U blizini željezničke stanice Gare de L’Est u Parizu postoji zgrada u kojoj se nekada nalazila bolnica za leprozne, a nakon toga i ženski zatvor. Danas je tu smještena gradska biblioteka na pet spratova sa ogromnim unutrašnjim dvorištem inspirisanim unutrašnjim vrtovima mediteranskih samostana. Nekih 100.000 različitih dokumenata, knjiga, DVD-ova i stripova je na raspolaganju korisnicima, kao i 50 kompjutera, 200 mjesta za čitanje, te 150 mjesta za rad u čitaonici. Korisnik biblioteke može svaki put posuditi do 20 knjiga, dokumenta i filmova. Besplatno. Ponekad se znam satima izgubiti na ovom mjestu. Prelistavam kuharice, biram dječje knjige, turističke vodiče, romane… Kući vučem knjige i knjige, iako znam da ih nikada neću uspjeti pročitati u roku. Zahvaljujući upravo ovoj biblioteci, ove godine sam otkrila sjajne autorke kao što su Linn Ullmann, Ljudmila Ulickaja, Marie Ndiaye, Emma, Melba Escobar, Lucia Berlin, Virginie Despentes…. Sve više se vodim mišlju da bi knjige trebalo da budu svima dostupne i sve više postajem pobornik univerzalnog osnovnog dohotka. Ali to je sad neka druga tema.
Moja prijateljica I. i ja ne živimo u istom gradu, ali se s vremena na vrijeme nađemo tokom vikenda na neutralnoj teritoriji. Tada satima pričamo o našim prošlim životima, svirkama, putovanjima, sumanutim momentima, mjestima koja su nestala, stvarima koje nisu uvijek ispale onako kako smo ih zamišljale. Smijemo se, plačemo, slušamo muziku. Prilikom našeg posljednjeg susreta do iznemoglosti smo vrtile Obojeni program, Boye i još neke grupe kojima sam potpuno zaboravila imena. Na jednom francuskom radiju svake nedjelje ujutro ide emisija „Lijek protiv melanholije“ u kojoj gosti emisije pričaju o muzici koja ih izvlači iz bedaka. Čovječe, mene da pozovu u tu emisiju, ja se ne bih mogla sjetiti ni jedne jedine pjesme. Mene muzika obično potopi u najmračnije dijelove mog bića. Ali ni to sad uopšte nije tema ovog teksta.
Nažalost, sve rjeđe idem u kino. Zadnji put sam bila na ponoćnoj projekciji filma „Rocky Horror Picture Show“ u Studio Galande. Projekcije ovog filma iz 1975. specifične su po tome što amaterske pozorišne grupe tokom cijelog filma skandiraju replike, bacaju se među publiku i izvode ih na pozornicu. I to nije sve. U toku filmske scene vjenčanja u sali nastane opšti krkljanac. Svi se počnu mahnito gađati rižom, a tokom scena proloma oblaka postane još gore, jer počne opšte polijevanje vodom.
Ipak, nisam uvijek rasposložena da se vratim iz kina mokra do gole kože i cipela (gaća!) punih riže. Tada volim otići u Kinemateku. Tamo ne samo da se niko tokom projekcije ne gađa rižom i ne polijeva vodom, već niko i ne žvaće kokice i ne srče coca-colu. Raj na zemlji. Pogotvo kad gledate neki odličan stari film kao što je na primjer „Irma La Douce“ Billy Wildera.
Volim serije, ali nikada ne nalazim vremena da ih gledam. Prije gotovo šest mjeseci pogledala sam prvu epizodu serije „Killing Eve“, a onda sam jednostavno morala odgledati kompetnu sezonu za jednu noć. Šta da vam kažem, serija u kojoj žene imaju glavne uloge policijskih inspektora i plaćenih ubica mi se užasno sviđaju.
Zbirku priča „Kuhanje“ Slađane Nine Perković možete pronaći u svim knjižarama Kultura u Banjaluci, Tuzli, Bijeljini i Sarajevu, u antikvarnici Ramajana u Banjaluci, kao i u sarajevskim knjižarama Buybook i Connectum Klub knjige. Knjigu takođe možete naručiti po sniženoj cijeni preko naše internet knjižare i to preko ovog linka.
Dodaj komentar