Zbirka kratkih priča Nade Kaurin Knežević je maštovito serviran obrok spravljen od dobro poznatih sastojaka, ulica kojom smo prošli stotinu puta, ali smo uvijek gledali u pod. Sad, kad smo konačno odlučili podignuti glavu, otkrili smo mnoga neotvorena vrata i shvatili da tu ulicu zapravo i ne poznajemo onoliko dobro koliko smo mislili.

A iza tih se vrata kriju različiti likovi, majstori i scenaristi, vozači tramvaja i rentijeri, svatko sa svojim mušicama i problemima. Možda bismo mogli reći i da se iza tih vrata kriju bolesnici, svaki sa svojom dijagnozom, onako kako ih autorica postavlja u ovoj knjizi. Iza vrata nailazimo na priče o sitnim bolestima suvremenog čovjeka, nevidljivim zarazama društva koje nagrizaju njegovu ljudskost, poremećajima i anomalijama u međuljudskim odnosima. Poneki će se čitatelj možda zgroziti nad činjenicom da u svima nama leži klica takvog poremećaja, da smo svi mi skloni, u određenim okolnostima i njima prikliješteni, kliznuti u takvo stanje. Kako bi se tome oduprli, moramo svakodnevno plijeviti svoj vrt, da klice nepoželjnih iskustava ne bi izrasle u čudovišta, da se, baš kao u priči istog imena, ne bi pretvorile u hobotnice i progutale nas.

Svaka je priča smještena u uobičajene situacije u kojima možemo prepoznati sebe, svoje bližnje, ljude koje susrećemo, koji žive svoje živote uvjereni da su sami sa svojim nedaćama, a kako nas Nada podsjeća u jednoj priči: „Najgore je kad si sam sa svojim problemom.” Oni koji pronađu svoju dijagnozu u ovoj knjizi, koji čitajući je otkriju vlastitu anomaliju, ili barem vlastiti uzorak ponašanja, istovremeno će u njoj pronaći i utjehu, a to je saznanje da ipak nisu sami, da s drugima dijele iste probleme. To je Nadino pobratimstvo lica u svemiru, pobratimstvo onih koji nose iste terete na svojim leđima, terete koji prijete da će se stropoštati na nadolazeće generacije ako ih na vrijeme ne saniramo. Koloplet je to različitih sudbina koje objedinjuje činjenica da svima njima nešto manjka. A ako već manjka, s tim se treba uhvatiti ukoštac, a ne odvratiti pogled. U tom je smislu jedna od najvažnijih poruka ove knjige, poruka široke primjenjivosti, ona iz priče „Majstor” – ne moramo odmah baciti ono što se pokvarilo, možemo to i popraviti. U toj je misli sadržana golema nada ovih naoko beznadnih priča, nada da se još može popraviti ono što se polako urušava.

Pjesme, dijalozi, SMS poruke, autorica u ovoj knjizi isprobava različite oblike i veličine teksta, isprobava ga kao cipelu, kao odjeću, traži veličinu koja će pristajati onome što želi reći. U toj kreativnoj igri čitatelj leti preko teksta, ne spotiče se o glomazne traktate, bezbolno mu se u ruke servira vrući krumpir, a da toga nije ni svjestan. Kratka pjesma na početku druge priče sažima mnoge motive ove knjige: „Rađamo se goli. / Oblačimo jedni druge; / u boje ili u mrak.” Maske koje stavljamo na vlastito i na lica ljudi oko sebe naše su interpretacije, naša viđenja sebe i drugih. To su, naposljetku, i naši odabiri. Ako iz puke sebičnosti ili manjka vremena ne zavirujemo ispod navučenih maski, nikad nećemo proniknuti u srž lica pod njom. Postavit ćemo dijagnozu, a da nismo proučili sve simptome.

Nadine su situacije svakodnevne, protagonisti su tzv. obični ljudi, scena po kojoj se kreću svima nam je poznata. Pa ipak, svaku priču sada promatramo iz nekog drugog kuta, kao da smo zauzeli mjesto sa strane, odakle je promatramo drugim očima, kao tihi slušatelj kojem se otvaraju druge mogućnosti tumačenja. Taj postupak očuđenja u njezinim pričama ono je što ih izdiže iz svakodnevnog, njime ona novim ruhom zaodijeva već viđeno, što je odlika vrsnoga pisca koji se ne boji suočiti s već ispričanim pričama. U tom postupku glavnu ulogu igraju metafore – starost koja se očituje u ispadanju predmeta iz ruku, pouzdanost tramvaja koji stiže uvijek u isto vrijeme, hodnik koji istovremeno simbolizira odlazak i ostanak. Čitatelju se pritom ostavlja dovoljno prostora da odluči kuda se želi zaputiti, želi li kroz taj hodnik pobjeći ili zaći dublje u prostor, u sebe. Sagledati se, postaviti si dijagnozu.

Naposljetku, jedna od najvećih vrijednosti ove knjige krije se u onome što nije rekla. Teme mnogih priča leže ispod tepiha, stvari koje nismo rekli, koje su nam zapele u grlu, radosti i boli još neizrečene, neoblikovane u rečenice. U tim se stvarima, u tim hodnicima između riječi, možemo pronaći, kao čitatelji i kao ljudi, i sami odlučiti kojim smjerom odatle krenuti.

Maja Klarić

The post Utjeha kolektiva: isti putovi u mraku appeared first on Imprimatur.