Cijeli svoj život čitam. Naučio sam slova zahvaljujući stripovima o Tarzanu koji su bili pasija mog pokojnog oca. On je svake srijede kupovao novu epizodu sa doživljajima gospodara džungle, posadio bi me na krilo i čitao mi. Tako sam ja uz njega malo pomalo naučio da sričem slova, a kasnije, kada sam krenuo u osnovnu školu bile su mi smješne slikovnice koje su nam bile obavezne. Moja prva slikovnica bili su stripovi. Godinama kasnije postao sam strastveni kolekcionar. „Mister No“, „Dilan Dog“ definitivno su bili moji favoriti, mada sam volio i one rijetke, objavljivane u posebnim edicijama čijih se imena gotovo više i ne sjećam. Jer tu negdje počeo je rat i čitava moja kolekcija netragom je nestala.
Prva knjiga koju sam pročitao u životu bila je „Doživljaji mačka Toše“ Branka Ćopića, a Ćopić je bio i moj „prvi“ pisac koga sam čitao. „Pionirska trilogija“ – definitivno prva prava književna strast. Onda sam otkrio da je to čovjek koji je napisao „Gluvi barut“ ili romane kao što su „Prolom“ i „Ne tuguj, bronzana stražo“ koji su mi istog tog „pisca za djecu“ predstavili u jednom drugom svjetlu.
Negdje oko srednje škole zavolio sam poeziju i naučnu fantastiku. Otkrio sam takve pjesnike kao što su Česlav Miloš, Tomas Eliot, Konstantin Kavafi, Ezra Paund. S druge strane otkrio sam pisce kao što su Pol Anderson čiji kratki roman „Ne miri se s kraljevima“ smatram nečim najboljim napisanim u SF žanru. (stručnjaci će reći da nisam ni blizu istine, ali ja nisam stručnjak). Pa Artur Klark i njegov „Grad i zvijezde“, Stanislav Lem („Solaris“ i „Fijasko“), Isak Asimov. Jedna od najboljih kratkih priča „Devet milijardi Božijih imena“ pomenutog Klarka, kasnije sam to savršenstvo otkrio kod Markesa i Borhesa i zaista imam obraza da jednog Klarka poredim sa njima. Onda sam otkrio Majkla Murkoka i definitivno shvatio da je vrijeme da prestanem sa naučnom fantastikom. Njegova priča/poema/roman „Morski vukovi“ bila je prva knjiga koja me nagnala na dvije stvari: da počnem čitati ozbiljniju književnost i da počnem pisati.
Onda dolazi Danilo Kiš. I danas je još uvijek ime koje izgovaram s onim respektom i velikim poštovanjem, sa divljenjem koje podsjeća na vječno romantično sjećanje na onu najveću ljubav. Ipak, prvi ozbiljniji pisci (ma kako god ovaj izraz zvučao degutantno) koje sam čitao bili su Džon Apdajk i Miodrag Bulatović. Važno je pomenuti. Onda sam u tim nekim ludim godinama otkrio Henrija Milera. Bio mi je sulud njegov stil pisanja. „Crno proljeće“ je u to doba bilo nešto najuvrnutije što sam čitao. Ako je Murkok uticao na to da počnem pisati, Milerov esej „Svijet seksa“ me utvrdio u toj namjeri i njemu dugujem za sve svoje kasnije užase, strahove i brige. Jednom sam probao opet da ga pročitam i pitao sam se „šta je u tom trenutku bilo toliko krucijalno u tom tekstu da je promijenilo moj život“ i ni dan-danas ne znam odgovor. Istina je samo da ovaj esej iako naslovljen tako kako jeste gotovo nema nikakve veze sa seksom, tako da onaj najprostiji odgovor koji bih mogao dati sigurno nije tačan.
Miler je zaslužan za još jednu stvar. „Otkrio“ mi je Dostojevskog. A s Fjodorom Mihailovičem sve je polako otišlo do vraga. Guja čitalačke strasti ako me do tad nije zarobila tad me je već davila. Iako se uvijek dvoumim kad me neko pita koja bi to bila meni najdraža knjiga Dostojevskog, sjetim se jednog solomonskog riješenja: „pogledajte kratke forme koje je pisao, priče ili recimo kratki roman ΄Krotka΄ gdje se vidi sav raspon jednog umijeća, pošto vjerujem da je ljudima danas teško da se koncentrišu na takav obim kao što su ΄Braća Karamazovi΄ da bi dokučili svu ljepotu njegovog talenta.“
Onda je došao Ernesto Sabato. Iako se možda može pričati o izvjesnom „sukobu“ Sabata i Borhesa nesumnjivo je da se obojici divim. Po tome da sam volio SF može se zaključiti da sam „svaštar“. Ipak, ako već moram birati, priznaću da je roman „O junacima i grobovima“ Ernesta Sabata vjerovatno nešto najbolje što sam pročitao. Onda bih napomenuo Markesa koga svi znamo po „Sto godina samoće“ i njegov roman „Patrijarhova jesen“, koji je raznošenje sivih ćelija u mozgu koliko je dobar. Goran Dakić je nedavno pominjao ovaj roman u istoj ovakvoj preporuci i ja sada to bezočno plagiram, jer to je prosto tako dobar roman da me nije sram prepisati. Onda „Satantango“ Lasla Krasnahorkaija.
Moje najnovije veliko „otkriće“ bili su takozvani „utrobni realisti“, takođe mahom južnoamerikanci sa svojim specifičnim načinom pripovjedanja i otimanjem od uobičajenih veza sa „magijskim realizmom“ (protiv koga iskreno nemam ama baš ništa), ipak ovaj „novi glas“ u jednoj tako velikoj književnosti bio je dovoljno primamljiv i izazovan a to je vodilo jednoj novoj strasti. Huan Gabrijel Vaskez i njegov roman „Zvuk stvari koje padaju“, što je dovelo do „oca utrobnog realizma“ – Roberta Bolanja i njegovog romana „2666“.
Trenutno čitam roman pomalo čudnog naslova „Izuzetno glasno i nevjerovatno blizu“ od američkog pisca Džonatana Safrana Fora i sve mi se čini da će i on polako da se preseli na ovu listu.
Šta bih od aktuelnih autora iz regiona preporučio? Svakako Damira Karakaša, Bekima Sejranovića, Darka Cvijetića, Tanju Stupar.
Oto Horvat i njegov roman „Sabo je stao“. Slobodan Tišma i „Bernardijeva soba“. Tišma me nekako veže za muziku. I to me dalje vodi do dva najbolja albuma domaće muzike koja sam čuo: „Nestvarne stvari“ benda Luna u kojoj je Tišma pjevao i bio autor tekstova. I albuma „Dum dum“ EKV-a. Zapravo, ovaj album EKV-a izdvajam samo zbog sentimentalnosti, jer bilo koji album ovog benda meni je najdraži rock album. Nadalje, na trećem ali ne manje važnom mjestu je i album „Ako imaš s kim i gdje“ beogradskog benda Block Out.
Tri najbolja albuma strane produkcije. To je možda rak-rana pitanje. Svojevremeno sam baš „gutao“ rock muziku i slušao sam toliko mnogo dobrih stvari da prosto ne mogu vjerovati kako je ta strast polako utihnula i da sada uglavnom slušam Šopena, Baha, Štrausa i Rahmanjinova. Ipak, u rijetkim situacijama kad bih zaista pustio neki rock album to bi svakako bili „Nevermind“ Nirvane, „Draconian times“ Paradise Losta i bezimeni ili „black“ album vokalno-instrumentalnog sastava Metallica.
Filmovi? Ne znam. Znam da obožavam filmove, bar sam obožavao. Sad imam manje živaca i manje vremena da ih gledam. „Ogledalo“ Andreja Tarkovskog je meni lično najbolji film svih vremena koji sam ikad pogledao. Na toj listi dalje bi se našao sve i jedan film Tarkovskog, pa nakon njega bih možda stavio filmove „Kosa“ Miloša Formana, „Apokalipsa sada“ Frencisa Forda Kopole, „Immortal ad vitam“ Enkija Bilala. Ipak, tu i tamo otkrijem neke nove filmove i režisere kao što su Pavel Pavlikovski, Paolo Sorentino i nadasve otkačeni Lars fon Trir. I naravno – Dejvid Linč. Ukucajte u Google pretraživač i uživajte.
Što se tiče serija, ja sam okorijeli fan „Batllestar Galactice“ – to je jedna od onih serija koje sam gledao „iz komada“ sjedeći kao zombi ispred laptopa po cijeli dan, umotan ćebetom i bez namjere da se maknem iz kreveta dok ne pogledam cijelu seriju. Nakon toga svakako slično iskustvo izazvao je „Twin Peaks“ i onaj prijeratni i ovaj sadašnji. Pa onda „Hannibal“ i jedna manje poznata engleska serija – „Utopia“.
I eto. Napisah. Vjerovatno, da me već sutra pitate ova lista bi izgledala drugačije, barem u nekim svojim djelovima. Umjetnost kao takva mjenja našu percepciju i ja je nikad nisam doživljavao kao takmičenje. Nema nečeg što je najbolje ili „bolje od drugog“, prosto možda je samo najistaknutije u nekom svom domenu, možda je u nekom trenutku ostavilo najviše uticaja na nas, možda nas je pogodilo nekom emocijom ili nekom porukom, možda nas zavelo i zainteresovalo. A opet, s druge strane, postoji samo naš objektivan sud kao takav i kao jedino mjerilo. I stoga, ovo je krajnje subjektivna preporuka u kojoj se možda niko od vas neće pronaći. Ako sam nekom zagolicao maštu, drago mi je. Ako nisam, opet dobro.
Roman „Mulat albino komarac“ Steve Grabovca možete pronaći u svim knjižarama Kultura u Banjaluci, Tuzli, Bijeljini i Sarajevu, u antikvarnici Ramajana u Banjaluci, kao i u sarajevskim knjižarama Buybook i Connectum Klub knjige. Knjigu takođe možete naručiti po sniženoj cijeni preko naše internet knjižare i to preko ovog linka.
Dodaj komentar