fbpx
Razgovor s autorkom: IVANA BAJIĆ-HAJDUKOVIĆ

Ivana Bajić-Hajduković (1978) rođena je u Beogradu, gdje je završila Filološki fakultet (2000). Doktorirala je na Univerzitetskom kraljevskom koledžu u Londonu (2008) iz oblasti socijalne antropologije sa temom porodičnih odnosa između beogradskih emigranata devedesetih i porodica u Srbiji. Poslije dvije decenije predavačkog rada na fakultetu, Ivana se posvetila pisanju i podučavanju studenata pisanju.

Razgovarali smo sa Ivanom povodom objavljivanja njene knjige “Može li se pobeći od tuge?“, u okviru naše edicije publicistike Metamorfoze.

Kako je nastala ideja za ovakvu knjigu i otkud želja da ona izađe iz akademskog okvira i postane publicističko izdanje?

IBH: Tema emigracije iz Srbije devedesetih je izuzetno važna zbog uticaja na promenu demografske i socio-ekonomske situacije u zemlji. Uprkos značaju ove teme, emigracija devedesetih ostala je slabo istražena, dobrim delom i zbog političke konotacije koju ova tema otvara. Emigracija devedesetih predstavljala je između ostalog i pobunu protiv rata i tadašnjeg režima, te stoga nikome nije bilo u interesu da se o ovoj temi javno raspravlja. Sa druge strane, javno ignorisanje ovog masovnog odliva mlađe populacije iz zemlje, trajno je obeležio iskustva porodica koje su ostale u zemlji, a naročito majki. Ova iskustva su potresna svedočenja kako o individualnoj, tako i o kolektivnoj traumi o kojima vredi razgovarati izvan uskih akademskih okvira kako bi nove generacije, stasale u posleratnom periodu, razumele događaje koji su formirali okvir sadašnjeg života u zemlji.

Emigracija je, naročito u posljednje vrijeme, jedna od dominantnih tema naše svakodnevice. Čini se kao da ne moramo mnogo razgovarati prije no što se čuje da je neko poznat negdje otišao. Ti si ovaj problem posmatrala kroz prizmu ratnih dešavanja devedesetih, ali sa jednom varijacijom – u fokusu nisu emigranti, već njihove porodice koje su ostale u Srbiji. Zašto baš takav pristup?

IBH: Kada sam krenula da radim istraživanje sa majkama u Beogradu, iznenadilo me je u kolikoj meri su njihovi životi stali sa emigracijom dece. Vreme je stalo – u kranje materijalnom smislu, domovi majki su postali muzeji u kojima su one kao kustosi čuvale uspomene na porodice koje tu višu nisu živele i na decu koja su odavno odatle otišla. Ta usredsređenost i posvećenost majki na očuvanje uspomena na porodični život i na decu koja odavno više tu nisu, doprinela je odluci da se ti njihovi napori stave pod lupu i da se približe široj javnosti.

Da budemo još konkretniji, majke su to jezgro porodice i veliki dio tvog istraživanja nastao je iz njihovih priča. Kako su ti razgovori izgledali i kako si pravila selekciju materijala koji će ući u knjigu?

IBH: Knjiga je u najvećoj meri zasnovana na doktorskoj disertaciji koju sam odbranila 2008.godine u Londonu, uz dopune iz postdoktorskih istraživanja o ishrani tokom devedesetih. Dakle, izbor portreta koji su se našli u knjizi datira iz vremena rada na doktoratu gde je ideja bila prikazati određeni broj “tipičnih” iskustava majki, kao i nekoliko “atipičnih” kako bi se predstavio dijapazon različitih iskustava sa odlaskom dece. Sami razgovori, kao i mnogobrojne posete domovima majki, posmatranje njihove svakodnevne rutine i intimne sfere doma bili su potresna svedočenja o samoći, tuzi i žudnji za decom i unucima. Ovaj sentiment obeležio je celokupno istraživanje u Beogradu i prenet je u knjizi kao svedočanstvo o životima majki čija su deca emigrirala devedesetih.

Analizirala si odnos između majke i djeteta uzimajući u obzir njene navike i rutine – kako piše pisma ili imejlove, gdje živi, kako i šta kuva, šta šalje u paketima, kako govori o svom djetetu, čime ispunjava dane. Kako ti, nakon svih razgovora, razumijevaš takvu njenu stvarnost?

IBH: Ovo istraživanje je potvrdilo već poznate uvide o asimetričnosti relacije između majke i deteta, gde se majka nalazi u ulozi davaoca bez očekivanja reciprociteta. Društveno-ekonomske okolnosti u kojima su majke iz ovog istraživanja živele, čine ove njihove žrtve gotovo nadljudskim i nerazumljivim svima osim njima samima. Sam čin žrtvovanja za decu emigrante – slanje poklona, pisama na koje odgovori ne stižu redovno, recepata za koje ima i nema interesovanja, gledanja na zidni sat koji pokazuje vreme u nekom dalekom gradu gde živi sin ili ćerka, pomagao je majkama da se i dalje osete kao majke. Biti majka, za njih je značilo žrtvovati se za svoje dete – bez obzira na sopstveni materijalni položaj, ili na razdaljinu. Taj čin žrtvovanja postao je način na koji su žene potvrđivale sopstveni identitet u godinama kada se njihov poznati svet urušavao iz dana u dan.

Osim toga što govori o posljedicama emigracije uopšte, ova knjiga, čini mi se, češće pokušava odgovoriti na pitanje šta je to što čini nuklearnu porodicu i omogućava joj da bude cjelovita. Kako bi ukratko odgovorila na ovo?

IBH: Primeri iz ove knjige, kao i primeri iz drugih istraživanja u oblasti antropologije i sociologije u zemlji i inostranstvu, svedoče da porodicu čine prakse koji pojedinci obavljaju jedni prema drugima. Porodicu ne čine samo normativna očekivanja, već iskustvo kroz koje članovi porodice potvrđuju svoje uloge majki, očeva, ili dece. Emigracija devedesetih u mnogome je imala negativan uticaj na nuklearnu porodicu u Srbiji i majke su odigrale izuzetno značajnu ulogu u održavanju porodice kroz svoje žrtvovanje koje su neumorno obavljale.

Da li je tvoje iskustvo emigracije uticalo na izbor ovakve teme?

IBH: Na izbor teme je uticalo moje iskustvo svedoka emigracije devedesetih. Odrasla sam gledajući brojne rođake i prijatelje koji su se iselili iz zemlje. Gotovo da nije bilo dana da se nije čulo za još nekog da je otišao iz zemlje. Moj odlazak iz zemlje na postdiplomske studije desio se posle pada Miloševića, početkom 2000-ih. Ovo iskustvo se ne može uporediti sa iskustvima emigranata devedesetih kada je rat razarao Jugoslaviju, zemlja bila pod sankcijama, industrijska proizvodnja zamrla, avionski letovi obustavljeni. Emigracija devedesetih predstavlja poseban fenomen koji se ne može uporediti sa post-konfliktnim talasom emigracije.

Pored toga što je nastalo kao naučno istraživanje, mislim da nijedan čitalac neće moći previdjeti koliko saosjećanja ima u tvojim rečenicama. Kako bi opisala te mahom ženske glasove u knjizi i zašto su oni važni?

IBH: U današnje vreme mediji i društvo nameću mladost kao jedini prihvatljivi oblik prisustva u javnoj sferi. Međutim, taj teror estetike i večite mladosti proizvode iskrivljenu sliku društva i vrednosti. Svaka generacija ima svoju ulogu u društvu i potrebno je da se ravnopravno čuju glasovi i iskustva različitih generacija radi boljeg razumevanja i pomirenja koje je u post-konfliktnim društvima od vitalnog značaja za opstanak i budućnost.

Razgovarala: Marija Pejić

Gdje pronaći knjigu Ivane Bajić-Hajduković?

Knjiga Može li se pobeći od tuge? dostupna je na našoj internet knjižari, a knjigu možete pronaći i u nekoj od knjižara širom BiH i Srbije s kojima sarađujemo (spisak prodajnih mjesta pogledajte ovdje).

Iz medija:

Video: Serbian Council of Great Britain / Can you run away from sorrow?

Dodaj komentar