Imprimaturove pjesnikinje

Opis

ZAŠTO ME BUDIŠ

Zašto me budiš u 03.05
Ionako su me snovi rastrgnuli
Da kroz sanduče ubaciš vaučer
Za ugaone garniture
One gdje ljudi legnu na L
Gledaju kviz i kasni noćni program
Da u sanduče ubaciš reklamu za svježe voće
Kako svježe
kad je februar
Zašto me budiš u 03.09
kao da nisam dovoljno dugo
budna već
Godinama
Kad napokon zaspim
ti nudiš
i podsjetnik da sam za razliku od sna
u ćošku spavaće sobe
sama
I 5% popusta na obdanište
Nemam djecu ali možda
legnem da odspavam i
donesem sve tuge
tu da obdanu

Emina Elezović // Iza vrata

KONTROLA

Mogu da kontrolišem odakle i kad dolaze zvukovi
temperaturu sobe i mekoću kreveta
Mogu da kontrolišem vrijeme bježeći od njega
i sve što misliš o meni servirajući toplo ono što ti se sviđa
Mogu da kontrolišem čistoću kuće
baš zato često sumanuto ribam između pločica
ono što ne mogu dohvatiti e to me raskomada
na stotine misli
na stotine tuga

Emina Elezović // Srce zapušteno kao malinjak

POTRAGA

tražila sam boga u ladicama
među iglama dugmadima i koncima
(neko je neki dan rekao da tamo pronalazi svoju ljudskost)
u tanjirima starim džemperima novim džemperima
sveskama
prozorima morima travi
u drveću tuđoj kosi svojoj kosi zidovima pismima
samo ga u sebi nisam tražila
to bi bilo tužno i strašno mjesto za jednog boga
i još strašnije bi bilo otkriti
da je stvarno jednom bio tamo
(ja nikad nikog nisam htjela da unesrećim)

Maja Mihajlović // Brodovi, bogovi i mali požari u rukama

I

24. 4. 1957. (I. R.)
Nisi ti bilo tko, Isabel, čije su pletenice skrivale
neukrotivost kose i glas napuštenih nimfi na crkvenom
pragu.
Lako je biti ti, Isabel, kad skineš svoje poderane haljine i
zgužvaš ih na dnu ormara u kom leži tvoja mrtva majka.
Lijepo je pjevati, Isabel, njenim gluhim ušima koje ne
osjete usplahirenost tektonskih ploča u tvom glasu.
Taj nemir ispunjen tihim vapajima i procijep koji
nastaje unutar tebe.
Duša ti je razorena poput Kartage, Isabel, Rimljani su
svud oko tebe.
Bijele ruže su izgorjele u požaru. Zajedno sa školskim
knjigama.
Nisi li rekla jednom, Isabel, da postoje slagalice kojima
fale dijelovi i da su tvoj i moj život slika bez sunca i neba?
Nisi ti bilo tko, Isabel, dok sunce vežeš oko vrata i
izmičeš stolicu, ukrala si nebo svojim zategnutim
stopalima, meni si ostavila zemlju.
Sjećaš li se vatre, Isabel, kad je tvoj otac jarca nahranio
plamenom, a tvoju majku sječivom?
Čekale smo da kroz njen grkljan isteče naša budućnost.
Rekla sam ti što slijedi.
Lako je biti ti, Isabel, sa tim tankim vratom i stopalima
u oblacima.
Tako lako dok bježiš od gorkog okusa sudbine
na jeziku. Još lakše je biti ja. U zemlji je zaista tiho.

Mihaela Šumić // Imenik Laure Carvalho

BOŽJE LJUBAVNICE

Hernán Cortés ju je probudio
Udarajući drvenim križem o uzglavlje kreveta.
„Jedan je bog. Jedan je bog, nalik tebi”,
Ponavljao je uzdišući kraj njenih opustošenih udova
I milujući je svojim grubim rukama.
„Jedan je bog. Jedan je bog, nalik vama”,
Dovikivali su nagi svećenici paleći grmove ruža na trijemu.
„Jedan je bog. Jedan je bog nalik svima nama”,
Dopirali su ženski glasovi iz obližnjih soba.
Crkvena zvona su vrištala kroz maglu
Kroz mrtve obrise ljudskih kreatura,
Kroz boju osušene trske,
Kroz živuće ostatke onih koji su nalik bogu.
Hernán Cortés joj je šaputao duge oracije na latinskom
Sad udarajući križem po njenim usnama.
„Poljubi boga! Jedan je bog. Jedan je bog nalik tebi”,
Ponavljao je dok je udisala drveni miris boga.
„Ako je zaista nalik meni, ne bi me tjerao da ga ljubim
I dopustio bi da slobodno živim ljubeći i voleći one koje želim”,
Bijesno je vikala pred izrezbarenim INRI
Na vrhu križa.
Crkvena zvona su bivala glasnija,
Ruže su se besramno podale sivilu pepela
Dok su nagi svećenici stajali nad njima
Cijedeći vino kroz svoje zlatne zube.
Hernán Cortés joj je ljubio vrat
Zabadajući joj križ u napeto grlo,
„Jedan je bog, jedan je bog nalik tebi”,
Ponavljao je dok je nesvjesno gutala boga.
Crkvena zvona su se naglo stišala
I vjetar je pepeo ponio k nebu.
„Jedan je bog, jedan je bog nalik svima nama”,
Odjekivali su ženski glasovi iz obližnjih soba
Prestravljeno osluškujući njenu konačnu tišinu.

Mihaela Šumić // Nekoliko sitnih uboda