fbpx
Savjest koja nas neprekidno progoni

Piše: Momčilo Spasojević

Ne znam ko­li­ko pro­fe­so­ri sa­vre­me­ne knjiže­vnos­ti pra­te to što pi­šu mla­di auto­ri, ali ako pra­te ne­mo­gu­će je da ne pri­mije­te za­vi­dan knjiže­vni do­met zbir­ke pri­po­vje­da­ka „Ku­ha­nje“ Sla­đa­ne Ni­ne Per­ko­vić. To bi ih on­da oba­ve­zi­va­lo da na nju skre­nu pažnju svo­jim stu­den­ti­ma pa i ši­roj knjiže­vnoj ja­vnos­ti. Ri­ječ je o neveli­koj knji­zi od dva­na­est pri­po­vije­da­ka na 150 stra­ni­ca dže­pnog for­ma­ta – ta­čno po mje­ri da­naš­njeg in­te­re­so­va­nja či­ta­la­čke pu­bli­ke.

Mo­glo bi se ka­za­ti da Sla­đa­na Ni­na Per­ko­vić ne­ku vrstu svog knjiže­vnog pro­gra­ma izno­si u priči „Su­sret“, po­slje­dnjoj pri­po­vije­ci ove svo­je zbir­ke, gdje kaže: „Ho­će­te da vam is­pri­čam pri­ču o ne­če­mu što mi se de­si­lo pri­je par da­na? Ne­će­te? Ne in­te­re­su­ju vas pri­če ne­bi­tnih lju­di i nji­ho­ve do­sa­dne sva­ko­dne­vi­ce. Sve oko vas je već do­vo­ljno ne­bi­tno, uklju­ču­ju­ći i vas sa­me, pa ako tro­ši­te svo­je vri­je­me na či­ta­nje, on­da bis­te da to bu­du ne­obi­čne, uzbu­dlji­ve su­dbi­ne. To je vaš pro­blem. Ja ov­dje do­no­sim odlu­ke o ko­me i o če­mu ću pi­sa­ti!“ I ona se opre­dje­lju­je da pi­še o si­tni­ca­ma i ba­nal­nos­ti­ma ko­je, u stva­ri, i pred­stav­lja­ju pra­vu su­šti­nu živo­ta uspi­je­va­ju­ći da im u na­šim oči­ma da živo­tnost i zna­čaj, ot­kri­va­ju­ći bo­ga­ti svi­jet si­tnih i na prvi po­gled be­zna­čaj­nih do­ga­đa­ja sva­ko­dne­vnog živ­lje­nja. Sa­gle­da­ne u svom po­et­skom to­ta­li­te­tu i idej­noj i es­tet­skoj fun­kci­ji, nje­ne pri­po­vijet­ke odmah gu­be svo­ju si­tno­re­alis­ti­čku po­la­znu na­mje­nu i pre­tva­ra­ju se u uni­ver­zal­ne vri­je­dnos­ti, ko­je se ma­ni­fes­tu­ju u naj­ra­zno­vrsni­jim aspe­kti­ma sva­ko­dne­vnog egzis­ti­ra­nja po­je­din­ca ili sku­pi­ne u odre­đe­nim druš­tve­nim sre­di­na­ma. One nam, po­put snažnih re­fle­kto­ra, os­vje­tlja­va­ju ti­ra­ni­ju ve­li­ke ve­ći­ne aktu­el­nih sen­zi­bi­li­te­ta psi­he sa­vre­me­nog čo­vje­ka.

Već od prvih pro­či­ta­nih stra­ni­ca pos­ta­je oči­gle­dno da je ri­ječ o ve­oma ta­len­to­va­noj spi­sa­te­lji­ci, a osno­vna sna­ga nje­nog ta­len­ta sadržana je u to­me što ona ni­šta ne izmiš­lja. Nje­ne pri­če, oslo­bo­đe­ne fa­kto­graf­ske re­al­nos­ti, ot­kri­va­ju bu­ji­cu po­et­skih aso­ci­ja­ci­ja ko­je na­vi­ru i ko­je se pot­vrđu­ju kao is­ti­ne ne­ras­ki­di­vo po­ve­ze­ne sa su­šti­nom op­šte­ljud­skog i sve­vre­men­skog ljud­skog egzis­ti­ra­nja. Svo­jim pri­po­vijet­ka­ma Slađana Nina Per­ko­vić pro­du­blju­je i is­tan­ča­nost na­šeg zna­nja o živo­tu ko­ji nas okružuje.

Nje­na te­mat­ska pre­oku­pa­ci­ja, svo­jom po­et­skom vri­je­dnoš­ću i mi­sa­onim po­ten­ci­ja­lom, pre­tva­ra­ju se, na ne­ki na­čin, i u sa­vjest na­šeg vre­me­na. Sa­vjest ko­ja nas ne­pre­ki­dno pro­go­ni, s ko­jom se bo­ri­mo za tre­nut­ke vlas­ti­te ljud­skos­ti i ko­ja nam po­maže u pro­na­laženju to­li­ko po­tre­bne ra­vno­teže.

Ne sa­mo moć već sve što u ljud­skom živo­tu vri­je­di – u ma­lim je stva­ri­ma. Nor­ma­lan život is­klju­či­vo je saz­dan od si­tni­ca: „Ni­šta se ne može upo­re­di­ti sa da­škom živo­ta“, kaže Knut Ham­sun. Ve­li­ke stva­ri i do­ga­đa­ji su ek­stre­mne po­ja­ve ko­je čo­vje­ku ri­jet­ko do­no­se sre­ću. Život je nes­ta­lan i ne­pre­dvi­div.

Sla­đa­nu Ni­nu Per­ko­vić ka­ra­kte­ri­še izvan­re­dno uoča­va­nje i is­tan­ča­ni oda­bir obi­čno vrlo si­tnih de­ta­lja ko­ji­ma se naj­ver­ni­je osli­ka­va­ju na­ši men­ta­li­te­ti što može da ilus­tru­je i slje­de­ći na­vod: „Znaš ka­ko je, ima lju­di ko­je sa­mo ovlaš po­gle­daš, a oni ti već u slje­de­ćem tre­nut­ku uva­le fo­to­gra­fi­je svo­je unu­ča­di. Ti ne­maš poj­ma ko­li­ko je sve ovo na­por­no. Uvi­jek bi­ti u po­kre­tu, uvi­jek prlja­va, uvi­jek umor­na, uvi­jek lažno ra­spo­ložena za pri­ču sa ko­je­ka­kvim svi­je­tom… “ („Čis­ta obi­jest“). Ona ana­li­ti­čki pro­di­re u misaoni svi­jet čo­vje­ka, po­et­ske me­di­ta­ci­je o ba­nal­nim do­ga­đa­ji­ma i pre­dme­ti­ma, upor­ne eti­čke pre­oku­pa­ci­je i ori­gi­nal­ne aso­ci­ja­ci­je. Svježe re­če­ni­ce iz pri­po­vijet­ke u pri­po­vijet­ku ot­kri­va­ju nam izuze­tno sen­zi­bil­nu spi­sa­te­lji­cu ko­ja je su­pe­ri­or­na nad tzv. re­alis­ti­čkim pri­po­vije­da­njem. Ona obi­lje sva­ko­dne­vnog u čo­vje­ku i izvan čo­vje­ka ne os­tva­ru­je na na­čin obi­čnog pre­sli­ka­va­nja stvar­nos­ti, već je­dnom po­et­ski na­da­hnu­tom tran­scen­den­tnom tran­spo­zi­ci­jom.

Tre­ba na­gla­si­ti i či­nje­ni­cu da su nje­ne pri­po­vijet­ke na­to­plje­ne i ve­li­kim ko­li­či­na­ma hu­mo­ra i to ja­ko crnog hu­mo­ra kroz ko­ji is­to­vre­me­no ra­ci­onal­no osli­ka­va i sta­nje na­še vla­da­ju­će druš­tve­ne i po­ro­di­čne stvar­nos­ti: „Ona se ba­vi­la ku­ćnim po­slo­vi­ma, on je sje­dio po­red pro­zo­ra, vje­čno u pot­ko­šu­lji, bi­lo lje­to, bi­la zi­ma, i vi­rio na­po­lje. Ona je ku­ha­la, on je jeo. Ona je spre­ma­la po ku­ći, on je gle­dao TV. Ni­šta ne­obi­čno i na­ro­či­to se ni­je de­ša­va­lo.“ Taj hu­mor se po­ne­ka­da gra­ni­či sa sar­kas­ti­čnom su­ro­voš­ću, ali je i po­vrh to­ga autentično du­ho­vit i ni­ma­lo na­te­gnut. Naslovna pri­po­vijet­ka „Ku­ha­nje“ dos­toj­na je sva­ke an­to­lo­gi­je crnog hu­mo­ra pa i dru­gih vrsta tog žan­ra.

U sli­ka­nju na­ših men­ta­li­te­ta, ko­ji sadrže mno­go pre­tva­ra­nja i ne­trpe­lji­vos­ti, auto­ri­ca se služi i žar­go­nom ka­ko bi to što kaže bi­lo što auten­ti­čni­je: „Pri­bra­la se, do­hva­ti­la pe­da­le i kre­nu­la odlu­čno ši­ba­ti ces­tom.“ („Mu­ška­rac. Žena.“) Za­ni­mlji­vo da su ove dvi­je ri­je­či, dva poj­ma u na­slo­vu, stro­go odvo­je­ni ta­čkom i oba na­pi­sa­na po­če­tnim ve­li­kim slo­vi­ma. I ova pri­po­vijet­ka je pu­na hu­mo­ra i sar­ka­zma, re­ci­mo, u pri­zo­ru ka­da me­di­cin­ska ses­tra pri­la­zi pa­ci­jen­tu ko­jeg je uda­rio auto: „Ga­dlji­vo je po­gle­da­la nje­gov smežura­ni vi­su­ljak i re­kla: ‘Mo­lim vas, ni­ko ni­je dužan da gle­da va­še gen­ta­li­je. Po­krij­te se!'“ To je uje­dno i ne­mi­lo­srdna kri­ti­ka na­šeg zdrav­stva, ko­je, či­ni se, us­pje­šni­je ubi­ja ne­go što li­je­či. Pri­po­vije­da­nje u ovoj zbir­ci te­če uje­dna­če­no, čit­ko i ve­oma ugla­đe­no: „Drhta­la je od slat­kog za­do­volj­stva mi­sle­ći na mo­re i svi­jet u ko­me žene no­se je­dnos­ta­vne i la­ga­ne ha­lji­ne ko­je im ot­kri­va­ju ra­me­na.“ Kom­po­zi­ci­onu osno­vu te pri­če či­ne me­da­ljon­i po­re­đa­ni u pe­tna­est bro­je­va i to ni­je bez ele­me­na­ta ori­gi­nal­nos­ti.

Pri­ča „Ra­vno­teža“ os­tva­re­na je kroz izvan­re­dan, pri­ro­dan i ra­ci­ona­lan di­ja­log na­ra­to­ra sa sa­mim so­bom s tim što se ne­pos­to­je­ći i ne­pri­su­tni lik pos­tav­lja kao is­tražitelj iz kriminalističkog ro­ma­na či­ji je ko­na­čan pro­dukt izvan­re­dna nos­tal­gi­čna i tužna pri­ča, bes­prije­kor­no na­pi­sa­na.

U pri­po­vije­ci „Pu­tni­ca“, ko­ja je uz „Ku­ha­nje“ i „Ra­vno­težu“ po­naj­bo­lja u zbir­ci, auto­ri­ca na je­dnom mjes­tu, ne­ho­ti­čno ili na­mjer­no, krat­ko izlaže su­šti­nu svo­ga stva­ra­laš­tva: „Ni­je mi ja­sno ka­ko ne­ko može tek ta­ko sje­di­ti i pi­sa­ti o stva­ri­ma ko­je ni­kad za­is­ta ni­je is­ku­sio. La­ga­ti. Izmiš­lja­ti. Pre­tva­ra­ti se. Ja sam oda­vno iz­gu­bi­la sva­ki osje­ćaj za mrtve ri­je­či.“ Da­kle, ona ne želi da pi­še izvan svo­ga is­kus­tva, već u sve­mu o če­mu pi­še ima bio­graf­skog. I sve to oživ­lja­va ade­kva­tnim ri­je­či­ma i de­ta­lji­ma ko­je brižlji­vo bi­ra ka­ko bi joj knjiže­vne sli­ke bi­le što živ­lje i ubje­dlji­vi­je.

Profesor Momčilo Spasojević

Ova zbir­ka pri­po­vije­da­ka obi­lu­je izu­ze­tno li­je­pim re­če­ni­ca­ma sa uoč­lji­vim de­ta­lji­ma i efe­kt­nim mi­sli­ma kao što je, re­ci­mo, ova: „Sa ča­šom vi­na i lju­di su pos­ta­li sim­pa­ti­čni­ji i otvo­re­ni­ji za pri­ču.“ („Na po­du“). Tražeći pra­ve ri­je­či pri sli­ka­nju živo­tne su­dbi­ne je­dne svo­je ju­na­ki­nje po­sli­je za­vrše­nog ra­ta ona is­to­vre­me­no tra­ga i za smi­slom živo­ta, lju­ba­vi, stva­ra­nja, hva­ta­ju­ći se u ko­štac sa ti­ra­ni­jom tre­nut­ka: „I on­da taj mir. Mi­sliš da život tek po­či­nje. Ni­je ti ni na kra­ju pa­me­ti da se za­pra­vo na­ju­zbu­dlji­vi­ji dio tvog živo­ta upra­vo za­vršio. I on­da šta… Ci­vil­ni život. Brak. Dje­ca. Po­sao. Ku­ha­nje. Spre­ma­nje. Pe­gla­nje. Prav­lje­nje zi­mni­ce. Trplje­nje ko­je­kavih bu­da­la. Ka­kve uop­šte dru­ge mo­gu­ćnos­ti imaš ka­da si žena?“ („Pri­ča o Crnoj i Si­je­doj“). U ovoj, kao uos­ta­lom i svim dru­gim pri­po­vijet­ka­ma ove knji­ge, izme­đu os­ta­log, ra­zot­kri­va se i is­pra­znost i be­smi­sle­nost sva­ko­dne­vnog živo­ta, po­go­to­vo žena ko­je su go­to­vo uvi­jek naj­ve­će žrtve i stra­dal­ni­ce. 

Zbir­ka pri­po­vije­da­ka „Ku­ha­nje“ Sla­đa­ne Ni­ne Per­ko­vić još je­dnom pot­vrđu­je sta­ru is­ti­nu da je stvar­nost mno­go­li­ka i mno­gos­tra­na i da je ima u ono­li­ko obli­ka i bo­ja ko­li­ko i oči­ju ko­je je gle­da­ju, pot­vrđu­ju­ći ta­ko ra­zmiš­lja­nja Džona Mil­to­na za­pi­sa­no u re­mek-dje­lu „Iz­gu­blje­ni raj“: „Um je mjes­to za se­be i u skla­du s tim od ra­ja može na­či­ni­ti pa­kao i od pa­kla raj.“

I za­is­ta, um je mjes­to oda­kle sve po­či­nje i za­vrša­va se: do­bre i lo­še mi­sli, ri­je­či, dje­la… Kod či­ta­nja pri­ča ove zbir­ke sti­če se uti­sak da am­bi­jent u ko­me se do­ga­đa­ju ra­dnje u naj­ma­nju ru­ku li­či na pre­dvor­je pa­kla i da su na­ša hti­je­nja i želje ri­jet­ko usklađene sa stvar­noš­ću i iza­zo­vi­ma ko­je sva­ki dan no­si sa so­bom.

Je­zik ko­jim je zbir­ka pi­sa­na pri­la­go­đen je sva­kom uzras­tu. Ra­zu­mljiv, ne­spu­tan, pi­tak, vrlo otvo­ren i omo­gu­ća­va ne­sme­ta­no pra­će­nje ra­dnje i pro­miš­lja­nja dok se „gu­ta“ šti­vo. Uz to je prožet sva­ko­dne­vnim na­ma blis­kim i uobi­ča­je­nim žar­go­nom.

„Ku­ha­nje“ Sla­đa­ne Ni­ne Per­ko­vić je knji­ga ko­ju sva­ka­ko tre­ba či­ta­ti, a iz­da­vač za­služuje sva­ku po­hva­lu što je pri­hva­tio da štam­pa ovo dje­lo.

Momčilo Spasojević je profesor srpskog jezika i književnosti u penziji i bivši direktor Narodne biblioteke „Ivo Andrić“ Čelinac. Ovaj tekst je prvobitno objavljen u „Čelinačkim novinama“. Zbirka priča „Kuhanje“ Slađane Nine Perković može se naći u svim knjižarama Kultura u Banjaluci, Tuzli, Bijeljini i Sarajevu, u sarajevskim knjižarama Buybook, Connectum Klub knjige, u ovim poslovnicama Pošta Srpske, kao i na sajtu izdavača.

Dodaj komentar