fbpx
Tanja Stupar Trifunović o knjizi „Nekoliko sitnih uboda”

Mihaela Šumić svoju prvu knjigu poezije, „Nekoliko sitnih uboda”, počinje ciklusom „Odrastanje”, koji se otvara pjesmom „Sušna tajga u košpi masline”. Ta pjesma upravo i govori o odrastanju, ali pomalo oneobičajenom odrastanju koje je obilježeno smrću imaginarne prijateljice Tamare. Knjiga završava pjesmom „Priča o Santosu”, opisom stvarne smrti ilegalne meksičke imigrantkinje. Nimalo naivno, ova poetska zbirka stoji između dvije smrti; prve, kada, da bi bila primljena u svijet „odraslih”, djevojčica kao svojevrsnu inicijaciju (nevoljno) žrtvuje i sahranjuje svoju maštu (otjelovljenu u imaginarnoj prijateljici), a druga smrt je upravo slika i prilika svijeta odraslih, lišenog mašte, gdje se drugost ne prašta i u kojoj policija za lov na imigrante ubija Soledad. Obje pjesme iz dvije različite perspektive svjedoče svijet u kojem živimo. I cijenu bivanja u njemu. I nisu jedine takve. Zapravo, mogli bismo reći da su neka vrsta okvira ili sugestije o rasponu motiva i ideja kojima se bavi ova knjiga. Iako je riječ o mladoj autorki, način na koji ona gradi pjesme, kako vlada stilskim figurama, motivima, jasnoćom i originalnošću poetskih slika govori nam da se susrećemo sa već prilično zrelom i uobličenom poetikom. Ono što fascinira (i nimalo ne umanjuje pjesnički kvalitet knjige) jesu združene maštovitost i vještina pričanja priča, koje se jasno očituju i kroz njen poetski izraz i nagovještavaju vrsnog budućeg pripovjedača. 

Ovo je poezija koja ne bježi od ispovjednog, ali autorka nema namjeru da podastre pred čitaoce svoje „rane jade” i optereti nas ličnim iskustvima. Njena je opsesija više svijet koji gleda, onaj oko nje, bliži i dalji, naslućeni u prošlosti i onaj koji tek postaje kroz slutnje – jedan u isti mah i čaroban i surovo ogoljen svijet, sav sazdan u suprotnostima. U nježnosti i grubosti. Upravo tu se začinje snaga, dinamika i ljepota njene poezije.  I u sposobnosti da sa lakoćom opiše stvari na više načina i iz potpuno različitih i često suprotstavljenih perspektiva. Raspon njenih interesovanja koja nalaze svoje mjesto u poetskom vrlo je širok – od filozofije, preko klasične umjetnosti, feminističkih ikona, geografije, turističkih mapa gradova, pa do pop kulture. Tu ćete se, na istom mjestu, susresti sa astečkim i majanskim bogovima, junacima i junakinjama meksičkih serija, slikama iz Sikstinske kapele, ženama sa Karavađovih slika, junacima iz animea, rimskim boginjama i brojnim bliskim, svakodnevnim božanstvima koje autorka oživljava pred nama, koje zatiče po ulicama dalekih gradova ili u autobusu dok se vozi na posao. Njeni ljudi i njeni bogovi su pomiješani i potkradaju moći jedni od drugih kako bi vratili moć poetskom izrazu. A ovaj poetski izraz je upravo to – moćan. Svoj. Nenametljiv i nježan, a opet jak i obuzimajući. On u sebe obuhvata dvije naizgled suprotstavljene stvari; modernost i duh vremena u kojem autorka stvara i, sa druge strane, neku uzvišenu i svečanu drevnost, posvetu klasičnom u umjetnosti, nesvakidašnju pažnju i usmjerenost ka prošlosti, ali na način da se tradicionalno na najbolji mogući način transponuje u savremeno obogaćujući ga i dajući mu višeslojnost i višeznačnost. 

Ovo nije jednostavna poezija. „Nekoliko sitnih uboda” su sve osim sitni. Sintagma iz naslova jasna je aluzija na istoimenu sliku Fride Kalo (Frida je bila inspirisana člankom u novinama o ubici koji je komentarišući ubistvo svoje žene, koju je višestruko izbo nožem, rekao: „To je bilo samo nekoliko sitnih uboda.”). Autorka uzima ovu rečenicu, već prenapregnutu simbolikom, i stavljajući je u naslov knjige (treba napomenuti da naslov savršeno odgovara zbirci), daje joj dodatna značenja koja korespondiraju sa ranijima. Ubistvom, smrću i bolom. Frida i junakinje Mihaelinih pjesama su one u kojima je nešto ubijeno i to nešto se ispoljava kroz bolna svjedočenja, kod jedne u slikama, a kod druge u pjesmama. One obje poznaju i prepoznaju stvarnost punu nasilja i ne bježe od toga da je posvjedoče (iz pjesme „Mješanci i rovovi”):

Nemoj da roviš po mom podrijetlu,
Rekli su da imam previše miješane krvi.
U mesu krijem narode koji se međusobno mrze,
Sva sam genocidna, homicidna, suicidna.
Nemoj da roviš po mojim poljima i mišićima,
Da ekshumiraš leševe iz moje utrobe
I svega što zaudara na smrt.
Ne želim da slušam priče
O mojim rebrima koja su lomila moje pršljenove
I o tomu kako su pršljenovi rebrima šaputali
Teorije postanka.

Ono što zapanjuje i zavodi iz ove poezije – nigdje na jednom mjestu nema toliko nježnosti i ljepote slivenih sa nasiljem i bolom koji kao da kulja iz svih tih treperavih i lijepih slika. Mihaela Šumić nas odvodi u svijet gdje odrasti ne znači samo odrasti, odrasti znači naučiti preživjeti;

Deveta kad pričam sa svemirom i bogom
I proklinjem i jednog i drugog što je djed otišao.
Deseta kad otkrivam moć ispuštanja besmisla
Kroz vrelu krv i komadiće stakla.
Jedanaesta kad smrti gledam u oči
I dugo u noć joj laskam držeći šaku tableta u ruci.
Dvanaesta kad stojim pod tušem sat vremena
I ne pomjeram se dok mama bijesno ne pokuca na vrata.
Trinaesta kad plačem dok me tadašnji dečko ljubi
Jer ne osjećam ništa osim gađenja i nelagode.
Četrnaesta kad djedu sjedim na grobu
I prepričavam što mi je jedan jadnik uradio.
Petnaesta kad me moja bivša ljubav
Naziva sebičnom i beskorisnom propalicom
Cinično se smijući mojoj očajnoj ljudskosti.
Šesnaesta kad se pijano dovlačim kući
Nakon što mi je onaj jadnik rekao da sam ljubav
njegovog života.
Ja sam Homunculus koji je iskrvario
na gospodarevom stolu
Ispuštajući demone i besmisao u njegovu visinu.
Uskrsnuće se izlilo u moje ruke
I odlučilo da smo dovoljno učili živjeti jedno s drugim.
„Ne trebaju ti više ove karte”,
Odzvanjala sam sama u sebi,
„Već znaš napamet kako se preživljava.”

 Junakinje i junaci njene poezije suočeni su sa brojnim izazovima, tragedijama i traumama, ali oni nikako nisu predstavljeni kao žrtve, naprotiv, neka su vrsta herojskih, buntovnih i borbenih stradalnika koji se često preobražavaju u junake koji su u stanju nadigrati vlastitu sudbinu jer oni ne vjeruju u nju. Oni je stvaraju. 

Puno je segmenata koje ambiciozno i uspješno motivski obuhvata „Nekoliko sitnih uboda”. Što je interesantno, autorka nema problem s tim da iz pjesme u pjesmu mijenja likove, polove, varira emocije, da se identifikuje sa dželatima, njihovim žrtvama i suprotstavljenim glasovima u njihovim glavama. Ona se ne ustručava opjevati ljubav iz heteroseksualne ali i homoseksualne perspektive, uvodeći čitaoca u svu složenost i iznijansiranost osjećajnosti među ljubavnicima/ljubavnicama. Svijet o kojem ona piše, bilo da se radi o svakodnevnom životu, istorijskim ili mitskim ličnostima, filmskim junacima ili ljubavi, nikad nije jednostran, skučen i isključiv. On podrazumijeva težnju kod autorke da artikuliše različite glasove i kroz njih dočara puninu života i spremnost kod čitaoca da čuje mnoštvo i osjeti složenost ljudskog bića, bilo da se radi o prošlim vremenima ili o ljudima koje možemo razaznati u stvarnosti oko nas.

Kratak rezime bi bio da je Mihaela Šumić u svojoj prvoj knjizi „Nekoliko sitnih uboda” uspjela dati jednu kompleksnu sliku života, vješto uklopljenu u pjesme koje traže pažljiva i ponovljena čitanja, jer svaki put su kadre ponuditi dodatna značenja. Ona je radoznala i istraživački nastrojena autorka, čija će poezija biti uzbudljiva mapa detektivskih, književnih, filmskih, kulturnih, filozofskih i istorijskih putovanja u rukama čitalaca sličnog duha. 

Tanja Stupar Trifunović

Zbirku „Nekoliko sitnih uboda” Mihaele Šumić možete naručiti ovdje.

Dodaj komentar