanju. Junaštvo sa čojstvom ide ruku pod ruku. Danas bojna polja valja zaobići, a čestitost stalno dokazivati. Zato je Marka Miljanova važno iznova čitati. Iako se često čini da anegdote zabilježene njegovim perom svjedoče o duhu jednog prošlog vremena, one su mnogo više od toga, jer šalju univerzalne poruke.

Jovana Marović

The post Jovana Marović o Marku Miljanovu: I čovjek i junak appeared first on Imprimatur.