Popust!

Romani kojima se vraćamo

59,20 KM

Naše petogodišnje postojanje obilježeno je knjigama u koje smo vjerovali. Da to od početka nije bilo tako, naš katalog bi izgledao potpuno drugačije. Zato je ovaj paket nazvan Romani kojima se vraćamo, a svojevrsna je potvrda Imprimaturove krilatice – ne treba ići tako daleko da bi se nabasalo na darovitog pisca, a knjige koje su ti pisci iznjedrili, zaista su knjige vrijedne tvoje pažnje. U Romanima kojima bi se vraćao/la, ti ili neko tebi drag, nekoliko je nominacija za NIN-ovu nagradu, jedan najuži izbor, jedno posebno priznanje Nagrade Evropske unije za književnost, jedna NIN-ova stipendija i bezbroj pozitivnih recenzija i čitalačkih utisaka. Pa i pored toga, treba još i ovo da znaš: to su prije svega hrabri romani – kada otkrivaju skrivene ćoškove istorije i rata, kada seciraju naše tuge i mane, kada rasvjetljuju naš narcisizam. Ovo su i takvi romani koji te tjeraju da za sve to nađeš saosjećanje. 

Više o knjigama slijedi u nastavku, a ispod te čeka i nekoliko odlomaka iz našeg izbora.

Mulat albino komarac // Roman o odrastanju u surovim uslovima ratnog i poratnog perioda, ali prije svega – roman o ljubavi, prijateljstvu, muzici i volji da se i u najmračnijim periodima pronađe nada i snaga da se krene dalje. Roman se našao u najužem krugu za NIN-ovu nagradu.

Ništa se nije desilo // Roman o studentu medicine koji u iznajmljenom stanu pronalazi novinski materijal prethodnog stanara, novinara Nikole Nenadovića, za kojeg ubrzo otkriva da je falsifikovao tekstove u ratnoj rubrici „Crni odjeciˮ, koju je uređivao u sklopu fiktivnih „Beogradskih novinaˮ. Roman o ličnim i kolektivnim lažima i obmanama.

U jarku // Jedna sahrana i prodaja porodične kuće i zemlje, ti događaji koje gotovo automatski percipiramo kao tragične ili potresne, u ovom romanu preobraženi su u ono smjehovno. Slađana Nina Perković sa svakom novom stranom sve slikovitije gradi romaneskni svijet koji jeste sazdan na prikazivanju svakodnevice, samo što je ta svakodnevica, izrazito britkim jezikom i uz nezanemarljivu dozu crnog humora, izmještena gotovo do samih granica apsurda i groteske. Roman je nagrađen posebnim priznanjem žirija Nagrade Evropske unije za književnost.

Antiklimaks // Roman o prosječnosti, želji za impresioniranjem, sujeti, narcisizmu, ludilu, usamljenosti i samoironičnosti koji prati život Slobodana Karla, vodiča vikend-putovanja koji pokušava da napiše svoj najbolji roman ikada. Jedan slučajan susret sa Dušanom Jadrančićem, samozvanim trgovcem rizikom i čovjekom naizgled nejasnih namjera, iniciraće niz emotivnih i strukturnih promjena u Slobodanu koje će ga dovesti na prag uspjeha.

Spam // Prevodiocu i glavnom junaku ovog romana u jednom trenutku počinju da stižu šifrovane poruke. Suočen sa nevidljivom opasnošću, protagonista kreće u lov na uljeza skrivenog u lavirintima teksta. Tvrdoglavo riješen da bude jedini arhitekta sopstvenih izbora, biva uvučen u apsurdno, jednosmjerno putovanje na kome su putokazi proizvoljni, stanice mračne i puste, raskršća beskorisna, a svaki sudbonosni korak neizbježna posljedica prethodnog.

Kategorija: Product ID: 4974

Opis

Kako mi to sad nedostaje. Te smiješne, male sitnice. To kad kaže tako neku glupost koja bi me inače nervirala. Nije moja mati bila glupa. Samo se previše brinula. Oko nepotrebnih sitnica. Njoj se život sastojao od tih sitnica. Krupne stvari su bile takve kakve jesu. Takve su, šta ćeš, ne moš tu nešto puno učiniti – rekla bi ona. Možda i ne bi. To je bila njena filozofija.
Jesi li ručao, kad se vraćaš, imaš li para, nemoj da trošiš na gluposti, gdje ideš, s kim ćeš biti, oćeš li da ti spremim nešto za večeru, obuci se, da li si očistio cipele, oćeš da ti ja očistim cipele, imaš li ispeglanu majicu, oćeš da ti ispeglam majicu, a da ti spremim nešto da pojedeš…
Bože, kako mi to nedostaje.
I nisam mogao da vjerujem da će mi ikad nedostajati.

Stevo Grabovac // Mulat albino komarac

Brazde tražim i na umetničkim slikama: pre svakog sadržaja zanima me može li se otkriti da ih je stvarao živ čovek. Ima li na njima tragova četkice i prstiju? Užasavaju me slike koje deluju kao da su odštampane, koje su lišene onog dragocenog milimetra treće dimenzije. I knjige bi bile zanimljivije kada ih ne bismo prekucavali i doterivali, kad bismo na njima mogli da vidimo mrlje mastila, ispravke, duge crne linije povučene preko slova, znakove uzvika i opasnosti, fusnote. (D. A. Fransoa smatrao bi da ni to nije dovoljno: taj naš brat, koji se 1814. iz Doline Marne preselio u drugi krug pakla, želeo je da gleda pisca kako sriče svoj tekst u nastajanju, kako sriče tekst kojem proverava stil i smisao.)

Stefan Janjić // Ništa se nije desilo

U naš stan, stvari su se uvijek unosile, ali skoro nikad iznosile. Uvijek smo nešto čuvali za „ne daj bože”. Nećemo bacati staru petrolejku, šta ako, ne daj bože, bude restrikcija struje; nećemo baciti stari šporet na drva, šta ako, ne daj bože, nestane grijanja; nećemo bacati staru odjeću, šta ako se, ne daj bože, zarati, biće nam za meda ovi naši stari džemperi, sasvim izgrizeni od moljaca. Vođeni tom istom logikom, vjerovatno smo čuvali i crne gumene čizme koje je baka kupila još pedesetih godina za omladinsku radnu akciju tokom koje je izgrađena već neka pruga ili neboder.

Slađana Nina Perković // U jarku

Da ponovo budem iskren, Cvetković ne misli da sam ja lošiji pisac nego što jesam, a svakako ne misli da sam gori od moje subjektivne procene. On kaže da sam prosečnjak, običnjara, prebrašnjavljeni patišpanj bez nadeva, bakteriološki ispravan, ali hemijski upitan fluid i tako dalje; uvek iskoristi neku slikovitost sa one strane pameti da opiše moje nedonošče od romana. “Objavljeno valja kritikovati, inače će da obogalji nedužnog”, kaže. Bobota mi zamera štošta, spisak je predugačak, ali ono za šta se on poslovično hvata kada je u pitanju moj rad je da isti hronično pati od autističnosti nekog od presudnih likova u romanu. Takav – najslabiji bitan karakter – čini nemogućim da moje pisanje izroni iznad otužne bljutavosti i inficira čitaoca. I priznajem, u pravu je. Moji romani pate od sindroma klimavog točka jer iznova i iznova neke od najbitnijih likova (ponekad, da zlo bude veće, to bude baš glavni) kriminalno razradim da čitalac sigurno oseti fizičku bol. On (čitalac) ne uspeva da svari niti da ignoriše ispraznost tog karaktera koji nosi ili pridržava ideju romana da u jednom trenutku dolazi do implozije, pažnja kolapsira, knjiga je odbačena, naredna se ne kupuje, tiraž opada ili u najboljem slučaju tavori, a ja nastavljam da živim definiciju osrednjosti na usamljenom vrhu Gausove krive skribomanije. Tačno reče i osta u pravu Velizar Cvetković Bobota.

Vasilije Glomazić // Antiklimaks

Zavrti globus, kaže mu, a onda zažmuri i zaustavi ga, i stavi prst bilo gde. Zašto? Zato što sam te zamolila, nemoj večito filozofirati nego uradi. Neću, jer ćeš me onda terati da idemo tamo, a tek smo završili selidbu. Ne laži, kako smo tek završili kada smo već dva i po meseca ovde. Čekaj, gde god da ubodem prstom tamo ćemo ići, apsolutno bilo gde na planeti? Skapirao si, vidiš da možeš kad se potrudiš. A šta ako se meni ne ide? Ništa, tebi se ne ide, meni se ide, saberemo i podelimo sa dva, a pošto je moja želja za idenjem jaka a tvoja želja za ostajanjem kilava, u proseku nam se više ide. I onda idemo.

Lazar Pašćanović // Spam

Dodatne informacije

Težina 1,1 kg
Broj strana

171, 235, 204, 260, 131

Povez

Meki

Ocjene

Nema ocjena još uvijek.

Budi prvi i ocijeni “Romani kojima se vraćamo”